Ovog vikenda, 7.–8. 12. 2024., u posjet mi je stigao iz Varšave jedan prijatelj Ruanđanin, s kojim se nisam vidio punih 11 godina, točnije od mojeg odlaska iz Ruande u kolovozu 2013. godine.
Martin Kubwimana rođen je 1990. godine. Potječe iz skromne katoličke obitelji, koja je živjela u vrlo napučenom predgrađu Kigalija, glavnog grada Ruande. Uz roditelje, imao je jednu stariju i jednu mlađu sestru.
U Martinovu životu sve se iznenada promijenilo u travnju 1994. godine. U velikom i stravičnom pokolju, koji je započeo 6. travnja 1994. protiv pripadnika iz plemena Tutsi, Martin je ostao bez cijele obitelji, pa čak i bez cijele rodbine. Horde zla su mu ubile roditelje i dvije sestre, a njega je netko u tom kaosu pokupio i sakrio u crkvi Svete Obitelji u centru Kigalija. Tu je proveo neko vrijeme, a onda, kada je i tamo situacija postala vrlo kritična, međunarodne snage Ujedinjenih naroda prebacile su mnoštvo djece siročadi iz te crkve u tzv. Dječje selo SOS u Kigaliju. Tamo je Martin dočekao kraj pokolja, i ostao je na brizi centra sve do završetka srednje škole.
Sa 17 godina morao je napustiti centar, i odjednom se našao na ulici bez igdje ikoga. U tom beznađu susreo je jednog mladog čovjeka koji je je baš tih dana bio ostao bez svojih roditelja, i ostao živjeti sam u kući koju je naslijedio od njih. Upoznavši Martina i njegovu životnu situaciju, pozvao ga je da živi kod njega. I tako se Martin skrasio kod tog dobrog mladića, imajući barem nekakav krov nad glavom.
U Martinovoj glavi tih dana vladao je pravi košmar. Nije znao što i kako dalje. Shvatio je da bez škole neće moći ništa postići u životu. Ali, kako i gdje naći sredstva da bi se mogao upisati na daljnje školovanje?
A onda je Božja Providnost učinila svoje. U to vrijeme bio sam tajnik salezijanske provincije na tom području, pod nazivom „Afrika Velikih jezera“, koje je pokrivalo tri države: Ruandu, Burundi i Ugandu. Martin je tada dolazio u naš salezijanski centar u mjestu Kabgayi i tamo je djelovao kao animator među djecom i mladima. Promatrao sam ga izdaleka kako radosno i s puno ljubavi djeluje među djecom. No nikada nismo imali priliku upoznati se niti porazgovarati. A onda je uslijedio jedan susret salezijanske mladeži u bivšem glavnom gradu države Burundi, u Bujumburi. I tamo sam se susreo s Martinom, prvi put smo se pozdravili i porazgovarali. Pitao sam ga tko je, što je, odakle dolazi, ide li u školu, itd. Martin mi je tada ispričao svoju životnu priču i tragediju koju je doživio. Iznio mi je i svoje strepnje u vezi sa svojom budućnošću. Nije uopće mogao naći načina kako ići dalje kroz život. O školi nije smio ni sanjati.
Pokušao sam ga ohrabriti obećavši da ću učiniti sve kako bih pronašao i novčana sredstva za njegovo školovanje. Obratio sam se odmah mojim prijateljima dobrotvorima u Italiju, od kojih sam odgovor dobio već nakon nekoliko dana. Među njima se našla jedna obitelj koja je Martina „posvojila“ na daljinu i koja mu je od tada preko mene redovito slala pomoć za školovanje. Martinovoj sreći nije bilo kraja. Upisao je fakultet komunikacija u Kigaliju i uspješno ga završio.
Ja sam Ruandu napustio 2013. godine, a Martin je diplomirao godinu dana nakon mojeg odlaska. Sve ove godine ostali smo povezani preko društvenih mreža. Na taj sam način saznao da je Martin nakon uspješnog studija dobio posao na „Radio Mariji“ za Ruandu, a nakon nekoliko godina provedenih na radiju dobio je posao i pri Biskupijskoj konferenciji Ruande.
U međuvremenu se oženio. Kao dobar i pouzdan radnik, i zahvaljujući svojoj upornosti, dobili su on i njegova žena od Republike Poljske stipendiju za doškolovanje u Varšavi. Stigli su u Poljsku u ljeto 2022. Od tada je Martin već diplomirao na varšavskom Sveučilištu, i ovih dana očekuje svoju diplomu, u nadi da će mu to pomoć pri pronalaženju nekakvog posla kojim bi mogao osigurati dostojan život sebi i svojoj obitelji. I gospođa bi trebala diplomirati na istom Sveučilištu u travnju iduće godine. Po dolasku u Poljsku, rodio im se i jedan sinčić, tako da Martin danas uživa u toplini svoje vlastite obitelji, prenoseći svoju očinsku ljubav na svoje dijete, i sve ono što je njemu kao djetetu silom prilika nedostajalo.
Martin me je nedavno nazvao i izrazio želju da bi htio doći i posjetiti me te na taj način iskazati svu svoju zahvalnost za on što sam za njega učinio uz Božju pomoć i pomoć dobrotvora. Rekao sam mu neka dođe. Tako, eto, nakon 11 punih godina imadoh priliku zagrliti tog dragog čovjeka koji nam svima može biti primjer, da i u najtežim životnim situacijama nikada ne trebao odustajati, nego s vjerom u Boga činiti što možemo, a Bog je onaj koji i krivim crtama piše pravo i iznalazi ponajbolja rješenja u svim našim potrebama.
Na drugu nedjelju Došašća, 8. 12. 2024. Martin se na kraju Svete Mise predstavio našoj vjerničkoj zajednici u Bruchsalu i svojim iskrenim i jednostavnim svjedočenjem osvojio srca prisutnih u crkvi.
Zahvalan sam dragome Bogu na Martinu i na svemu što je učinio za njega. Hvala i vama, dragi vjernici i prijatelji iz Bruchsala, na toplom i srdačnom dočeku na jučerašnjoj Svetoj Misi. Pratio vas Božji blagoslov i zagovor naše nebeske Majke Marije bezgrešno začete!
