GAGGENAU – U punoj dvorani Jahnhalle u Gaggenauu, u petak, 18. studenoga 2022. proslavljeno je svečanom akademijom pola stoljeća hrvatskoga katoličkog dušobrižništva u misijskim zajednicama Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden.
Među brojnom publikom bilo je i istaknutih gostiju, između ostalih: gradonačelnik grada Gaggenaua gosp. Christoph Florus, vlč. Ivica Komadina, delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj; don Tihomir Šutalo, provincijal Hrvatske salezijanske provincije sv. Ivana Bosca sa sjedištem u Zagrebu; vlč. Tobias Merz, župnik dušobrižničke jedinice Gaggenau; vlč. Ralf Dickerhof, župnik dušobrižničke jedinice Rastatt; svećenica evangeličke zajednice u Gaggenau, gđa Nicola Friedrich; prijateljica hrvatske katoličke zajednice i dugogodišnja predsjednicu župskog vijeća župe St. Marien u Gaggenauu, gđa Marlies Kepplinger; gosp. Adolf Polegubić, urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj “Živa zajednica”. U slavlju su sudjelovali i trenutni dušobrižnici Hrvatske katoličke misije Mittelbaden, svećenici salezijanci: don Ivo Nedić, don Vjekoslav Kanić, don Sebastijan Marković i don Stjepan Matijević, pastoralni suradnici Sanja Gluhak i Darko Rubčić, te predsjednici i članovi misijskih pastoralnih vijeća susjednih zajednica (Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim) unutar misije Mittelbaden.
Kroz bogati program prisutne su na hrvatskom i njemačkom jeziku vodile članice Misijskog pastoralnog vijeća gđa Ankica Šojat i gđa Marijana Ćorković.
Na početku akademije sve okupljene pozdravio je don Ivo Nedić, voditelj misije Mittelbaden, koji je zahvalio svima onima koji su u proteklih 50 godina utkali dio sebe u život hrvatske katoličke misije na prostoru Gaggenaua, Rastatta i Baden-Badena te aktualnom Misijskom pastoralnom vijeću koje je uspješno organiziralo ovu svečanu akademiju.
U ime Vijeća prisutne je potom na njemačkom pozdravila dr. Danijela Jurić-Kaćunić. Nakon pozdravnih riječi domaćina uslijedilo je nekoliko čestitki. Najprije je pročitano pismo iz Nadbiskupije Freiburg koje je uputila časna sestra Theresita Hettich, voditeljica nadbiskupskog odjela za misije drugih materinskih jezika. Čestitku su potom uputili delegat vlč. Ivica Komadina, provincijal don Tihomir Šutalo, vlč. Tobias Merz i gradonačelnik gosp. Christoph Florus. Premda zbog godina i zdravstvenih razloga na akademiju nije mogao doći fra Miroslav Barun, franjevac trećoredac i dugogodišnji voditelj misijskih zajednica Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden, on se prisutnima obratio videoporukom iz samostana sv. Mihovila u Zadru, u kojem aktivno provodi svoje umirovljeničke dane.
Nakon pozdravnih govora i čestitki uslijedio je povijesni presjek djelovanja hrvatskog katoličkog dušobrižništva u misijskim zajednicama Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden, od dolaska prvih gastarbajtera 50-ih godina 20. stoljeća pa sve do naših dana. Autorica ovoga vrijednog povijesnog osvrta jest gđa Ankica Šojat.
Umjetnički dio programa bio je bogat i raznovrstan. Crkveni zbor, koji vodi pastoralna suradnica Sanja Gluhak, uz klavirsku pratnju pastoralnog suradnika Darka Rubčića, otpjevao je tri pjesme: „Bože moj, što je jutro“, „Krist na žalu“ i „Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj“. Dječja folklorna plesna skupina, pod vodstvom gđe Anite Frank i Tine Radošević, izvela je ples Hrvata Vojvodine pod nazivom „Bunjevac“. Tamburaši sastava Ex Patria, koji su se nakon duže stanke ponovno okupili za ovu prigodu, izveli su nekoliko pjesama iz raznih hrvatskih krajeva. Gđa Anita Frank interpretirala je svoju pjesmu na njemačkom „Das Herz mit zwei Gemeinden“ („Srce s dvije domovine“), koju je napisala tek dan uoči akademije.
Službeni program akademije završen je zahvalom i sjećanjem na žrtve Domovinskog rata i žrtvu Vukovara i Škabrnje.
Nakon dvosatnog programa uslijedio je bogati domjenak s hrvatskim specijalitetima za koji su pobrinuli članovi Misijskog pastoralnog vijeća te vrijedne domaćice i domaćini misijskih zajednica Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden. Uz ukusan zalogaj i čašu vina, za opuštenu atmosferu pobrinuli su se tamburaši sastava Ex Patria s kojima su pjevali svi prisutni.
Darko Rubčić
Čestitka iz Nadbiskupije Freiburg
Pola stoljeća hrvatskoga katoličkog dušobrižništva u zajednicama Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden
Procjenjuje se da trenutno u Njemačkoj živi gotovo pola milijuna Hrvata. Hrvati su na ovim prostorima bili prisutni još od Tridesetogodišnjeg rata (1618.–1648.) kada su Francuzi po njihovom načinu vezanja marame pod vratom „a la croate“ kreirali naziv današnjoj kravati.
Zasigurno je bilo Hrvata koji su kroz povijest na ovaj ili onaj način pojedinačno boravili i djelovali u Njemačkoj, pa i na našim prostorima, no u značajnom broju Hrvate ovdje nalazimo tek od druge polovice 60-ih godina prošlog stoljeća.
Nakon Drugog svjetskog rata (1939.–1945.) bilo je političkih izbjeglica, takozvanih emigranata, koji su napuštali bivšu Jugoslaviju i potražili utočište u Njemačkoj. Ali bilo je i onih koji se nisu ekonomski vidjeli u bivšoj Jugoslaviji i koji su zbog toga napustili zemlju. Međutim, prvi službeni i brojčano najjači val Hrvata, tzv. „gastarbajtera“ došao je 1968. godine.
Pozadina je bila sljedeća: U Njemačkoj je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća došlo do jedinstvenog gospodarskog procvata, takozvanog ekonomskog čuda. Potreba za radnicima bila je velika i tvrtke su se ubrzo žalile vlastima na nedostatak radne snage. Njemačka je trebala više radnika, a njih je bilo u drugim zemljama.
Prvi „gastarbajteri“ došli su u Njemačku iz Italije. Po uzoru na njemačko-talijanski sporazum o zapošljavanju, ubrzo su uslijedili slični sporazumi sa Španjolskom, Grčkom, Turskom, Portugalom i, 1968. s bivšom Jugoslavijom. Tako smo došli i mi Hrvati.
Većina gastarbajtera prvotno je dobila pravo boravka na samo jednu ili najviše dvije godine. Zapošljavanje „gastarbajtera“ smatralo se modelom uspjeha. Pretpostavljalo se da bi strani radnici ovdje živjeli samo privremeno i da bi se vratili u svoje matične zemlje na kraju svojih privremenih ugovora. Tako se i naše Hrvate nazivalo „radnicima na privremenom radu u Njemačkoj“.
Na našem području glavni poslodavac bila je autoindustrija, dakle metalna industrija i dobavljači povezani s njom. Radnici su se uglavnom koristili u područjima gdje su se obavljali teški poslovi, pod normama i akordima i u smjenama. Obično su živjeli u jeftinom zajedničkom smještaju, često po nekoliko osoba u jednoj sobi. U kratkom vremenu ugovorenog boravka željeli su uštedjeti što je više moguće kako bi mogli izgraditi novu budućnost nakon povratka kući. Nakon godinu ili dvije, kada su ugovori istekli, većina ih je pakirala kofere i vratila se u svoju domovinu.
Za Hrvate, koji su gotovo isključivo bili katolici, u dogovoru između biskupskih konferencija Njemačke i tadašnje Jugoslavije 60-ih godina je organizirana pastoralna skrb u okviru hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj. Ovdje su mogli prakticirati svoj vjerski život i sudjelovati u kakvom-takvom društvenom životu među svojim sunarodnjacima.
U razdoblju od 1966. do 1972. godine već je postojala ogromna Hrvatska katolička misija Baden. Ovdje je franjevac Danijel Milas vodio područje od Konstanza na Bodenskom jezeru do Rastatta, vozeći se po gradilištima i zajedničkim smještajima te okupljajući Hrvate na svete mise. Pružao je pastoralnu skrb na hrvatskom jeziku i brinuo se o brojnim brigama svojih sunarodnjaka najbolje što je mogao. Ova misija Baden bila je ogromno područje, koje je zbog te činjenice i zbog stalno rastućeg broja vjernika trebalo podijeliti u nekoliko misija što je i uslijedilo. Dušobrižništvo za nas Hrvate na ovim područjima, dakle, u biti postoji već 56 godina, ali organizacijski baš za naše uže područje – 50 godina koje danas slavimo.
Većina gastarbajtera bili su muškarci. Žene su bile manje zastupljene. Supružnike i djecu ostavili bi kod kuće, s bakom i djedom ili rodbinom. Jezična barijera je bila velika. Integracija se jedva ostvarivala. Bilo im je gotovo nemoguće sudjelovati u društvenom životu. Stoga su se radije držali jedni drugih. Međutim, ubrzo je postalo jasno da će od planiranih godinu ili dvije postati barem nekolike. Mnogi su zbog toga doveli svoje supružnike i djecu k sebi.
Činjenica da je država Jugoslavija u međuvremenu bila u gospodarskom i političkom silaznom trendu poticala je također na produljenje boravka u Njemačkoj. Godine 1972. više od tri milijuna stranaca već je živjelo u Njemačkoj. Broj je 1974. čak premašio četiri milijuna. Dobra desetina njih bili su Hrvati.
Imenovanjem franjevca trećoreca, Miroslava Baruna, za voditelja misije Baden-Baden od strane freiburškog nadbiskupa 3. ožujka 1972. službeno je pokrenuta hrvatska katolička pastoralna skrb baš za našem području Baden-Badena, Rastatta i Gaggenaua.
Od tada je otac Miroslav Barun 35 godina vodio pastoral na hrvatskom jeziku na našem području, najprije iz Baden-Badena, a potom iz Gaggenaua. U svom 35-godišnjem radu dakako je posebno utjecao na povijest naše misije.
Videoporuka fra Miroslava Baruna
S obzirom na rastući broj gastarbajtera, njemačke su vlasti pokušale ograničiti nove dolaske. U studenom 1973. odlučeno je o zabrani zapošljavanja gastarbajtera. Stranci iz zemalja koje nisu članice EZ-e, poput Jugoslavije, radnu dozvolu u Njemačkoj mogli su dobiti samo u nekoliko iznimnih slučajeva i pod strogim ograničenjima. Nadalo se da će se time ne samo stati na kraj priljevu nego i ostvariti pad broja stranaca. Međutim, zaustavljanje zapošljavanja nije donijelo željeni uspjeh. Val povrataka u matične države nije se uspio ostvariti, a broj stranaca u Njemačkoj čak se povećao. Rastao je i broj članova naše misije jer su mnogi dovodili supruge i djecu. Od tada je naša misija brojala oko 3.000 članova. Većina njih u međuvremenu je planirala duže ostati u Njemačkoj.
Takozvani gastarbajteri postupno su dakle postali „imigranti“. Privremeni rad postao je neograničen.
Mladima je pritom bilo posebno teško, pogotovo ako su ih roditelji doveli tek kasnije, dakle ne kao malu djecu. Odrasli su s vrijednostima svojih matičnih sredina, nisu govorili njemački i stoga im je bilo teško nositi se sa zahtjevima škola i zanata. Misija je mnogima bila kao drugi dom. U njoj se prakticirao život vjere na materinskom jeziku i istodobno društveni život.
Svete mise slavile su se u svim većim gradovima misije: u Gaggenau, Rastattu, Baden-Badenu i Bühlu. Dijelili su se sakramenti krštenja, prve pričesti, krizme. Organiziran je vjeronauk za djecu i mlade te su se nudile razne dodatne aktivnosti.
Svete mise i druge misijske ponude bile su vrlo dobro posjećene. Crkve su često bile ispunjene do zadnjeg mjesta. Fra Miroslav je imao podršku svojih suradnika u misiji. Dugi niz godina to su bile časne sestre, najprije kratko sestre milosrdnice, a zatim školske sestre franjevke splitske provincije. Generacijama djece i mladih ostat će u najljepšem sjećanju. Doslovno su se trudile danonoćno biti na raspolaganju, brinuti se o svima i svemu i približiti nam Boga. Suradnici laici su također uvelike pridonijeli svojom predanošću misijskom životu i radu.
Ubrzo su zaživjele razne misijske aktivnosti kojima su svi vjernici, a posebno djeca i mladi, bili vezani za misiju: skupine ministranata, čitača, zborovi za djecu, mlade i odrasle, kazališne skupine, folklorne plesne skupine, misijski orkestri, tamburaške skupine i još mnogo toga.
Organizirane su proslave poput Sv. Nikole ili Majčinog dana. Išlo se na hodočašća u Lurd, Birnau, Rim. Organizirani su izleti u okolicu, u Europa-Park i druge znamenitosti.
Mladi su sudjelovali na biblijskim olimpijadama, na smotrama folklora. Održavali su se susreti mladih i obitelji. Može se reći da je misijski život bio u punom jeku.
S vremenom se posebno druga generacija sve više integrirala u njemačko društvo i misijske aktivnosti su se pomalo smanjivale. Prva generacija sve češće je postizala umirovljenje i neki su se vraćali kući. Međutim, broj članova misije nije značajnije pao, jer su zbog rata u našoj domovini 90-ih mnogi koji su došli kao izbjeglice ostali u Njemačkoj.
U tom kontekstu valja napomenuti da su se naši sugrađani Nijemci uvelike angažirali oko humanitarne pomoći našoj domovini, uz aktiviste naše misije. Uz svesrdnu i široku humanitarnu pomoć od strane naše misije organizirani su i tečaji za učenje njemačkog jezika i pružala se pomoć izbjeglicama u svakom mogućem pogledu.
U tijeku formiranje hrvatske države misija je bila svojevrsna baza za ovdašnje Hrvate, iz koje se formirala hrvatska dopunska škola s vrijednim učiteljima koji su se također uvelike uključili u život misije i na čiju pomoć smo uvijek mogli računati. Formirala se Hrvatska demokratska zajednica i Hrvatska kulturna zajednica, organizirane su informativne večeri i revno se pratila događanja u domovini.
No naša misija nije pomagala samo sunarodnjacima, pa je tako postojala dugogodišnja povezanost s misijom Bukavu u afričkom Kongu, u kojem djeluje sestra našeg fra Miroslava i splitske sestre franjevke.
Krajem prošlog stoljeća trend iniciran od strane njemačkih crkvenih otaca išao je prema drastičnom smanjenju hrvatskih katoličkih misija. Njihov broj trebalo je svesti na pola. Smatralo se da su se Hrvati dobro integrirali i da dovoljno dobro znaju njemački jezik, kako bi mogli sudjelovati i u životu njemačkih župa. Tako su ukidane manje misije poput naše i nastale su današnje velike misije. Godine 2005. i naša misija postala je dio velike misije Mittelbaden sa sjedištem u Karlsruheu.
Dugogodišnji misionar, otac Miroslav, otišao je 2007. u mirovinu, a misiju su tada preuzeli svećenici salezijanci don Bosca koji do danas uspješno djeluju na našem području. Navodimo svećenike koji su djelovali ili još uvijek djeluju u misiji: voditelj misije don Ivan Nedić, pokojni don Mihael Rodić, don Vitomir Zečević, don Vinko Kraljević, don Vjekoslav Kanić, don Anto Adžamić, don Sebastijan Marković i don Stjepan Matijević.
U našem dijelu misije posebno smo se vezali za blagopokojnog don Mihaela Rodića, koji je više godina bio najprisutniji na našem području. Neka mu Gospodin podari vječni pokoj.
Na našem području svećenike zdušno podržavaju pastoralne suradnice Đurđica Kušić i Sanja Gluhak.
Od 2007. dakle naši svećenici salezijanci i pastoralni suradnici neumorno rade i brinu se o misiji koja je samom svojom geografskom veličinom pravi izazov.
Koliko je bilo moguće, nastojali su održati i nastaviti sve postojeće aktivnosti. Trude se maksimalno podržavati sve što je tradicionalno i korisno, a dodali su i svoj „pečat“ misijskom radu. Spomenimo samo kao male primjere veliki broj kumstava s našeg područja za misiju koju vode salezijanci u Gani u Africi ili nedavnu duhovnu obnovu koja je okupila veliki broj vjernika u Gaggenauu.
Iako je formiranje misije Mittelbaden značilo mnoge promjene i nove strukture, vjernici su prihvatili novi način funkcioniranje i identificirali se s novom-starom misijom.
U proteklim godinama k tome je došlo do velike promjene u „sastavu“ članova misije. Prva generacija prirodno postaje sve manja. Druga i treća generacija gastarbajtera dobro se integrirala u njemačko društvo i aktualno je malo onih koji su od tih ostali aktivni u misiji. No, bivše izbjeglice iz domovinskog rata i njihovi potomci intenzivnije traže blizinu misije. Misija u zadnjih nekoliko godina postaje pak posebno važna za one koji su ovdje došli raditi, nakon ulaska Hrvatske u EU. Još uvijek ne govore jezik dovoljno dobro da bi se u potpunosti integrirali, a svakim danom ih je sve više.
Misijski život i dalje pulsira, a nakon raznih ograničenja zbog pandemije koronavirusa mise se i dalje revno posjećuju, ministranata je sve više, lektora ne manjka, vjeronaučne grupe su aktivne, zborovi ponovo pjevaju, folklorne skupine opet plešu, tradicija događanja, Bogu hvala, živi i dalje…
Kako će se stvari dugoročno odvijati u hrvatskim katoličkim misijama, što će biti s njima? Nitko to trenutno ne može pouzdano predvidjeti. Činjenica je da nas ima i da misije žive.
Rasprava o tome kako multikulturalno društvo može oblikovati suživot u Njemačkoj i danas traje. Činjenica je: Njemačka je postala useljenička zemlja. U međuvremenu je odrasla treća generacija: djeca i unuci migranata. Obično svjesno žive s dvije kulture: u Njemačkoj koja je postala otvorenija i raznovrsnija, i oni itekako pomažu u oblikovanju ove zemlje.
U tom smislu, i mi smo zadovoljni što večeras s vama slavimo ovaj zlatni jubilej i, bez obzira što će budućnost donijeti, nadamo se pozitivnom razvoju ma kakav on bio, s Božjom pomoći i s njegovim blagoslovom.
Tekst: Ankica Šojat
[Autorici zahvaljujemo na ustupljenom tekstu. Za sva daljnja prenošenja teksta s naše stranice potrebno je prethodno zatražiti dopuštenje autorice: ]
Das Herz mit zwei Gemeinden
In jungen Jahren kam er her.
Verließ Familie und viel mehr.
Voll Angst und Zweifel der Arbeit nach.
Es gab kein zögern, kein „bin ich zu schwach?“
Kam in das Land, die neue Stadt,
die Fremden viel zu bieten hat.
Nicht nur die Arbeit und Natur…
Es war ein Wirrwarr an Kultur.
Da merkte er „die Luft ist raus, es fehlt der Halt“
und suchte die Gemeinde.
In Gottes Schoß und Gottes Haus
da gibt es keine Feinde!
Welch Segen war es hier zu lande,
die Menschen waren herzlich.
Die neue Gemeinde wurde anerkannt,
da war es nicht so schmerzlich.
Und doch war es nicht immer leicht!
Es schieden sich die Geister.
Geregelt hat’s der HERR!
Denn darin ist er ein Meister.
Auch wir wollen seinem Beispiel folgen.
Von Herzen lieben, anstatt feinden.
Darum ein herzliches DANKE,
das Herz mit zwei Gemeinden.
Anita Frank (Gaggenau, 18. 11. 2022.)
