Godine 1572. islamsko Osmansko Carstvo (današnja Turska) ima namjeru napasti i poraziti kršćansku Europu. Presudna, i do tog trenutka jedna od najvećih pomorskih bitaka u povijesti odvila se kod Lepanta u Italiji. Tada su Turci bili nadmoćniji od kršćana brojem lađa i vojnika i kršćani nisu imali gotovo nikakve šanse za pobjedu. Svjesna situacije i svoje nemoći kršćanska vojska sva svoja nadanja i zagovor upućuje svojoj ljubljenoj Majci Mariji. U presudnom trenutku borbe, kada su kršćanske snage bile gotovo poražene, turska je flota na nebu ispred sebe ugledala veličanstvenu, no u isto vrijeme strašnu Gospu. Gledala ih je takvim prijetećim pogledom da ga nisu mogli podnijeti, izgubili su hrabrost i pobjegli.

U nadi protiv svake nade pobjeđuje čista vjera i ustrajnost!

Kršćani su svoju pobjedu, nad tada jačom i nadmoćnijom islamskom vojskom, pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije, ali ne odmah. Naime, kršćani su se borili – nisu imali nikakve šanse za pobjedu, no bili su spremni za svoju vjeru i život položiti, te su gajili čistu i nepokolebljivu vjeru u Nebesku Majku. I tako je u jednom trenutku protivnička vojska odustala, nadomak cilju! Što se dogodilo? Plod čiste vjere i ustrajnosti! Iako je protivnička vojska vidjela Gospođu pred kojom su ustuknuli, kršćanska vojska nije vidjela baš ništa, osim da protivnička vojska bježi glavom bez obzira. Tek su kasnije saznali iz spisa islamske vojske o čudesnom događaju koji je protivnike prestrašio, a njima spasio živote i donio pobjedu i oslobođenje. Papa Pio V. odredio je da se u spomen na tu bitku svake godine 7. listopada slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice ili Marije Pobjednice.

„Nema više smisla, sve je izgubljeno, gotovo je…”

Koliko se često sami u svakidašnjem životu nađemo u situacijama i „bitkama” sličnima ovoj u Lepantu. Ljudskim očima gledamo, sve izgleda izgubljeno, bez nade, ali naša Gospa stavlja u naše duše nadu da će Ona pobijediti i osvojiti bitku za nas na veću slavu Božju. To je trenutak kada moramo vjerovati tom glasu u sebi i ustrajati u nadi, bez obzira na trenutne okolnosti.

Mnogo se puta poraz čini neizbježnim, a napast u nama sve jače i jače govori: „Ta vaša Gospa samo daje obećanja, no neće se to dogoditi. Baš naprotiv, postat će sve gore i gore!” Pravo je junaštvo vjerovati i u najgorim situacijama i slučajevima. Kada osjetimo napast, kada čujemo u sebi glas koji nas uvjerava u poraz, dođimo pred lik naše Gospe ili ju jednostavno zamislimo u svojim srcima i kažimo, odlučno: „Što je gore, moja Gospa je sve bliže, jer ona ne laže i ove riječi blagoslova koje izgovaram su Njezine riječi za mene!”

Tko to u meni progovara, Gospa ili netko drugi?

Postoji li kriterij kada možemo sa sigurnošću znati da unutarnji glas koji nam progovara dolazi od Gospe ili ne dolazi? Postoji. Kada nas pogled na sadašnje ili pak buduće stvarnosti čini depresivnima, obeshrabrenima i sa žarkom željom da se na neki način odreknemo sami sebe, svojih bližnjih i svog Gospodina, to je glas koji dolazi od đavla! Naprotiv, ako pogled na određene stvari, posebice one koje nam se čine iznimno teške i koje u nama inače izazivaju strah, odjednom u nama bude optimizam, daju snagu i stvaraju nadu u pobjedu, to je najčešće glas Milosti koji govori u našim dušama.

 U iznimnim slučajevima, Gospa nas može pozvati da prihvatimo poraz, patnju. Zašto? U tim slučajevima Gospa nam daje snagu da izdržimo sve patnje i poraze na veću slavu Gospodnju i na razne nakane. Primjerice sv. Terezija iz Lisieuxa primila je takvu milost da se pripremi za smrt, a potom je otišla na Nebo. Potrebno je razlikovati te dvije perspektive; kada nam Gospa poziva na pobjedu i želi da izvojevajmo pobjedu po Njezinu zagovoru, ona nas priprema za to, nikako za smrt. Najbolji primjer je bitka kod Lepanta, a posebice se ističe reakcija pape Pia V. kada mu je Duh Sveti progovorio da je izvojevana bitka. Upro je oči prema Bogu i ponovio riječi poroka Šimuna: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem svih naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.” Papa je pobjedu u Lepantu smatrao ostvarenjem svoga pontifikata i bio je spreman da njegov ovozemaljski život završi, a da njegova duša prijeđe u Vječno Kraljevstvo.

„Don Boscova Gospa”

U dugoj i bogatoj povijesti Crkve teško je naći nekoga sveca koji je uspio postići svetost bez velike Marijine pomoći. Primjerice u don Boscovu životu Marijina prisutnost i pomoć je bila trajna. Kada je ušao u sjemenište, njegova majka Margarita mu je rekla: „Kada sam te rodila, posvetila sam te Mariji. Kada si krenuo u školu, preporučila sam ti pobožnost prema Mariji. Sada ti predlažem da sav budeš njezin. A ako postaneš svećenik, uvijek promiči i potiči na pobožnost prema Mariji.” Gospa je izravno intervenirala u don Boscov život. Marija je od trenutka predanja bila don Boscova učiteljica, pomoćnica i ona koja mu otkriva polje rada. Ona će njegove dječake zvati „moji sinovi”. Don Bosco započinje 1864. u Valdoccu (Torino) graditi prekrasnu baziliku Marije Pomoćnice. Svjedočio je da je sama Marija željela i izgradila sebi baziliku. Mariju Pomoćnicu mnogi danas nazivaju „Don Boscova Gospa”. Na kraju života rekao je da ništa od onog što je napravio za siromašnu djecu nije njegovo djelo, već Marijino. Odredio je da 24. svibnja bude najveći salezijanski blagdan i htio da se svaki 24. dan u mjesecu slavi spomendan Marije Pomoćnice.

Stoga ćemo i mi zajedno s vjernicima naše Misije Mittelbaden proslaviti ovaj veliki salezijanski blagdan na duhovski ponedjeljak, 24. 5. 2021. pod svetom misom u Karlsruheu u crkvi sv. Mihaela u 9 sati. Svi ste dobrodošli!

Molitva svetog Ivana Don Bosca Mariji Pomoćnici kršćana

Marijo, moguća djevice, Ti velika i slavna obrano Crkve, Ti osobita pomoćnice kršćana, Ti koja obraćaš neprijatelja, Ti koja uklanjaš krivovjerja, Ti nas prati svojom majčinskom zaštitom, priteci nam u našim potrebama, a u slavu Očeva kraljevstva. Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.

Molitva Mariji pomoćnici

Presveta Djevice Marijo, pomoćnice kršćana, kako je dobro doći do tebe i moliti za vječnu pomoć. Ako zemaljske majke zaborave svoju djecu, kako bi nas mogla ti, najdraža naša Majko zaboraviti? Budi nam pomoć, molimo te, u svim našim potrebama, u svakoj boli, a osobito u svim našim kušnjama. Molimo tvoju neprekidnu pomoć svima onima koji trpe. Pomozi slabima, izliječi bolesne, obrati grešnike. Neka po tvom zagovoru rastu duhovna zvanja. Zauzmi se za nas, o Marijo, pomoćnice kršćana, da se uteknemo tebi ovdje na zemlji i da te možemo voljeti i vječno ti biti zahvalni na nebu. Amen!

[Izvor: https://book.hr/24-svibnja-blagdan-marije-pomocnice-ili-pomocnice-krscana-neprijatelj-ne-moze-podnijeti-njezin-pogled/]