Čovjek je biće usmjereno na budućnost, na ono što ima doći, a svoju budućnost kroji u sadašnjosti. To ga usmjerenje nekako osposobljava da gleda povijesnu zbilju kao mjesto gdje jedino može ostaviti svoj trag, gdje može nešto pridonijeti čovječanstvu, društvu, svijetu. Povijesne okolnosti su odigrale svoju ulogu kada su u jednom određenom trenutku slušateljima WDR/Radio Kölna u eter pustile poruke Dominika Spajića, poruke koje odišu ljudskošću, iskrenošću i jednostavnošću osobnog proživljavanja vjere jednog kršćanina.

Taj povijesni zapis vremena nije trag u pijesku, koji prvi vjetar briše s lica zemlje, već je prije čvrsti i čeznutljivi pogled koji ide u daljine, gledajući sjetno prema Domovini, pritom shvaćajući da je ona istinska domovina na Nebesima. Upravo naslov ove knjige Tragom svjetla implicira na to da sva ljudska povijest, a posebno ona osobna povijest jednoga čovjeka i kolektivna povijest jednoga naroda, svoje konačno ispunjenje dobiva u svjetlu čiji trag vidimo na zemlji, ali koji nas dubinski osvjetljava tek kada je pogled usmjeren k Nebesima.

Ono što posebnim čini ovu knjigu jest njezina aktualnost i za ljude danas. Dominik vodi dijalog čiji je temelj ljubav. Vodi dijalog s vremenom i ljudima svoga vremena, ali i prelazi u meta-vrijeme, jer njegove misli lete u sfere bezvremene i vječne poruke ljubavi koja se najjasnije zrcali u osobi Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Zbog toga poruke na koje nailazimo u ovoj knjizi svojom jasnoćom poput jeke odzvanjaju i danas te mogu biti korisne vjernicima kao duhovna meditacija u svakodnevnom životu ili pak temelj svećeniku za nedjeljnu propovijed. U raspadajućem moralnom i vjerskom realitetu s kojim se suočava čovjek današnjice knjiga Tragom svjetla svojevrsni je kompas vjere, ali i kompas svakome tragatelju smisla i istine, svakom čovjeku dobre volje, bez obzira na njegovu vjeroispovijest.

„Vjera ne živi od ravnodušnosti. Ona treba sanjare, ne da bi svijet uljuljala u iluziju kako je sve ovo oko nas i s nama dobro, nego da nas pokrene s mrtve točke“, kaže Dominik, i sam sanjar koji sanja bolji svijet, pozivajući i druge da s njim sanjaju isti san. Njegov san, a to pokazuju riječi utkane u ovu knjigu, nije bez osnove. Svaka Dominikova riječ ima svoje uporište u Božjoj riječi koju pretače u svježi govor povezujući živu Riječ s aktualnim pitanjima koja muče današnjeg čovjeka, posebno stranca koji je svoje utočište pronašao u tuđini, u stanju „trajne privremenosti“, kako ju Dominik naziva.

Čitati retke koji su nastajali godinama, a inspiraciju crpili iz svakodnevnih situacija, znači otkrivati i kroniku jedne osobe i povijest jednog vremena, u kojoj se može pronaći svatko tko ju čita otvorena srca. Knjiga je nastajala u pokretu, s kraćim vremenskim razmacima, pa bi ju tako trebalo i čitati: polako i svakodnevno, dio po dio, otkrivajući svu univerzalnu dubinu poruke koju nosi. Na čitatelju je odluka hoće li čitajući ovu knjigu u svome svakodnevnom životu, prateći znakove i tragove svjetla pronalaziti okrjepu za svoj um i dušu.

don Ivica Komadina, delegat