Obilježen Majčin dan u zajednici Bruchsal

U nedjelju, 8. 5. 2022., u organizaciji misijskog pastoralnog vijeća, u zajednici Bruchsal simbolično je proslavljen Majčin dan, koji se već tradicionalno obilježava diljem svijeta druge nedjelje u mjesecu svibnju.

Na kraju svete mise u 12:30 u crkvi St. Paul prisutnim vjernicima kratko se obratila gđa Marija Vasilj, predsjednica misijskog pastoralnog vijeća. Pročitala je prigodnu priču “Anđeo jednog djeteta” nepoznatog autora te na poseban način pozdravila i zahvalila svim našim majkama na čelu s našom nebeskom majkom Marijom.

Nakon mise, ispred crkve je upriličen domjenak za koji su bili zaduženi muški članovi vijeća. Neki od njih su na izlazu iz crkve sve majke darivali ružama, drugi su bili zaduženi za točenje i dijeljenje pića. U radosnom kršćanskom bratsko-sestrinskom raspoloženju, uz pokoji perec i čašicu okrepe, svi okupljeni nakratko su zaboravili svoje svakodnevne brige i na poseban način iskazali zahvalnost svim majkama svijeta.

Anđeo jednog djeteta

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći u svijet. Jednog dana ono upita Boga:

„Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na svijet, a ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?“

Bog mu odgovori: „Od svih anđela ja sam izabrao jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki će ti dan pjevati i smiješiti se. Osjetit ćeš njegovu ljubav i biti sretan.“

„Dobro, ali kako ću razumjeti kad mi nešto kaže kad ne znam njihov jezik“ – upita dijete.

„Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i s ljubavlju naučit će te pričati.“

„Čuo sam da na Zemlji ima puno loših ljudi. Tko će me štititi?“ – zabrinuto nastavi dijete.

Bog se nasmiješi i reče: „Tvoj će te anđeo uvijek štititi pa bilo to i po cijenu vlastita života.“

Dijete pogleda u Boga i molećivim glasom reče: „Ali ja sam tako tužan što te više neću vidjeti.“

„Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putovima koji vode do mene.“

Tada u raju nastane tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba poći pa postavi posljednje pitanje.

„Gospodine, ako sad moram ići, reci mi molim te kako se zove moj anđeo?“

Bog se nasmiješi i reče: „Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA!“

(Nepoznati autor)

Nova pravila kod sv. misa – obavijest za Gaggenau

Dragi vjernici, prije dva dana dobili smo mail od župnog ureda Gaggenau u kojem nas upoznavaju s novim pravilima kod svetih misa.

Od petka, 13. 5. 2022. ukida se konačno pravilo obveznog razmaka, što znači da će broj vjernika u crkvi od tada biti neograničen, ali je nošenje maske za vrijeme cijele mise i dalje obvezno, kao i primanje svete pričesti isključivo na ruke!

Župnik je sa svojim vijećem donio odluku da će i ubuduće u svakoj od crkava na području župe ostatiti označen jedan manji dio prostora na kojem će moći sjediti vjernici koji žele i dalje poštivati međusobni fizički razmak.

Koristim ovu priliku da sve vjernike Gaggenau i okolice napomenem kako će u nedjelju, 15. 5. 2022. biti jedna sveta misa u 12:30 sati i to ovoga puta u crkvi St. Marien!

Primite iskreni pozdrav!

don Ivo Nedić, voditelj misije

Uspješna operacija i pismo zahvale

Dragi prijatelji, pismom zahvale javila nam se Suzana, kći gospođe Ljiljane Krajnc za koju je naša Misija uspješno realizirala akciju pomoći. Podsjećamo da je početkom ožujka gospođa Ljiljana otputovala sa starijim sinom Vedranom u Tursku radi transplantacije jetara. Što se sve izdogađalo od tada pa do danas u obitelji Krajnc, doznajte iz Suzaninog pisma.

 

Dobri don Ivo i svi dragi i dobri članovi Hrvatske katoličke misije Mittelbaden, svi vi koji ste nam pomogli u najtežim trenucima, sve vas od srca pozdravljam i zahvaljujem za vaše molitve, riječi podrške i humanitarnu akciju za moju majku Ljiljanu.

Radosno vam javljam da je mama uspješno operirana, oporavak ide uredno, svi doktori na klinici su zadovoljni njezinim stanjem! S mamom su u klinici i moja dva brata: Vedran i Robert.

Ali nije sve izgledalo tako dobro kada su tek došli na kliniku. Naime, stariji brat Vedran, koji je u startu trebao biti donor, nije prošao liječnički test kojim se utvrđuje potencijalni donor jer je imao masnoće na jetri. Doktori jednostavno nisu htjeli riskirati, jer ne bi bilo dobro ni za njega ni za mamu.

U tim trenucima: šok i nevjerica, suze i plač, stotine pitanja, što i kako dalje… Mlađi brat Robert, koji se profesionalno bavi sportom i igra nogomet u vinkovačkoj Cibaliji (Druga hrvatska nogometna liga), odmah se javio i krenuo iz Vinkovaca za Sarajevo odakle je letio za Istanbul. Toga dana, prije puta, odigrao je utakmicu u kojoj je zabio gol za Cibaliju i donio pobjedu svom timu. Gol je bio eurogol za mamu Ljiljanu!

Transplantacija koja je trebala biti 11. 3. morala je biti pomaknuta zbog drugog donora i pretraga koje je trebao obaviti mlađi brat, da se ustanovi može li on biti donor. Nakon što su prethodno napravljene sve potrebne pretrage i utvrđeno da je mlađi brat siguran donor, transplantacija je obavljena 21. 3. i trajala je 8 sati. Doktori su rekli da je bila iznimno teška operacija, nikad duža u njihovom timu. Moram vas podsjetiti da je ovo mamina treća transplantacija jetre, i bilo je jako kritično za preživjeti, kako su nam priopćili doktori.

Brat donor Robert je danas otišao u hotel gdje će čekati mamu i starijeg brata koji bi mu se trebali pridružiti možda za nekih desetak dana. U međuvremenu mama mora početi samostalno jesti i funkcionirati, imat će još dvije kontrole da se utvrdi realno stanje. Doktori su jako oprezni i iznimno profesionalni. Ako se kontrolama utvrdi da je mamino stanje zadovoljavajuće, trebali bi se svi vratiti za 15-ak dana u Sarajevo.

Dragi prijatelji, ja sam trudnica i za nekih 20-ak dana trebala bih se poroditi i na svijet donijeti jednu lijepu curicu Lauru.  To će biti velika sreća za sve nas, a posebno za moju mamu Ljiljanu!

Bogu hvala, za sada sve ide dobro i dalje smo u molitvama i zauvijek smo zahvalni Bogu dragom i svim dragim i dobrim članovima misije Mittelbaden koji su bili uz našu obitelj kad je bilo najteže! Sve vas volimo i šaljem vam srdačne i iskrene pozdrave, a i mama će se javiti uskoro. Bog vas blagoslovio!

Kći Suzana

Poruke mira vjeroučenika iz zajednice Karlsruhe

Pastoralni tim njemačke zajednice St. Elizabeth u Karlsruheu svake godine na početku korizme simbolično postavlja pored crkve križ, ali ove godine s porukom mira „Friedenskreuz“. Križ je temeljni znak raspoznavanja kršćana u svijetu. Upućuje nas na Kristovu muku, smrt, ali i bezuvjetnu ljubav kojom se predao za spas svakog čovjeka. Zato križ nije samo simbol patnje i trpljenja, nego blagoslova i otkupljenja!

Ovogodišnji korizmeni križ upućuje nas na sve ljude u Ukrajini (muževe, žene, djecu, starije i bolesne) koji su teškim ratom podvrgnuti patnji. Uz materijalnu i molitvenu pomoć koju je pokrenula naša misija, vjeroučenici uglavnom nižih razreda iz zajednice Karlsruhe su pod vodstvom naših vjeroučitelja podržali projekt na koji nas je pozvala njemačka zajednica. S puno osjećaja i želje da u svijetu vlada mir a ne rat, djeca su na satu vjeronauka pisala svoje poruke podrške i ljubavi. Te poruke postavljene su na križ kako bi svaka suza, patnja i bol nedužne djece i nedužnog ukrajinskog naroda bila suobličena s Kristovom patnjom koja završava preobraženjem i pobjedom u uskrsnuću.

foto: Matthias Berg (flickr)

Poziv na prihvat izbjeglica iz Ukrajine

Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.

Mt 25,34-36

Dragi prijatelji, članovi naše Hrvatske katoličke misije Mittelbaden,

svjedoci smo sve većeg priljeva izbjeglica iz Ukrajine u zemlje Europske unije. Prema službenim podacima od početka ruske invazije na Ukrajinu do danas je stiglo u Njemačku više od 200.000 ukrajinskih izbjeglica. Ovi unesrećeni ljudi nalaze se i na području naše Misije.

Kao voditelj Misije Mittelbaden, pozivam sve pojedince i obitelji, ljude dobre volje, koji ste u mogućnosti, da otvorite svoje SRCE i DOM za prihvat izbjeglica. Neki od izbjeglica će osobnim kontaktima doći do privatnog smještaja, a najveći broj završit će u kolektivnim prihvatnim centrima. Koliko god su kolektivni centri dobri i nužni, oni su prikladni ipak samo za kraće vrijeme, dok je boravak u obiteljima u svim segmentima mnogo bolji: lakše se stvaraju mreže kontakata, smanjuje se osjećaj isključenosti, lakše se svladavaju doživljene traume te se pospješuje brža i kvalitetnija integracija u društvo.

Tko odluči primiti pod svoj krov izbjeglice, napominjem da će, osim materijalne pomoći, njima biti potrebni i drugi vidovi pomoći: prikupljanje dokumentacije, prijava boravka, zdravstvena skrb, upis djece u škole i vrtiće, učenje njemačkog jezika, traženje posla, uključivanje u njemačko društvo…

Sve vas koji ste spremni na ovo veliko djelo milosrđa, koji želite i možete prihvatiti našu unesrećenu braću i sestre iz Ukrajine, molim da se obratite direktno meni.

Neka milosrdni i milostivi Bog obilato nagradi vaše gostoprimstvo, solidarnost i konkretnu pomoć ljudima u velikoj nevolji.

don Ivo Nedić, voditelj Misije

Prvi kontakt s ukrajinskom zajednicom

Na nedavno održanoj online konferenciji vijećnika i povjerenika naše misije pozvali smo i gđu Tatjanu Pavlović r. Orlichenko, rođenu Ukrajinku, koja je udata za jednog Hrvata iz Hercegovine. Pozvali smo je da nam posvjedoči kako je trenutno stvarno stanje u Ukrajini jer njezina stara majka živi u Ukrajini, sama u ratnom vihoru. Bili smo potreseni svjedočanstvom gđe Tatjane. Govorila je o strahotama okupacije susjedne zemlje, približila nam je gorku istinu ovoga brutalnog napada: tisuće mrtvih, razoreni gradovi i sela, srušene bolnice i škole, zapaljene tvornice, preorane ceste. Strava i užas. Pa zar je moguć toliki pad civilizacije?

Trenutno je preko dva i pol milijuna ljudi raseljeno. Dolaze u sve zemlje Europe, napose u susjedne. Ali mnogi dolaze i u Njemačku. Mi smo kao katolička misija Mittelbaden odlučili pomoći prijateljskom i patničkom ukrajinskom narodu. Geslo naše akcije je: “POMOZIMO UKRAJINI!” Akcija je već počela i molimo Boga da je blagoslovi!

Nedavno me nazvala gđa Tatjana i priopćila da u Kirrlach, gdje ona živi, stižu iz Ukrajine prve tri obitelji s djecom. Odmah sam krenuo da ih posjetim, da se osobno susretnem s njima. Sa mnom je krenula i obitelj Selak – Stipe i Katarina. Oni su iskazali spremnost da prime kod sebe jednu obitelj. Susret s ukrajinskim prijateljima bio je težak. Susreli smo ljude uplašene, iscrpljene, djecu punu straha i skepse. Mala Kirila bila je priljubljena uz svoju majku, krila se iza nje i nije nas željela pogledati. Bojala se jer nije zala tko smo mi. Ipak, vremenom se taj početni led otopio, i mala Kirila je počela gledati nas jer je shvatila da je naš posjet prijateljski. Rastanak je na kraju bio radostan.

Jedna obitelj je krenula dalje, ostale će biti zbrinute kod drugih obitelji. Na pitanje Katarine jednoj od majki žele li s njom vidjeti smještaj i što ih čeka, ova je dala znak da nema potrebe za tim jer ima povjerenje da će sve biti dobro. Već danas su izvršene sve potrebne službene prijave, a njezina kći će odmah krenuti u školu. U mraku zla ima nešto i svjetla!

Dragi prijatelji, hvala svima vama koji suosjećate s ovim patničkim narodom. Imajmo veliko srce za ove unesrećene ljude. Svaka pomoć je Bogu draga i od Gospodina blagoslovljena. U ime svih naših djelatnika sve vas pozdravlja svećenik

don Ivo Nedić, voditelj misije

Apel don Danijela Vidovića iz Ukrajine

Hvaljen Isus i Marija, dragi prijatelji, srdačno vas pozdravljam! Prije svega, zahvaljujem za vašu ljubav i pomoć koju pružate ukrajinskom narodu – obiteljima, djeci i mladima – u ovoj teškoj ratnoj situacija. Vi dobro znate što znači biti u ratu, biti izbjeglica, ostaviti svoj dom i poći u nepoznato.

U zapadni dio Ukrajine, u grad Lavov uputio sam se zajedno s don Danielom Antúnezom, predsjednikom “Don Boscovih Misija” sa sjedištem u Torinu – Valdocco. U Ukrajinu smo se uputili potaknuti pozivom našeg vrhovnog poglavara don Ángela Fernándeza Artimea, da budemo blizu našoj subraći salezijancima, obiteljima, djeci i mladima. Mogu doista reći da je za mene prekrasno svjedočanstvo naših salezijanaca i drugih svećenika koji su ostali uza svoj narod. To me je vratilo na protekle godine, kada smo mi proživljavali ratne strahote u našoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, mnogima od vas je to dobro poznato. Druga stvar koja me ganula jest mnoštvo majki s djecom u naručju koje smo susreli na putu od granice prema Ukrajini i koje traže siguran dom.

Stoga vas potičem, dragi prijatelji, da molimo za mir, za obitelji koje su izgubile svoj dom, ali i za neprijatelje mira. U razgovoru s don Ivom Nedićem i drugim našim salezijancima koji rade u našim katoličkim misijama u Njemačkoj, potičem sve vas na molitvu i darežljivost kako bismo u ovoj teškoj situaciji omogućili izbjeglicama iz Ukrajine krov nad glavom i siguran hod prema budućnosti, prema boljem sutra. Srdačno vas pozdravljam i unaprijed zahvaljujem, obećavam da ću moliti za vas u svetištu Marije Pomoćnice u Torinu. Zajedno s don Boscom molim neka dobri Bog blagoslovi obilato sve naše dobročinitelje!

Don Danijel Vidović, voditelj svetišta Marije Pomoćnice u Torinu

Poziv na akciju Pomozimo Ukrajini! / Helfen wir der Ukraine!

Dragi prijatelji,

posljednjih dana osjećamo tjeskobu i tugu na svakom koraku. Nema više smijeha, nema pjesme. Ono što nitko nije ni sanjao sada se događa – rat. Nije to igra, nego uništenje jednog naroda. Civilizacija egoizma pokazala je svoje lice, više ništa nije sveto! Ako smo rat doživljavali kao nešto što se događa daleko, kod primitivnih naroda, danas u 21. stoljeću to se događa u našem susjedstvu. Nastupila je civilizacija smrti. Jači žele pokoriti slabije, stvara se atmosfera straha i tjeskobe. Tisuće ljudi napuštaju svoje domove. Majke s djecom odlaze u nepoznato, a narod ih prima s velikom ljubavlju kao braću i sestre. Izbjegli osluškuju informacije iz domovine, boje se vijesti da je muž, otac ili netko bliži nastradao. Razaraju se kuće, kulturni spomenici, želi se uništiti tisućljetna povijest. Najveća žitnica Europe preplavljena je tenkovima, plavim nebom krstare ubojite rakete. Svi su složni: treba zaustaviti rat!

Naša Misija Mittelbaden želi ostati vjerna Isusu Kristu i programu ljubavi i dobrote koji nam je donio. Maknite se sijači zla, sijači mržnje. Krenimo u akciju ljubavi! Majka Ukrajinka, udata za našeg Hrvata, na jednoj online-konferenciji rekla je: “Samo nam Bog može pomoći.” Molimo za mir. Naša misija stoga će u korizmi svake nedjelje u 19.00 sati moliti krunicu za mir. Uključite se svi! Sudjelujmo u svim događanjima koja pomažu miru. Molitvenom podrškom olakšajmo bol narodu koji je napadnut. Nisu samo oni napadnuti, nego cijela Europa. Napadnut je cijeli svijet i naša Hrvatska. Neka naša pomoć obriše pokoju suzu i bol drage nam zemlje Ukrajine.

Toliko smo puta dokazali da smo za pravdu, za istinu i za čovjeka. Kao Misija uvijek podržavamo inicijative za dobrobit ljudi koji su u potrebi. Tako se i ovoga puta pojavilo nadahnuće za konkretnu pomoć narodu koji pati. Akcija naše misije Pomozimo Ukrajini! / Helfen wir der Ukaraine! trajat će do Uskrsa. Mi ćemo skupljati novčana sredstva. Drugi će slati pakete s hranom, lijekovima i odjećom. Naši opunomoćenici – njih pedesetak – radit će na terenu. Izabrali smo časne ljude i vjerujem da će oni opravdati naše povjerenje. Hvala im na spremnosti. Novac je moguće dati u gotovini povjerenicima ili preko banke. Izdali smo i letak na kojem možete pročitati sve pojedinosti u vezi s akcijom.

Neka nas ovaj hod dobrote približi jedne drugima. Ne gledajte ni na vjersku ni nacionalu pripadnost, jer svi smo braća i sestre. Koji drugačije misle, ne mogu biti dio ove akcije. Neka Gospodin blagoslovi patničku zemlju Ukrajinu. Neka blagoslovi svako dobro djelo koje ćemo učiniti. U tom duhu primite iskrene pozdrave od vaših svećenika, pastoralnih djelatnika, svih članova naše misije. Imajmo ispružene ruke i otvoreno srce prema čovjeku.

Karlsruhe, 3. ožujka 2022.

Don Ivo Nedić, vod. misije

Put križa Isusovih i naših ruku (video + ilustrirani tekst)

Autor teksta: prof. mr. sc. fra Miro Jelečević
Autorica postaja Puta križa u crkvi Blažene Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici:
akademska slikarica Blaženka Salavarda

Uvod

Put križa je pobožnost u kojoj vjernici u razmišljanju i molitvi slijede put Isusove muke, od osude preko no­šenja križa i razapinjanja pa sve do smrti i polaganja u grob. Put križa u sebe uključuje dinamiku, jer se hoda, kreće, ide za Isusom. Ne može se zaustaviti na jednoj postaji i ostati na njoj, nego valja proći svaku od njih kao postaju naše ljudske okrutnosti i Isusova trpljenja. Dinamika puta križa ipak ne znači da ga možemo oba­viti na brzinu, onako kako smo u naše vrijeme navikli živjeti i činiti stvari. Ovdje mjera našeg koraka ne smije biti ni prevelika ni prebrza, jer idemo putom Isusove muke, idemo putom ljudske patnje nad kojom moramo zastati, razmišljati, tugovati, tražiti odgovore. Korak za korakom, postaju za postajom ovaj put nam razotkriva veličinu i strahotu ljudskih putova, ali nas ujedno vodi prema odgovoru koji otkrivamo u tajni Božje vjernosti i ljubavi.

Put Isusove muke nije za vjernike obično prisjećanje neke prošle patnje i trpljenja. Koliko god u vjeri dobi­vao smisao i odgovor, od početka do kraja on je zapra­vo prožet pitanjima, i to pitanjima koja dotiču same temelje naše ljudskosti. Put križa nam dakle ne samo pokazuje kako bešćutni, okrutni i zli možemo biti mi ljudi, nego nas također izaziva, upravo provocira na sućut, blizinu, drukčije djelovanje. Za ovu pobožnost mjera života nije okrutnost, nasilje ni bešćutnost, nego upravo suprotno: blagost i nježan dodir, solidarna po­moć i hrabra osjetljivost, prijateljska utjeha i obraćenje života. U tom smislu put križa bi trebao biti prisjećanje koje se uvijek konkretizira u mome životu, bilo kao uvi­đanje i distanciranje od vlastitih zlih putova, bilo kao slobodno i svjesno prihvaćanje svoje patnje ili pomaga­nje bližnjemu u njegovoj životnoj muci.

Takvu svjesnu osjetljivost za muku Isusovu i muku ljudskog tijela – bolesnoga, siromašnoga, ispaćenoga, zarobljenoga, razgolićenoga, gubavoga tijela – gajio je i pokazivao sv. Franjo Asiški. Pri kraju života i sam je bio označen Isusovim ranama s kojima se nije hvalio i raz­metao, nego ih ponizno skrivao i strpljivo nosio. S Isu­sovim ranama na tijelu umro je u crkvici Sv. Marije An­đeoske, Porcijunkuli, u Asizu. Zbog toga je pobožnost Puta križa neodvojivo povezana uz franjevce, njihove crkve i duhovnost. I postaje Puta križa u crkvi Sv. Mari­je Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nastavljaju tu stoljet­nu franjevačku tradiciju. Na njima je Isusovu i ljudsku patnju i ulomljenost života prikazala u tehnici mozai­ka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Iz njezina osobnog doživljaja i prikazivanja Isusove muke, kroz nebrojene sitne kamenčiće mozaika progovara drama­tika puta križa, osjetljivost za Patnika i poziv da u Isu­sov put uključimo svoje životne putove križa.

Uz poznatu i uobičajenu dimenziju kretanja i naslje­dovanja Isusa hodom za njegovim križem, Blaženka Salavarda unosi i ruke kao jaki simbol čovjekove spo­sobnosti da nešto učini i napravi, simbol koji očituje čitavu lepezu ljudskih osjećaja, od blage nježnosti sve do nesmiljenog nasilja. Možemo staviti ruku na nekog i time zahtijevati pravo na njega, ali možemo rukom i pridići paloga i potvrditi svoju solidarnost s njime. Mo­žemo svezati nečije ruke kao i licemjerno oprati ruke. Možemo grubo udarati i zagrljajem tješiti. Iako su ov­dje prisutne i vidljive te različite i suprotne nijanse, ipak naglasak i zadnji interes Salavardina umjetničkog prikaza jesu ruke nježnosti i prihvaćanja, ruke sućuti i utjehe, ruke koje nose kad se više ne može i kad se više ne može ništa. Na važnost ljudskih ruku nas upućuje i franjevački amblem: Franjina ruka i Kristova ruka, obje s ranom i prekrižene, kao svjedočanstvo o ljudskoj patnji i nadi. I upravo u tome još: svjedočanstvo Božje blizine, vjernosti i ljubavi.

Za Isusom idemo i na njegovu putu križa razmišljamo što smo učinili svojim rukama i što su učinile ruke dru­gih. S Isusom predajemo svoj život i svoje snage u svete Božje ruke. I s Isusom vapimo da Božja ljubav i vjernost zajedno s Isusovom mukom preobrazi i našu muku i da nas po svome Duhu na putu križa učini boljim ljudima.

Uvodna molitva

Isuse, s tobom smo na početku tvoga i našega puta kri­ža. Pozivaš nas na nasljedovanje, potičeš nas da svaki dan prihvaćamo svoj križ i idemo za tobom. Neka nam put tvoje muke bude put utjehe, neka nam tvoje riječi i djela budu poticaj i snaga za promjenu u životu, neka nas tvoji susreti otvore za trpljenja naših bližnjih, neka nas tvoje svete ruke povedu putom Božjeg milosrđa, pravednosti i praštanja. Naše pameti, srca, naše puto­ve i djelovanja prosvijetli i okrijepi svojim darivanjem i ljubavlju da nam put križa uistinu bude put spasenja. Amen.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Svezane ruke

Postoje ruke pravednika čiste od zla, i ruke radnika prljave od teškog rada za svoju obitelj. Postoje oprane ruke bešćutnih moćnika, i prljave ruke zločinaca zaštiće­nih u svome zlu. Postoje oprane ruke silnika i prljave ruke nemoćnih da promjene nevolju za koju su svezani. Postoje ruke licemjernog Pilata, oprane u vodi rav­nodušnosti i nebrige za sudbinu pravednika, i svezane ruke nedužna Čovjeka. I uvijek se nađe netko da silniku poslušno opere ruke, a nevinoga čvrsto sveže.

Dok sluša povike: Raspni ga! Raspni!, Isus ne može oprati svoje ruke niti se njima braniti. Kao što se ne mogu braniti ni ljudi svezani zlim izrabljivanjem, zarobljeni u doživotnu bijedu, gurnuti u ralje poroka i zatvoreni u kavez krimi­nala, ljudi ograđeni bodljikavim žicama mržnje i nepodnošenja. Njihove ruke su svezane i izmučene poput Isusovih, ali i slobodne za povjerenje u Božju bli­zinu i vjernost.

Isuse, uz tvoje svezane ruke stavljamo ljude sputane nepravdom, nasiljem i mržnjom, nedužne zatvorenike i pogažene pravednike. Pogledaj one koji su na rubu društva i zaboravljeni, a koje i mi često zaobilazimo i u sebi preziremo. Otvori nevino osuđenima i nepravedno svezanima put u novi život i budućnost. I sačuvaj nas od lažnog pranja ruku i služenja pilatima ovog svijeta. Amen.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Slobodne ruke

Silnici ne podnose slobodu ljudskih ruku, jer ona kazuje da ljudski život nije milost ohole i tlačiteljske vlasti niti sažaljenje moćnih, nego dar Božje ljubavi koja osloba­đa. Zato silnici terete krivim optužbama slobodne ljude, tovare im ogromna breme­na, pritišću i satiru do zemlje. Tereti mogu biti različiti: nepravedni zakoni, neljud­ski odnosi, okrutni običaji, lažne priče, duhovno mučenje. I uvijek se nađe netko da teretu pridoda još koje krivo svjedočanstvo, grubo djelo ili bezočnu optužbu.

Isusove slobodne ruke prihvatile su nezasluženi križ. To je bio jedva shvatljivi križ osude, poniženja i patnje, teški križ samoće praćene bijegom i distancom dojuče­rašnjih pratilaca i prijatelja. U tome Isusa slijede oni koji prihvaćaju život na rubu besmisla zbog dugotrajne bolesti i patnje, zbog preranog gubitka voljenih, zbog u nebo vapijuće nepravde koju trpe. S njime prihvaćaju svoj teški križ oni čiji se ži­vot raspao u bezbroj komadića i čija je nada još samo u snazi koja od Boga dolazi.

Isuse, u križu si prihvatio naše čovještvo i njegove bezdane, tegobe i pitanja, ali i veličinu ljudske slobode. Daj i nama slobodne ruke da prihvatimo svoj križ. Prikazujemo ti sestre i braću koji su prihvatili svoju samoću, ostavljenost, svoju bolest i starost, svoje siromaštvo i ucviljenost, koji su slobodno prihvatili ne­pravdu i progone poradi tebe. I ne dopusti da tovarimo križeve na živote naših bližnjih. Amen.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Slabe ruke

Kad pravedan čovjek posrne i padne pod teretom križa, zluradost obuzme srca opakih ljudi. Ima li za njih ljepšega prizora nego kad se pokaže da djelo njihovih ruku donosi plod?! U našem društvu i zajednicama ima dosta radovanja zbog pa­dova drugih, ima ružnog uživanja u nemoći bližnjega, ima bezosjećajnih koje tuđe posrtanje i padanje nimalo ne dira. I uvijek se nađe netko da se zlobno nasmije nad palim čovjekom.

Isus je pao odmah na početku. Kad čovjek prvi put pada pod životnim teretom, još postoji obzor, postoji nebo na koje se svraća pogled i u koje se upućuju mo­litve. U svome padu Isus je osjetio tugu i nelagodu posrnulih ljudi, razočarenje onih koji su ga izdaleka pratili kao i uživanje neprijatelja i njihovu želju da ga još jače i teže muče. Slabe ruke ipak ne ostaju oslonjene o zemlju: prihvaćaju ih i podižu svete Očeve ruke.

Isuse, tvoj prvi pad je upisan u povijest ljudskih padova. Pogledaj u obzoru neba svoju palu braću i sestre i osnaži njihove slabe ruke. Ne ostavi ih same, nego ih blago podigni i povedi dalje svojim putom. Pomozi im da prihvate ispružene Očeve ruke. Nas, Isuse, sačuvaj od umišljene pravednosti i od zluradosti zbog padova i slabosti naših bližnjih. Amen.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku

Majčinske ruke

U svijetu uspjeha mnogi se odriču slabih. Imati nekoga slaboga, posrnuloga u obitelji, često se doživljava kao teška sramota. Zato predstavljamo sebe i svoje u lažnom svjetlu. Pokazujemo svoju jaku, uspješnu stranu, koliko god se sve u nama slamalo i tonulo u beznađe. Danas se mnogi prikazuju grubijanima kako bi prikrili svoju nutarnju nejakost. I uvijek se nađe netko da potiče i hvali grubost kao mjeru uspjeha.

Majka svoje dijete ne gleda kroz uspjeh niti majčine ruke zaboravljaju nježnost s kojom su svoje dijete nosile i podizale. Marija jednom rukom dodiruje Isusovu muku, miluje njegovo lice, a drugom pokazuje na svoje srce. Ono je uvijek blizu, pomaže i ne gubi nadu. Isusov susret s majkom dao mu je novu snagu i povje­renje u moć nježnosti.

Isuse, ti si susreo bol svoje majke. Budi blizu majkama koje gledaju nemoć i bol svoje djece. Nama koji te slijedimo pomozi da majčinskim rukama podupiremo bolesne, patnike i shrvane te da im svojom nježnošću posvjedočimo Božju blizi­nu usred njihove muke. Prikazujemo ti one čiju smo nježnost i blizinu zabora­vili. I očuvaj naše ruke, jezik i srca od grubosti prema bližnjima. Amen.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Solidarne ruke

Svaki dan gledamo slike bijede, stradanja i umiranja tolikih ljudi. Ako nas i dir­ne poneki prizor, brzo ga potisnemo i nastavimo svojim putom, o svom poslu. Poput Šimuna Cirenca koji je samo htio kući nakon posla u polju. Ili poput sve­ćenika i levita koji su žurno prolazili, okrećući glavu od izranjenog čovjeka uz put. I mi mislimo: netko će već pomoći ili neka se sami nahrane, izbave, spase. Uvijek netko doda da su takvi sami krivi za svoje bijedno stanje.

Isus je mnogima pomogao, sada je njemu potrebna pomoć. Pružiti ruku u nevo­lji nekome, dodati svoju ruku u nečijem teškome poslu znak je solidarnosti i pri­znavanja. Pomoć je uvijek uviđavna, konkretna, djelotvorna. Ona je znak da se ljudi još nisu pretvorili u bešćutne neljude i da još u sebi čuju Božji glas i poziv.

Isuse, iznemogao si i potrebit si. Uz tvoju muku stavljamo sve nevoljne koji su naša braća i sestre i koji trebaju ne bilo koga, nego baš nas. Svojim Duhom potakni nas da priteknemo u pomoć potrebitima i bijednima. Naše ruke učini solidarnima i spremnima na pomaganje, osobito tamo gdje nam se ne može uzvratiti. I molimo te sačuvaj nas od ukočenih i skrštenih ruku. Amen.

Šesta postaja: Veronika briše Isusovo lice

Hrabre ruke

Mnogi ljudi se kriju iza kolektivnog djelovanja mase. Zato se lako rasplamsa masovna mržnja prema drugima, prema izbjeglicama, prema ljudima koji su po Božjem davanju različiti, prema onima koji djeluju i misle drukčije od nas. U masi nas često vodi strah od nepoznatog i budi prastara bojazan: neće biti dosta za nas, ako podijelimo, ako pokažemo osjetljivost. I uvijek netko uzvikne da treba pokazati zube i unaprijed se osigurati.

U mržnji i osuđivanju koje je poput zida okružilo Isusa našla se jedna žena koja je imala hrabrosti i osjetljivosti, koja se nije prepustila masi. U Veronikinom rupcu pokazuje se snaga ljudskog srca koje ne pristaje na djelovanje svjetine niti na okrutnost, nego na Isusovu licu vidi Božje lice. Ženine hrabre ruke, Vero- nikine osjećajne ruke su spasile čast ljudskim rukama i uzvratile Isusu za njego­vu dobrotu, dok je u ime Božje tješio, oslobađao, iscjeljivao, podizao i spašavao.

Isuse, doživio si bezdan ljudske mržnje, ali i snagu ljudske osjetljivosti. Hvala ti za ljude koji istupaju iz bojnih redova mržnje i u drugima gledaju bližnje, vide sestre i braću. Daj postojanosti onima koji su odlučni u pomaganju, susretanju, otvara­nju svog života za nevoljne. I ne dopusti da nas strah od drugih i povici mržnje odvrate od toga da ti obrišemo lice kada te susretnemo u našim bližnjima. Amen.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Nemoćne ruke

Drugi, ponovljeni pad znak je nesnalažljivosti s kojom se teško mogu pomi­riti ljudi usmjereni samo na učinak i krajnji rezultat. Njihovo pravilo je: jaki opstaju, nemoćni propadaju. Nema mjesta za ponovljene padove i greške. Ra­zočarenje zavlada i među prijateljima i među neprijateljima, kada se u ponov­nom posrnuću i padu očituje nemoć čovjekovih ruku da se nose s izazovom i teškoćom. I uvijek se netko začudi da je pali tako slab.

U Isusovu drugom padu obzor se dodatno suzio. Oko njega su sad samo ljudi kao bojažljivi promatrači ili pakosni protivnici. Prvi zaboravljaju težinu križa, drugima već dosađuje prizor posrtanja i nemoći. I jedne i druge sablažnjava Isusova nemoć. Njegove ruke, koje su mnogi gledali u djelima moći i vjerovali da su sposobne suočiti se sa svakom nevoljom, kušnjom ili zlom, nemoćno leže u bijednom prizoru. Njegove ruke nemoćno se pružaju u Božju utjehu.

Isuse, dok si iscrpljen ležao u prašini, razumio si bol ljudi koji posrću i padaju pod svojim križevima. U tvoj pad stavljamo one koji se još jedva nose sa životnim pro­blemima i nedaćama, koje smo onesposobili nevoljama i preopteretili poslovima, koje smo srušili lijenošću, alkoholom, ovisnostima, kojima se čini da više ne mogu dalje te odustaju i od drugih i od sebe. Budi im ti, iznemogli Isuse, snaga i pomoć. A nas očuvaj od sablažnjavanja nad padovima pod teškim križem. Amen.

Osma postaja: Isus tješi žene iz Jeruzalema

Pobožne ruke

Vjernici često tješe u prazno, čak s površnom i neiskrenom pobožnošću pristu­paju nevolji i muci bližnjih. Ruke vjernika znaju biti sklopljene kad bi morale biti pružene, molitveno raširene kad bi trebale konkretno pomagati. Svojim riječima pobožni više sude nego što tješe, više glume nego što iskreno sažalije- vaju. Tko tješi, mora i sam biti dirnut utjehom. Tko suosjeća, mora i sam osjetiti bol. I uvijek netko među nama misli da se utjeha može tek pobožno izbrbljati.

Jeruzalemske žene su i zadnja postaja suosjećanja i utjehe na Isusovu putu kri­ža, ali i postaja koja nas vraća na naš život. Ruke jeruzalemskih žena pružene su prema Isusu da mu iskažu sažaljenje i pokažu svoje suze nad njim. A Isus ih upozorava da se suze mogu pretvoriti u praznu kuknjavu, u predstavu kojom se skriva vlastiti grijeh i grijeh svojih bližnjih prema kojima smo pristrani. I u muci Isus ostaje zahtjevni učitelj koji traži da čovjek očisti svoje srce i kuću, kako bi mogao ispravno vidjeti svoga bližnjega. I sažaliti se nad njime.

Isuse, tebe su drugi tješili. Daj i nama snage i spremnosti da tješimo ožalošćene, ucviljene, zaboravljene. Pokaži nam put iskrene pobožnosti, kojim se ide u Oče­vo kraljevstvo, i pouči nas da se ispravno i iskreno sažalimo nad svojim jadom i bijedom naše braće i sestara. Neka naše suze nad tvojom mukom budu početak našeg puta obraćenja i novog života. I ne dopusti da postanemo bešćutni. Amen.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Skršene ruke

Uživanju i radovanju muci drugoga jednom dođe kraj. Ne zbog promjene muči­telja niti njihova uviđanja da su postupili krivo i loše, nego zato što su se zasitili prizora te im treći pad više ne pruža očekivano zadovoljstvo. Zato treba sve što prije i brzo završiti. Kao što se brzo završavalo s logorašima, ratnim zarobljeni­cima, uhvaćenim izbjeglicama, na smrt preplašenim ljudima usred vihora rata i nasilja. I uvijek netko s visoka kaže da takvi ionako ništa ne vrijede.

Isus je treći put na zemlji koja mu je ostala jedino uporište. Ruke su ga potpuno izdale, tijelo je do kraja onemoćalo. Više nema ni promatrača, jer se tu nema više što vidjeti. Čovjeka prostrta po zemlji mogu još podići jedino tuđe ruke. Isusove ruke su dijelile kruh i doticale bolesne, blagoslivljale i hrabrile, tumačile i tješile. Sada su samo skršene ljudske ruke bez nade i mogućnosti za dalje.

Isuse, u tvom trećem padu bio si do kraja adam, čovjek od praha zemaljskog. Molimo te za svu djecu majke Zemlje, za sva njezina stvorenja prema kojima se tako oholo odnosimo, zlorabimo ih i uništavamo. Daruj ljudima svoga Duha da štite i čuvaju Božja stvorenja i tako uistinu budu Božja slika u ovom svijetu. Molimo te za one koji se više ne mogu dignuti iz svoga pada. Ne dopusti da ih zaobiđemo i zaboravimo. Amen.

Deseta postaja: Isusa svlače

Pohlepne ruke

Kod golotinje uglavnom zaboravimo na pohlepu ruku koje iskorištavaju drugo­ga i otimaju mu što god mogu. Otimaju slobodu, dostojanstvo, lice i ime, odu­zimaju društvene odnose i mogućnost da se čovjek izrazi kroz rad i riječ. Na kraju tog procesa čovjek ostaje gol. Takva golotinja je neizmjerno gora od one nad kojom se redovito sablažnjavamo. I uvijek se nađe neki branitelj ćudoređa da zatvara oči pred takvim prizorom.

Isus je ostao bez odjeće, bez one zadnje zaštite čovjekova dostojanstva. Pohle­pne ruke otele su i to. Ali na svom putu križa Isus nije tek pasivni patnik, nije onaj s kojim ljudi po volji raspolažu. I dok ga drugi svlače, on se sam daruje i svlači. Dopušta da ga oplijene do njegove gole ljudskosti, i postaje do kraja jedan od ljudi. Postaje poniženi patnik koji usred pohlepe, nasilja i zla, daruje novo ime razgolićenim ljudima. I zaogrće ih ljubavlju.

Isuse, pred tvoje oči stavljamo gola tijela svojih sestara i braće: tijela koja su sama kost i koža, isprebijana i ogoljena u svome dostojanstvu, opljačkana tijela, tijela ušutkana aparatima moći, tijela zavođena i zlostavljana, tijela silovana i odbačena. Udijeli im snagu za novi početak i povjerenje u Božju ljubav. I srce nam očuvaj od pohlepe i pohote. Amen.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Prikovane ruke

Svoje darove čovjek može izopačiti i okrenuti protiv sebe i drugih. Umjesto da čini dobro počinje ponižavati i mučiti druge, počinje onemogućavati dobro. Može sebi i drugima prikovati ruke manama, porocima, ovisnostima, zlom. Može bližnje pribijati na osudu zbog riječi, uvjerenja, vjere, nacije, boje kože, spola te ih izručivati progonu i zatiranju. I uvijek će netko primijetiti da takvi­ma nije mjesto među nama i da ih treba pribiti na stup srama.

Od Isusa na križ raspetoga neizmjerno je daleko misao o rukama koje su spo­sobne učiniti nešto i koje mogu biti nježne. Na njegovim rukama ništa nije osta­lo, osim skandalozne nemoći. Isusove pribijene ruke su tužna opomena na bez­dan ljudske okrutnosti. U Isusovim prikovanim rukama su ipak skrovište našli nebrojeni ljudi, obespravljeni i lišeni dostojanstva, ljudi kojima je ostao jedino krik u Božje srce i njegovu samilost.

Isuse, u bol tvojih raspetih i na križ pribijenih ruku stavljamo svu izmučenu braću i sestre, sve ljude koji su prikovani na svoju neimaštinu, beznađe i sramo­tu. Daj nam snage da na ljudsko zlo ne uzvraćamo zlom, nego slobodom pra- štanja. Ne dopusti da sebe prikujemo u nasilje, bešćutnost i praznu uznositost, nego daj da gradimo svijet ljubavi i dobrote. Amen.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Raširene ruke

U smrti neki nalaze utočište pred svjetskim zlom, neki pak traže zadnji sud pred nabujalom nepravdom. A smrt je oduvijek bila i pogodno rješenje za nepoželjne, za neprijatelje, za poražene, za slabe. Naše doba je obilježeno nepreglednim mi­lijunima pogubljenih, užasnim plesom smrti, kricima nedužnih žrtava. I uvijek se nađe netko da opravdava svoj tabor ubojica.

Isusova smrt je kraj ljudskog puta. Jedni su u njoj vidjeli opravdanje vlastite šutnje i pristanka na zlo, jer ni sebe nije mogao spasiti. Drugima se tek otvorio ponor neuspjeha i zdvajanja, jer su se nadali sve do zadnjeg Isusova krika. U umirućem Isusu, u njegovim raširenim rukama, stranac podno križa je ipak prepoznao Božju svemirsku prisutnost: Doista, ovaj bijaše Sin Božji!

Isuse, i naše će ruke jednom pohoditi trenutak smrti. Molimo te daj nam povje­renja da poput tebe predamo svoj život u Očeve ruke. Pogledaj sve umiruće, oso­bito one koji umiru u gorčini ostavljenosti i samoće. Primi u svoje kraljevstvo ubijenu djecu Božju, zagrli sve žrtve okrutnosti, progona i mržnje. Sačuvaj nas, Isuse, od toga da mislima i rukama donosimo smrt bližnjima. Amen.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Predane ruke

U knjizi ljudskog zla zabilježena je okrutna i uvijek moderna epizoda u kojoj se najbližima uskraćuje pijetet prema pokojniku. Koliki samo i dan danas traže svoje pokojne? I nailaze samo na šutnju i udruženost u zlu. Kolikima je uskraćen i spokoj u smrti? Nisu spušteni mrtvi u naručje bližnjih, nisu položeni u ruke tuge i ljubavi. I uvijek se nađe netko da dijeli mrtve i uskraćuje zadnji zagrljaj.

Skidanje s križa i polaganje mrtvoga Isusa u majčino krilo, ne ostavlja ravnoduš­nim. Pretežak je križ koji majka, koji roditelj osjeti kad primi u naručje tijelo svo­ga mrtvog djeteta. Majčinske ruke nježnosti i podrške, razumijevanja i brižnosti, sada su ruke boli i tuge. Iz njih se čuje jauk majke Isusove, jauk nepodmirene boli zbog smrti ljubljenog sina. Pa ipak su one i ruke povjerenja i nade, predane u Božju vjernost.

Isuse, tvoja majka je prošla svoj put križa. U Božje ruke polažemo sve majke koje se ne mogu utješiti zbog gubitka djeteta, ali i majke čije je srce ranjeno nerazu­mijevanjem i neosjetljivošću njihove djece. Svojom blagošću iscijeli njihove boli i podrži ih na putu nade koja nikad ne umire u majčinom srcu. Neka nam Mari­jine suze podare utjehu u našim bolima. A ti nam udijeli majčinsko pouzdanje i ruke predane poslu i ljubavi. Amen.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Prijateljske ruke

Kad od nekoga očekujemo korist, hvalimo ga, ulagujemo se i činimo ono što želi. Kad više nema koristi, često okrećemo glavu. Kad čovjek više ne može biti od koristi, prestaje li išta značiti, prestaje li biti čovjek? Kad ljudske ruke više ništa ne mogu, jesu li one manje ljudske? Toliki ljudi su danas iskorištavani, na najbezočnije načine izrabljivani, da je njihova smrt i ukop zapravo zadnji veliki, nepotrebni trošak. Uvi­jek se nađe među nama onih koji i od mrtvog čovjeka traže korist za sebe.

Vjerni prijatelji su iskazali počast mrtvom Isusu i položili ga u grob. Mrtav čovjek potpuno ovisi o drugima, o njihovim rukama koje ga nose i čuvaju, koje ga sada s poštovanjem pokapaju. Polaganje Isusa u grob je čin milosrđa koji neće označava­ti tek tužna šutnja i oštra bol, jer je Isusov ukop bio predanje iz ljudskih, prijatelj­skih ruku u svete ruke Božjeg života. Njegovo ljudsko tijelo nije položeno samo u kamenu grobnicu, nego u vjernu Božju ljubav koja je jača od smrti.

Isuse, tvoji prijatelji su ti iskazali djelo milosrđa. Prikazujemo ti sve shrvane tu­gom zbog odlaska najbližih i voljenih. I molimo da ih ti utješiš i osnažiš nadom u Božju vjernost. Sjeti se svih onih koji nemaju ni groba, čija su mrtva tijela ba­cana i razvožena kao otpad. Udijeli im svoj mir. Naše pokojne neka utješi zadnja riječ Božje ljubavi, milosrđa i života. I ne dopusti da nam ijedan grobni kamen zatvori put u život. Amen.

Završna molitva

Isuse, išli smo za tobom na tvome putu križa i odmje­ravali svoje ruke s tvojim rukama. S tobom smo nosili i svoje životne križeve. Molimo te da nam tvoj put križa bude put povjerenja u Božju vjernost, put nade za naš svijet i put ljubavi i suosjećanja prema nevoljnim pat­nicima. Neka nas tvoja muka spasi, a tvoje uskrsnuće otvori put u život, u svete Božje ruke. Jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Kratki razgovor s Ljiljanom Krajnc i njezinim sinom Vedranom

Dragi vjernici, pozivamo vas da pogledate i poslušate kratki video razgovor don Ive Nedića, voditelja HKM Mittelbaden, past. suradnika Darka Rubčića te gospođe Ljiljane Krajnc i njezinog sina Vedrana (24. 2. 2022.).

Povod za razgovor je predstojeća operacija gđe Ljiljane, transplantacija jetara, u Turskoj. Donor će joj biti sin Vedran. Premda će troškove operacije (70.000 €) snositi Zavod zdravstvenog osiguranja Federacije BiH, sve ostale troškove (avionske karte, hranu, smještaj, postoperativni oporavak i kasnije kontrole) snosi obitelj.

Gospođa Ljiljana od srca zahvaljuje svima i zaziva Božji blagoslov na sve vjernike HKM Mittelbaden koji su svojom novčanom pomoći njoj i njezinoj obitelji pružili veliku sigurnost i nadu u dobar ishod operacije.

Posjet njemačkog provincijala salezijanaca

U utorak, 8. veljače 2022. u prostorijama misijskog centra u Karlsruheu naše je svećenike pohodio provincijal njemačke salezijanske provincije Don Bosco p. Reinhard Gesing. U bratskom duhu razmijenili su mišljenja o aktualnim pitanjima unutar salezijanske družbe te o problemima i ograničenjima vezanima uz koronavirus s kojima se svakodnevno susreću u svom pastoralnom radu.

[Fotografije: don Sebastijan Marković]

3G pravilo na misama od 14. veljače 2022.

Napomene u vezi s koronom za vjernike

Hrvatska katolička misija Mittelbaden ističe da je, prema informacijama pokrajine Baden-Württemberg, od 14. veljače 2022. sudjelovanje na sv. misama u zatvorenim prostorima u alarmnim razinama I i II moguće samo uz važeći 3G certifikat:

  • Genesen – osoba preboljela koronu
  • Geimpft – osoba cijepljena
  • Getestet – osoba testirana

Naši svećenici su također bili iznenađeni novim propisima: „U našoj zajednici svete mise su do sada bile sigurne u svim fazama pandemije korone zahvaljujući pridržavanju razmaka, obvezi nošenja maski i strogim higijenskim konceptima. U tom kontekstu, iritirala nas je odluka pokrajinske Vlade da se od 14. veljače uvodi 3G pravilo za svete mise. Nadbiskupija Freiburg o tome trenutno pregovara s pokrajinskom vladom.“

Istovremeno naša je zajednica izvršila pripreme kako bi se propisi mogli na licu mjesta dobro provoditi: „Nastavljamo činiti sve kako bi što više ljudi moglo sigurno i dostojanstveno sudjelovati na sv. misama. Pa ipak, 3G pravilo za sv. mise predstavlja veliki izazov i osobni teret za naše zaposlenike i volontere, posebno za naše redare. Molimo naše vjernike da dolaze na vrijeme u crkvu kako bi se dokazi o 3G pravilu mogli provjeriti na miru.“

Konkretne napomene o provedbi 3G pravila na misama

Kao dokaz vrijedi aktualna važeća potvrda o cijepljenju, preboljenju ili testiranju.

  • Potvrde o cijepljenju moraju biti čitljive elektroničkim aplikacijama (EU-COVID-19 certifikat): aplikacija CoVPassCheck pokazuje je li potvrda trenutno važeća.
  • Dokaz o preboljenju se može prikazati elektroničkim ili pismenim putem.
  • Dokazom testiranja smatra se test od odgovarajućeg pružatelja usluga (ljekarna, testni centar, itd.), potvrda dobivena u sklopu testiranja u tvrtkama ili testiranje provedeno na licu mjesta pod nadzorom. Brzi antigenski test ne smije biti stariji od 24 sata, a PCR test ne stariji od 48 sati.

Djeca do šest godina mogu bez dokaza sudjelovati na sv. misama. Osobe mlađe od 18 godina koje idu u školu (pa se time i redovno testiraju) mogu sudjelovati na sv. misama uz predočenje učeničke iskaznice. Za vrijeme raspusta za učenike je potreban aktualni važeći test.

Potvrde o testiranju, cijepljenju i preboljenju moraju se usporediti s osobnim podacima dotične osobe, osim ako su dotične osobe osobno poznate redarima.

Potvrde o cijepljenju provjeravaju se elektroničkim uređajima (pametnim telefonima) pri čemu se osobni podaci ne pohranjuju na njima.

Osobama koje uza se nemaju važeći 3G dokaz, prema propisima vezanim za koronu, nije dopušteno sudjelovanje na sv. misama. Kršenje će se u skladu s članom 24. stav 2. odnosno 3. Pravilnika o koroni smatrati upravnim prekršajem kako za dotičnu osobu tako i za crkvenu zajednicu. Crkvene zajednice su ovlaštene provoditi navedene propise.

U nastavku pročitaje službenu obavijest na stranici Nadbiskupije Freiburg i poruku nadbiskupa Stephana Burgera.

Uz blagdan sv. Ivana Bosca (prezentacija i igra)

Tko je bio don Bosco i koga je osnovao?

Kada i gdje je rođen sv. Ivan Bosco, a kada je umro te kada slavimo njegov blagdan?

Po čemu je poznat don Bosco i koja su neka od njegovih velikih djela?

Tko su Salezijanci i što imaju zajednički s drugim redovnicima?

Što Salezijanci sve rade?

Po kome Salezijanci nose ime i kada se slavi taj svetac?

Koje Salezijance poznaješ – da li im znaš imena?

Na ova i druga pitanja vezana uz svetoga Ivana Bosca, apostola i zaštitnika mladih – čiji blagdan Katolička crkva slavi 31. siječnja – odgovore ćete pronaći u zanimljivoj i informativnoj PowerPoint prezentaciji koju je napravio naš svećenik don Vjeko Kanić.

A da bi vam učenje bilo zanimljivije, don Vjeko je osmislio i igru “Don Bosco i salezijanci”, pa ju isprobajte!

Obje prezentacije možete snimiti (download/herunterladen) na svoje računalo:

Salezijanci.ppt

BoscoIgra2Njem.pptx

Uplaćen novac od akcije kumstava

Dragi kumovi, dragi dobrotvori!

Upravo samo prebacili 30.900 € na humanitarni konto u Gani preko kojeg šaljemo novac za djecu za koju redovito dajemo. Akcija kumstava koju smo pokrenuli biva sve veća. Došli smo do broja 321 – toliko je djece kojima ste vi kumovi! Nije li to znak kršćanske ljubavi? Možemo biti ponosni da činimo nešto lijepo za čovjeka. Ustrajmo na tom putu. Čestitam!

Stigla je zahvala od svećenika don Ivana Stojanovića iz misije Tatale u Gani, koji novac treba podijeliti svakom djetetu osobno. Veliki je to posao i velika odgovornost. Hvala svima koji su se uključili i prate ova kumstva. Na poseban način hvala Đurđici Trputec i Darku Rubčiću koji veliki dio svog vremena ulažu u ovaj projekt. Sve mora biti registrirano i transparentno pred crkvenim i državnim vlastima.

Drago mi je vidjeti slike djece po obiteljima i kršćanski ponos da činite dobro nekome koga ne poznajete, ali prepoznajete da mu je pomoć potrebna. Sva ta djeca i te obitelji dio su naše misijske zajednice, oni su dio vaše obitelji.

Neka Gospodin sve blagoslovi! U tom ozračju u ime svih naših svećenika, pastoralnih djelatnika želim svim kumovima i djeci koju podržavate sretan Božić i blagoslovljenu novu 2022. godinu.

don Ivo Nedić, voditelj misije

Novo vodstvo Misijskog pastoralnog vijeća u Karlsruheu

Nakon izbora Misijskih pastoralnih vijeća (MPV) u Bruchsalu i Gaggenauu, u nedjelju, 12. 12. 2021., nakon svetih misa u 9:00 i 15:30 sati, održani su izbori za MPV u zajednici Karlsruhe. U ponedjeljak, 20. 12. 2021. održana je i konstituirajuća sjednica gdje je na mandat od pet godina izabrano novo vodstvo MPV Karlsruhe.

Od ukupno 21 kandidata za MPV, na konstituirajućoj sjednici nazočilo je njih 18. Sjednicu je vodio i moderirao don Ivo Nedić, voditelj HKM Mittelbaden uz nazočnost past. suradnice Đurđice Trputec. Sastanak je započeo uvodnom molitvom don Ive Nedića, koji je potom zahvalio svima na pomoći oko organizacije izbora. Vijećnici su potom upoznati s rezultatima izbora, nakon čega se pristupilo izboru novoga vodstva.

Sve službe jednoglasno su izabrane od strane vijeća. Tako je već u prvom krugu glasovanja za predsjednika MPV-a izabran gosp. Bruno Vujević. Za dopredsjednika je izabrana gđa Monika Mišić. Službu rizničara preuzeo je dosadašnji rizničar gosp. Božo Vasilj. Za službu tajnice izabrana je gđa Marina Goričkić, a gđa Tatjana Dominić za glasnogovornicu.

Osim spomenutih službi dodijeljena su i zaduženja radi decentralizacije službe predsjednika. Ulogu oko organizacije važnih proslava u misiji preuzeo je gosp. Mato Knežević, a rad s mladima preuzela su dva novoizabrana mladića David Knežević i Dominik Mišić.

Uže tijelo MPV-a Karlsruhe čine: Brnada Cecilija, Crnjac Janja, Dominić Tatjana, Gluhak Franjo Goričkić Marina, Jerković Brigita, Knežević David, Knežević Mato, Mišić Dominik, Mišić Monika, Nižić Zdenko, Oršolić Pejo, Rajić Anto, Vasilj Božo i Vujević Bruno.

Članovi proširenoga Vijeća su: Brkić Antonio, Lang Andja, Mihaljević Dragan, Mištrafović Anto, Tomas Ante i Vondroš Dalibor.

Svim vijećnicima, a osobito novom vodstvu na čelu s predsjednikom Brunom Vujević, želimo obilje Božjeg blagoslova, te radosti u zajedništvu služenja Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden kroz zajednicu Karlsruhe!

Ukratko o vodećim članovima MPV-a:

Bruno Vujević, predsjednik – rođen 1986. god. u Bugojnu (BiH). Oženjen, otac dvoje djece. Po struci je magistar šumarstva. Iako relativno novi član misije, u životu zajednice prepoznat je kao izrazito aktivni član kroz sudjelovanje u zboru, te u vrijeme pandemije kao redar u crkvi. Redovito pomaže u svim aktivnostima misijskog vijeća. Kao istaknuta pomoć pokazao se kroz ulogu povjerenika za prikupljanje sredstava za potresom pogođenu Banovinu.

Monika Mišić, dopredsjednica – rođena 1975. god. u Karlsruheu (D). Udana, majka troje djece. Po zanimanju je službenica u osiguranju (Versicherungskauffrau) i tajnica u HKM Mittelbaden. Dijete je misije i godinama angažirana u crkvi, osobito kroz službu čitača i pjevača. Od osnutka misijskog vijeća (2005.) pa sve do danas bila je njegova članica kroz vršenje službe predsjednika u tri mandata.

Božo Vasilj, rizničar – rođen 1976. god. u Mostaru (BiH). Oženjen, otac troje djece. Po zanimanju inženjer kvalitete (Qualitätsingenieur). Aktivni je član misijskog vijeća u zajednici Karlsruhe od njegova nastanka 2005. godine. Sada već u četvrtom mandatu u službi rizničara.

Marina Goričkić, tajnica – rođena 1972. god. u Čitluku (BiH). Udana, majka triju kćeri. Po zanimanju je ekonomski tehničar. Članica je Misijskog pastoralnog vijeća sada u drugom mandatu. Od zajednice je prepoznata kao praktična vjernica koja redovito sudjeluje na nedjeljnim misnim slavljima, te se nesebično odaziva na sve potrebe rada u zajednici.

Tatjana Dominić, glasnogovornica – rođena 1979. god. u Čakovcu (RH). Udana, majka dvoje djece. Diplomirala je na Fakultetu organizacije i informatike Sveučilišta u Zagrebu. Odrasla je u zvonarskoj obitelji koja je bila prva pomoć svećeniku, te joj je stoga crkva oduvijek bila kao drugi dom. Njezino služenje Crkvi u domovini nastavilo se i u misiji. Članica je misijskog vijeća sada u drugom mandatu. U prvom mandatu obnašala je službu tajnice.

Božićna priča u Misiji Tatale

Kada smo 2016. godine mi salezijanci preuzeli Misiju Tatale, uočio sam da sve moramo početi ispočetka. U Misiji nije bilo nikakvih pastoralnih aktivnosti pa čak ni vjeronauka. Organizirana proslava bilo kojeg blagdana nije postojala. Sve se svodilo na jutarnju sv. misu ako je svećenik bio u Misiji. Tako je bilo i s Božićem. Ništa se nije pripremalo niti slavilo. Misija se gasila sama od sebe. Morali smo djelovati smisleno i okupiti ljude. Dali smo se na posao.

Oratorij je bio nešto potpuno novo. Uspjeli smo okupiti djecu i mlade, a glazba, lopte i bombone bili su pravi mamac. Osnovali smo sva vijeća i, vjerovali ili ne, organizirali smo trodnevni susret s Pastoralnim vijećem i drugim zainteresiranim pojedincima na kojem smo “sklepali” pastoralni plan za tri godine. To je bio određeni okvir za pastoralno djelovanje u koje smo pokušali zainteresirati i uključiti laike.

Jedna od točaka bila je izvanjska proslava svetkovina i blagdana. Svaki smo mjesec planirali unaprijed. Tako smo po prvi put u povijesti Misije uveli devetnicu u došašću, božićni koncert – Carol night – dramu, igrokaz o Isusovu rođenju kao pripremu za Božić. Promatrajući djecu koja su dolazila u oratorij, na vjeronauk i u crkvu, a čiji roditelji nisu kršćani, znao sam da neće ništa slaviti; a ako su taj dan još i gladni, proslava im u crkvi neće puno značiti. Iz toga razloga zamolio sam članove Karitativnog vijeća (social welfare) da izaberu 50 najsiromašnije djece iz Tatalea i dovedu ih kod nas salezijanaca na ručak i još ćemo svakom od njih pokloniti dar. Međutim, umjesto 50 djece koliko smo bili odredili, došlo ih je više od stotinu jer su poveli brace i seke koji nisu bili na popisu. Budući da smo organizirali program za ovih 50 djece koji su izvodili naši oratorijanci i djeca koja idu u crkvu, kuhali smo hranu za sve. Budući da je došlo puno više djece nego smo predvidjeli, pripremili smo porcije tako da svi dobiju hranu, piće i bombone, a onih 50 izabrane djece i darove. To je očito bio dobar potez jer su svi zahvaljivali i radovali se.

Te 2016. godine svu hranu bili smo servirali na tanjure. Kad su djeca došla, svi su čudno gledali… Iduće godine europski stil serviranja zamijenili smo Tatale serviranjem – spakirali smo hranu i dali svakome piće. Međutim, nitko nije otvorio da jede. Isprva meni nije bilo jasno u čemu je sad problem. Potom su mi objasnili da djeca spremljenu hranu i piće žele ponijeti kući i podijeliti s ukućanima. I od 2017. godine hrana se dijeli spakirana, tome još dodamo i darove i onda djeca sve nose kući. Budući da smo od prve godine imali u programu ispričati im kako je i gdje Isus rođen, to smo okupljanje nazvali Božićna priča. Iz godine u godinu sadržaj je i cilj isti, a izvedba postaje sve bolja. Ove godine smo pozvali i neke posebne goste da predsjedaju tom slavlju i nešto poruče djeci, a naša djeca iz crkve i oratorija izvode program.

Eto, tako je početna mala i skromna ideja da podijelimo božićni ručak s 50 gladne djece i damo im neki skromni dar da zapamte Božić, izrasla u pravu božićnu priču koja se pamti. Želja mi je da se ovaj običaj uvrsti u plan župne proslave Božića te da se Božićna priča nastavi i kad više ne budem u Tataleu. Prva je to evangelizacija i moramo imati ideja da privučemo i one koji su daleko.

don Ivan Stojanović, misionar u misiji Tatale (Gana)

Foto i videogalerija

Božićna čestitka iz misije Tatale (video)

Dragim kumovima i ostalim članovima misije Mittelbaden, radosna srca želimo sretan Božić i blagoslovljeno novo 2022. ljeto uz pjesmu: “Na tom mladom ljetu veselimo se, Mladoga Kralja mi molimo: daj nam Bog zdravlje k tomu veselje na tom mladom ljetu svega obilja.”

U ime sve djece koju pomažete i njihovih obitelji iskreno se zahvaljujem. Neka vam novorođeni Kralj daruje svaki blagoslov u novoj godini!

Ovim pjesmama s prošlogodišnjeg slavlja Božića darujemo vam naša srca ispunjena zahvalom.

Vaš don Ivan Stojanović, misionar u Gani

Zahvala našoj misiji za pruženu pomoć

Dragi članovi naše Misije, dragi prijatelji, nedavno nam je stiglo pismo zahvale dr. Bernda Ketterna, predsjedavajućeg Upravnog odbora Zaklade “Zeichen der Hoffnung”, koja djeluje pri Caritasu Biskupije Trier, za našu novčanu pomoć žrtvama poplava, koje su pogodile područja zapadne Njemačke u srpnju 2021. godine.

Prema izvješću dr. Ketterna, samo u području Biskupije Trier nastradalo je blizu 1.100 objekata s oko 4.700 kućanstava, a sanacija prostora i pomoć nastradalima još će dugo potrajati.

Mi smo kao zajednica prikupili 9.495,00 € za pogođene poplavama i taj smo novac uplatili na račun Caritasa Biskupije Trier. Hvala svima vama koji ste se odazvali ovoj plemenitoj akciji pomoći našim domaćinima Nijemcima. Ponovno smo se pokazali u najboljem svjetlu, kao zajednica iznimno osjetljiva na potrebe ljudi u nevolji i uvijek spremna na konkretnu i nesebičnu pomoć.

U nastavku pročitajte pismo zahvale dr. Ketterna na njemačkom:

Trier, der 16.12.2021

Sehr geehrter Herr Pater Nedic, sehr geehrte Damen und Herren,

Sie haben in großherziger Weise für Menschen, die im Raum Trier, an der Kyll und an der Sauer von den schlimmen Folgen der Flut im Juli 2021 betroffen sind, gespendet. Dafür möchten wir Ihnen ganz herzlich Dank sagen.

Unsere Mitarbeitenden sind seit der Katastrophe direkt in den Flutgebieten tätig. Auch wenn sich die Ortschaften bei uns mittlerweile, rein äußerlich betrachtet, scheinbar wieder in einem normalen Zustand befinden, so täuscht dieser Eindruck. Vielfach spielt sich das sehr eingeschränkte Familien- und Alltagsleben erst ab dem ersten Stockwerk ab, da Erdgeschoß und Kellerräume schwerbeschädigt und kontaminiert wurden. Vielfach stehen die Gebäude auch noch leer, da man vorerst gar nicht in ihnen wohnen kann. Es mangelt oft auch noch an den gerade in der kalten Jahreszeit wichtigen Heizungen. Kein Wunder, wenn man bedenkt, dass knapp 1.100 Gebäude mit ca. 4.700 Haushalten betroffen sind.

Direkt erreicht haben wir bislang etwa 3.500-4.000 Menschen. Viele Anträge auf Soforthilfen, auf Haushalts- und Härtefallhilfen konnten wir bereits bewilligen. Demnächst beginnen wir mit der Förderung größerer Wiederaufbaumaßnahmen. Bereits jetzt ist absehbar, dass viele Betroffene längst nicht alle Schäden von Versicherungen oder durch öffentliche Hilfen ersetzt bekommen. In der Regel bleiben große Geldbeträge offen.

Hier können wir dank Ihrer Unterstützung etwas weiterhelfen. Von den bislang knapp 400.000 Euro, die über unsere Stiftung “Zeichen der Hoffnung” zusammengekommen sind, ist die Hälfte bereits ausgezahlt worden. Sie haben dazu beigetragen, dass wir tatsächlich Menschen etwas neue Hoffnung vermitteln konnten.

Ihnen wünschen wir in dieser so schwierigen Zeit alles Gute und Gottes Segen! Bleiben Sie gesund!

Mit freundlichen Grüßen

Dr. Bernd Kettern
Vorsitzender des Stiftungskuratoriums

Blagoslov obitelji (prijavnica)

Dragi vjernici, obveza svećenika je da barem jedanput godišnje pohodi povjerene mu obitelji. Ali ne samo obveza, nego i veliki dar, jer je to prilika svećeniku da u molitvi i razgovoru još bolje upozna svoje vjernike. Dok se ranije naglasak stavljao na blagoslov kuće, a tek onda i ukućana, danas se naglasak stavlja na blagoslov osoba, odnosno obitelji koje su Crkve u malom. Stoga apeliramo da na blagoslovu po mogućnosti budu prisutni svi članovi obitelji.

Trebat ćemo paziti na propisani fizički razmak, nositi zaštitne maske, ali i izbjegavati dulje zadržavanje u domovima i duge razgovore. I vi, a i mi svećenici se moramo toga pridržavati. U nadi da će se ovo neprirodno stanje brzo okončati, neka nas hrabre riječi svetoga Pavla: “Sve mogu u Bogu koji mi daje snagu.”

Svake godine, pri blagoslovu, vi darivate svećenika, ali dobro je znati da taj novac ne ide svećeniku osobno, nego u fond za školovanje budućih svećenika. Znajte da je to vrijedna akcija naše zajednice.

U crkvama možete uzeti prijavnicu za blagoslov obitelji koju je potrebno ispuniti i predati svećeniku. Prijaviti se možete također i preko naše stranice putem elektroničkog obrasca, koji se nalazi ispod teksta.

Ukoliko kod nekoga ne uspijemo doći u dogovoreni dan, ne budite tjeskobni, javite se ponovno telefonom. Nikoga nećemo zaobići! Za blagoslov pripremite križ, svijeću i blagoslovljenu vodu.

Također molimo sve koji su trenutno u samoizolaciji zbog koronavirusa da ne zovu svećenike, blagoslov obitelji možemo učiniti i u vrijeme korizme.

Neka nas Gospodin sve blagoslovi!

Novo vodstvo Misijskog pastoralnog vijeća u Gaggenauu

Izbori Misijskog pastoralnog vijeća (MPV) Gaggenau održani su u subotu, 27. 11. i nedjelju, 28. 11. 2021. godine. Tjedan dana nakon izbora, točnije u subotu, 4. 12. 2021., održana je konstituirajuća sjednica u misijskim prostorijama u Gaggenauu. Na toj sjednici izabrano je novo vodstvo MPV Gaggenau na petogodišnji mandat.

Od ukupno 23 kandidata za MPV, na konstituirajućoj sjednici nazočilo je njih 18. Sjednicu je vodio i moderirao don Ivo Nedić, voditelj HKM Mittelbaden uz nazočnost past. suradnice Đurđice Trputec. Nakon uvodne molitve don Ivo je zahvalio svima na angažmanu oko organizacije izbora. Vijećnici su potom upoznati s rezultatima izbora, nakon čega se pristupilo izboru novoga vodstva.

U prvom krugu glasovanja za predsjednicu MPV-a većinskim brojem glasova (16/18) izabrana je gđa Danijela Jurić-Kaćunić. Za dopredsjednika je voditelj misije don Ivo Nedić predložio da to bude netko iz zajednica Rastatt i Baden-Baden. Na prijedlog vijećnika za dopredsjednika su jednoglasno odabrane dvije osobe: gđa Katica Blekić-Artuković (dopredsjednica i osoba odgovorna za zajednicu Rastatt) i gosp. Dalibor Hrstić (dopredsjednik i osoba odgovorna za zajednicu Baden-Baden). Jednoglasno su izabrani: gosp. Ivan Ramljak za rizničara, te gđa Zorica Batovanja za zapisničara. Većinskim brojem glasova (17/18) za glasnogovornicu je odabrana gđa Ankica Šojat.

Uže tijelo MPV-a Gaggenau čine: Avgustinović Momčilo, Batovanja Zorica, Blekić-Artuković Katica, Ćorković Marijana, Grančić Vesna, Hrstić Dalibor, Jakin Anica, Jurić-Kaćunić Danijela, Miletić Marko, Palameta Nikolina, Pejić Gabrijel, Prpić Dubravka, Ramljak Ivan, Skorupski Mirela, Šojat Ankica i Tolić Ante.

Članovi proširenoga Vijeća su: Anđelić Sanja, Apostolico Ivka, Kovač Ana, Lovrenović Perica, Mikić Mirjana, Petrović Mirjana i Plavčić Bruno.

Svim vijećnicima, a napose novom vodstvu na čelu s predsjednicom Danijelom Jurić-Kaćunić, želimo obilje Božjeg blagoslova, snage i ustrajnosti u služenju Hrvatskoj katoličkoj misiji, osobito kroz zajednice Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden!

Ukratko o vodećim članovima MPV-a:

Danijela Jurić-Kaćunić, predsjednica – rođena 1978. u Splitu. Udana, majka troje djece. Po struci je magistrica znanosti, doktorica dentalne medicine. U životu zajednice sudjeluje kao redoviti čitač na nedjeljnim misnim slavljima. Aktivna je članica misijskog vijeća od 2015. godine u kojem je do sada obnašala službu predsjednice.

Katica Blekić-Artuković, dopredsjednica odgovorna za zajednicu Rastatt – rođena 1969. u Brčkom (BiH). Udana, majka četvero djece. Po zanimanju je kuharski tehnolog i trgovac. U crkvi je godinama bila aktivni čitač na nedjeljnim misnim slavljima, te je pomagala u vođenju ministranata. Članica je misijskog vijeća u tri mandata.

Dalibor Hrstić, dopredsjednik odgovoran za zajednicu Baden-Baden – rođen 1975. u Ljubuškom (BiH). Oženjen, otac dvoje djece. Po zanimanju je predradnik GaLaBau. Aktivni je član misijske zajednice.

Ivan Ramljak, rizničar – rođen 1974. u Ochtrupu (D). Oženjen, otac troje djece. Po zanimanju je građevinski inženjer i vlasnik autokuće. Član je misijskog vijeća sada u drugom mandatu. U prvom mandatu obnašao je službu rizničara.

Zorica Batovanja, zapisničarka – rođena 1975. u Baden-Badenu (D). Udana, majka dviju kćeri. Po zanimanju je ekonomistica. Dijete je misije i godinama je angažirana u crkvi. Još od 2010. godine članica je užeg vijeća, točnije u zadnja dva mandata obnašala je službu tajnice.

Ankica Šojat, glasnogovornica – rođena 1970. u Senju (RH). Po struci je profesorica povijesti, njemačkog i engleskog jezika na Pädagogische Hochschule Karlsruhe, te nakon deset godina rada u njemačkoj državnoj službi kao učiteljica, konstantno vodi vlastita poduzeća u Njemačkoj, Hrvatskoj i Švicarskoj. U misiji je aktivna od svoje pete godine kroz dramsku, pjevačku, folklornu, lektorsku sekciju i sl. U misijskom vijeću bila je praktički od njegova osnutka do danas. U jednom mandatu bila je predsjednica vijeća, a 2016. se privremeno povukla iz poslovno-privatnih razloga nakon čega se ponovno aktivirala.

Uz spomendan svete Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe i glazbenika

U ponedjeljak, 22. 11. je spomendan svete Cecilije, djevice i mučenice, zaštitnice crkvene glazbe i glazbenika te pjesnika, graditelja orgulja i glazbenih instrumenata. Želimo da po njezinu zagovoru i naši pjevači što snažnije hvale Gospodina kroz pjesmu na svetim misama i drugim liturgijskim slavljima! Ujedno velika hvala svim pjevačima i voditeljima zborova u svim našim misijskim zajednicama. Imajmo uvijek u pameti misao svetog Augustina: „Tko pjeva, dvaput moli!“

Molitva svetoj Ceciliji

Sveta Cecilijo,
koja si svojim životom i mučeništvom pjevala hvale Gospodnje,
i koju Crkva časti kao zaštitnicu glazbe i pjevanja,
pomozi nam svjedočiti našim glasom i zvukom naših instrumenata,
onu radost srca koja nam dolazi od vršenja Božje volje,
i iz ispravnog življenja našeg kršćanskog ideala.

Pomozi nam dostojno animirati svetu liturgiju,
iz koje izvire život Crkve,
svjesni važnosti naše službe.

Darujemo ti napore i radosti našeg rada,
da bi ih ti položila u ruke Djevice Marije,
kao skladnu pjesmu ljubavi za njezina sina Isusa. Amen.

Godišnji sastanak misijā drugih materinskih jezika

U zgradi Collegium Borromaeum Nadbiskupskog ordinarijata u Freiburgu, u srijedu, 3. studenog 2021. održan je godišnji sastanak misijā drugih materinskih jezika pod predsjedanjem dr. Petera Birkhofera, pomoćnog biskupa nadbiskupije Freiburg.

Iz hrvatskih, poljskih, talijanskih, portugalskih, španjolskih i slovačkih misija bio je 31 pastoralni djelatnik, a Hrvatsku katoličku misiju Mittelbaden predstavljali su voditelj misije don Ivo Nedić te don Sebastijan Marković i past. suradnik Darko Rubčić. Nakon pozdravnih govora biskupa Birkhofera i sestre Theresite Hettich, voditeljice nadbiskupskog odjela za misije drugih materinskih jezika, uslijedilo je predavanje o institucionalnom konceptu zaštite protiv seksualiziranog nasilja. Predavanje je održala gđa Silke Wissert, voditeljica nadbiskupskog koordinacijskog ureda za prevenciju seksualiziranog nasilja. Budući da su njemačke crkvene zajednice izradile ovaj koncept zaštite, to isto trebaju učiniti na svojim materinskim jezicima i sve ostale zajednice koje djeluju na području nadbiskupije Freiburg. Nakon predavanja uslijedio je rad u grupama.

U drugom dijelu sastanka biskup Birkhofer govorio je o nekim važnijim temama koji se tiču njemačke crkve odnosno nadbiskupije Freiburg: razvitak Crkve 2030. i mjesto i uloga misija u tome; sinodalni put Crkve; pitanje klimatskih promjena; međureligijski dijalog…

Katoličanstvo se u svijetu očituje u svojoj raznolikosti, u različitim religioznim ukorijenjenostima i tradicijama. Ovo vjersko i kulturno bogatstvo univerzalne crkve prisutno je i vidljivo i u našoj nadbiskupiji Freiburg. Na području nadbiskupije Freiburg žive ljudi različitih nacionalnosti, njih više desetaka. Ovaj priljev stranog stanovništva revitalizira nadbiskupiju ne samo ekonomski i financijski već i u društvenom, kulturnom i vjerskom smislu. Iz toga razloga u velikim su gradskim područjima osnovane takozvane misije ili zajednice drugih materinskih jezika kao i pastoralni uredi za manjinske etničke skupine i crkvene zajednice posebnih obreda. Time je omogućeno vjernicima da se mole i slave mise na svom materinjem jeziku, da se međusobno podržavaju i njeguju tradicije iz kojih potječu – da pronađu novi dom bez gubitka korijenā. Nadbiskupski ordinarijat Freiburg preko odjela za misije drugih materinskih jezika podupire pastoral i pastoralni rad ovih zajednica.

Fotogalerija

Uz Misijsku nedjelju (24. 10. 2021.) (VIDEO)

Misijska nedjelja, dan je molitve za misijska zvanja i promicanja misija. Slavi se uvijek predzadnju nedjelju listopada, a ove godine je to 24. X. 2021. i ujedno 95. svjetski misijski dan molitve. U crkveni kalendar uveo ju je papa Pio XI. 1926. godine.

Osim molitve za misije i upoznavanja misijskog rada vjernici su pozvani da u korist misija daju i dobrovoljne novčane priloge. Misije pomažu ljudima u najsiromašnijim zemljama svijeta: prehranom, medicinskom skrbi, obrazovanjem i Božjom Riječi. Odlazak u misije daje misionarima iznimno unutrašnje obogaćenje.

Mnogi misionari u svojim su svjedočanstvima priznali kako su se vrlo brzo nakon odlaska priviknuli na život bez televizije, računala, ponekad i struje, kreveta ili čvrstog krova nad glavom. No istodobno su priznali kako su postali mnogo sretniji, jer su im ljudi koje su susreli i s kojima žive u misijama pokazali kako je život ipak nešto više. Život s ljudima koji nikada nisu doživjeli “zapadnjački napredak”, no zadržali su ono što mnogima nedostaje – iskrenost, jednostavnost i ljubav prema životu, ma kakav on bio – uistinu je, posvjedočili su mnogi, nešto posebno. Misionara i misionarki Crkve u Hrvata ima u Africi, Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.

Najveći broj misionara djeluje u Africi. Upravo tamo, s obzirom na teške i gotovo dramatične situacije ponekad su upravo misionari jedini koji donose pomoć kojom spašavaju život djece, mladih i odraslih. I mi salezijanci iz Hrvatske imamo dvojicu misionara u Gani i Ruandi. To su don Ivan Stojanović, i u Ruandi don Danko Litrić. Tomislav Puškarić je u Venezueli, a Josip Soldo u Etiopiji.

Na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.) donesen je Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve “Ad gentes” koji traži da misionari navješćuju evanđelje vodeći računa o kulturi pojedinih naroda te da evanđelje nakalemljuju na klice dobra i istine koje je Bog posijao u dotični narod i prije dolaska kršćanstva među njegove pripadnike.

U nastavku poslušajte pjesmu “O, Gospe Sinjska” u izvedbi mladih Afrikanki.