Don Ivan Plješa, rođen je 10. 9. 1937. u Supetarskog Dragi na otoku Rabu u Hrvatskoj. Imao je trojicu braće i očevu poćerku/pastorku u obitelji. U nježnoj dječjoj dobi od 11 godina je doživio ozljedu ruke i oka. Rano je otišao u školu na otoku Korčuli, u školu za djecu svjetioničara, i kad je došao doma, zatekao je obitelj bez majke koja je u međuvremenu umrla. Gimnaziju je pohađao u Pazinu, kao i filozofsko-teološke studije. Zaređen je 2. srpnja 1961. u Omišlju za svećenika Krčke biskupije. Kao svećenik je djelovao kao kapelan u Novalji na otoku Pagu i kao župnik i u Župi Polje na otoku Krku. Zatim je došao u Karlsruhe i bio voditelj Hrvatske katoličke misije Karlsruhe od 1970. do 2005. godine.

Don Ivan je tada djelovao u puno većem prostoru od prostora same gore navedene Misije. Obilazio je naše male zajednice i tada najvećim dijelom pristigle radnike koji su baš tih godina, početkom sedamdesetih pristizali na rad u Njemačkoj. Najčešće su to bili susreti za vrijeme mise i druženje poslije mise. Veliku pomoć mu je pružila s. Danijela (zagrebačka sestra milosrdnica), o kojoj je uvijek rado pripovijedao da je bila most između njega i emigranata, koji su ga sumnjičavo doživljavali. S jedne strane radnici, često s obiteljima u Domovini, emigranti koji su bili politički angažirani, a bilo je i onih koji su radili za vlasti u bivšoj Jugoslaviji i nije mu bilo lako znati plivati između tih hridi, koje su mu prijetile. Ostavio je neizbrisiv pečat u vjernicima svoje Misije kroz otvorenost i spremnost pomoći.

Međutim, don Ivan je osmjehom i osjećajem za obični puk, kojega bi često nazivao sirotinjom, te s velikom pomoću s. Danijele i kolega svećenika u susjednim misijama, uspijevao je nadvladavati sve teškoće i zapreke na koje je nailazio. On je sebe smatrao svećenikom koji je poslan naviještati Evanđelje, dijeliti sakramente, držati djeci vjeronauk u tada redovitoj nastavi koja je do priznanja Hrvatske bila neka kombinacija njemačkog i jugoslavenskog školskog programa.

Svakako da bi trebalo ovdje navesti važnost sv. Mise u njegovom životu, a što je potvrđivao i svojim svakodnevnim i ustrajnim dolaskom običnim danima u našoj salezijanskoj kapelici ili nedjeljnim dolascima na misu u sv. Mihaela. Sve do zadnjega, dok je mogao dolaziti tramvajem i vlastitim nogama.

Na vjeronauku je djeci htio usaditi da nauče neke osnovne molitve, padaju mi napamet: Najvjernija Odvjetnice, Čvrsto vjerujem, Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice.

Nakon što je otišao u mirovinu, don Ivan je nastavio pomagati svećenicima slavljima svetih misa, ispovijedanjem, ali i kritikama koje je znao uputiti svojim nasljednicima.

Jedna od njegovih čuvenih rečenica je bila: „Pomagao sam sirotinju preko svojih mogućnosti“, ili „Ja i sirotinja smo se uvijek voljeli“, a to se moglo iščitavati iz njegovih srdačnih i radosnih susreta, začinjenih pitanjima: „Odakle se mi znamo?“, „Jesam li te ja krstio?“, „Jesi li ti bio/bila kod mene na pričesti/krizmi?“.

Ivan je volio obični hrvatski puk, običnog čovjeka i bio je otvoren za pružanje pomoći. To je izviralo iz njegove duboke vjere, redovitog čitanja teoloških knjiga, redovitog čitanja katoličkih novina, osobito Glasa Koncila, Kane, Živog vrela. Meditirao je i razmišljao o pročitanom i uvijek donosio dobre prosudbe o pročitanom, ostajući uvijek vjeran katoličkom nauku svoje Crkve. Budući da je živio usamljeničkim životom, imao je vremena za spremanje nedjeljnih propovijedi i razmatranje nedjeljnih čitanja. Uživao je u semantici, traženju izvora i značenja pojedinih svetopisamskih riječi.

Sve u svemu, don Ivan je proživio jedan bogat svećenički život, ispunjen brigom za duše, dijeljenjem svetih sakramenata, osobnim teološkim promišljanjem i učenjem. U svim se prigodama predstavljao kao katolički svećenik. Možda je nekada u svojoj naivnosti bio i prevaren, možda su mu nekada nešto i podmetali, i mislim da bismo mnogi trebali u ovom trenutku reći: Oprosti nam, don Ivane, što te nismo uvijek razumjeli, prihvatili, ponudili pomoć! Tek sad ćemo shvatiti kakav je velik među nama bio mali čovjek iz hrvatskog puka!

Umro je kako je htio, kao siromah Kristov, 10. travnja 2026. godine u svom stanu u Karlsruhe.

Karlsruhe, 14. travnja 2026.

Don Stjepan Matijević