Gle, Bože moj, opet je došao Advent u godini tvoje Crkve. I opet molimo molitve čežnje i iščekivanja, pjevamo pjesme nade i obećanja. Opet se ponovo sva nevolja, sva čežnja i vjerničko iščekivanje sabire u jednu riječ: Dođi! Čudne li molitve: Ti si već došao i razapeo među nama svoj šator, podijelio si s nama naš život s njegovim sitnim radostima, jednoličnom svagdašnjicom i gorkim svršetkom. Zar smo mogli, govoreći ti: „Dođi“, očekivati još nešto više od toga? Jesi li nam se mogao još više primaknuti nego što si nam se približio svojim dolaskom, kad si tako živio naše običnosti da te se gotovo više nije moglo ni razlikovati od ostalih ljudi, tebe, Bože, koji si se nazvao Sinom čovječjim? A mi ipak molimo: Dođi. I nama ta riječ dolazi jednako iz srca kao negda praocima, kraljevima i prorocima, koji su vidjeli tvoj Dan samo izdaleka i blagoslivljali ga. Slavimo li samo Advent, ili Advent još uvijek traje? Jesi li ti već odista došao? Ti sam, kakvim smo te zamišljali čeznući za Onim koji ima doći: Bog jaki, Otac budućnosti, Knez mira, Svjetlo, Istina i Vječna sreća? Već na prvim stranicama Svetog pisma obećan je tvoj dolazak, a ipak na njegovu zadnjem listu, kojem se nikad više nijedan neće dodati, stoji molitva: Dođi, Gospodine Isuse!
Jesi li ti vječno Došašće koje treba doći, a nikad ne dolazi tako da sve iščekivanje bude ispunjeno? Jesi li ti onaj nedokučivo Daleki kojem sve čežnje srdaca, sva vremena i pokoljenja hodočaste putovima koji nigda ne završavaju? Jesi li ti samo daleki obzor koji se prostire oko zemlje naših djela i patnja, ostajući uvijek jednako daleko, kamo god mi krenuli? Jesi li ti vječno Danas koje, svemu jednako daleko i blizu, spokojno uključuje u sebi sva vremena i svaku mijenu? Možda pak i nećeš doći, jer još posjeduješ ono što bijasmo jučer a danas već nismo, i jer si već od iskona nadišao i najdalju našu budućnost? Ne uzmičeš li neprestano pred nama u neizmjerne daljine koje ispunjaš svojom zbiljom, i to dvostruko više nego što mi raskrvavljenih nogu prepješačimo putom u tvoju vječnost? Da li ti se čovječanstvo imalo približilo otkako se prije tisuće godina zaputilo na najslađi i najstrašniji put da tebe traži? Jesam li ti se u svome životu barem malo primakao, ili je sva izborena blizina na koncu samo još veća gorčina, kojom mi tvoja daljina napaja dušu? Moram li ostati daleko od tebe, jer si nam ti, Neizmjerni, konačno uvijek blizu, te stoga ne težiš doći k nama, jer zapravo i ne postoji mjesto na koje bi se ti trebao zaputiti?
Ti mi veliš da si već zaista došao. Da je tvoje ime Isus, Marijin sin, i da već znam na kojem te mjestu i u koje vrijeme mogu naći. Oprosti mi, Gospodine, ali ovaj tvoj dolazak mogao bi se prije nazvati tvojim hodom. Zaodjenuo si se u lik sluge, smatrali su te jednim od nas. Ti, skriveni Bog, ušao si u naše redove kao bilo tko drugi, tiho i neupadljivo. Bio si što i mi, koji uvijek idemo a nikako ne stižemo, jer sve što dostignemo samo je za to da dosegnemo ono zadnje: Svršetak. Mi ipak zazivamo: Dođi, dođi ti koji nikud ne ideš, jer tvoj dan nema večeri, i tvoja zbilja ne pozna svršetka. Dođi ti sam, jer naš hod je uvijek hod prema svršetku. Zovemo te jer očajavamo nad sobom, i to ponajčešće kad se mirno i svjesno zadovoljimo svojom konačnošću. Vapili smo za tvojim beskrajem; samo dolaskom tvog beskraja nadali smo se svome vječnom životu. Jer mi ljudi – barem oni kojima si dao zadnju mudrost ovoga života – naučili smo da je zalud bilo ono što smo pokušavali, naime da razjareni zatornim strahom svoje nemoći i prolaznosti, vlastitom snagom na uvijek nove načine, umaknemo svome biću i na tisuće se načina domognemo vječnoga. Budući da si ne možemo pomoći niti se spasiti od samih sebe, dozivali smo k sebi tvoju zbilju, tvoju istinu, puninu tvojeg života; prizivali smo tvoju mudrost i tvoju pravdu, tvoju dobrotu i tvoje milosrđe; molili smo da sam dođeš i razoriš sve brane naše ograničenosti, da od bijede načiniš bogatstvo, od naše vremenitosti vječnost. Obećao si nam da ćeš doći, i došao si. Ali kako si došao, što si učinio? Prihvatio si ljudski život i učinio ga svojim, u svemu jednak nama: rođen od žene, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan. Prigrlio si ono od čega mi zaziremo, počeo si ono što je po našem sudu tvojim dolaskom trebalo biti okončano: naš život, istinska konačnost i smrt. I ti si prigrlio upravo takvu ljudsku narav, ne da je preobraziš, zatreš ili vidljivo i osjetno uzvisiš i obožanstveniš, ili barem u izobilju ispuniš dobrima koja ljudi oskudno i mukotrpno žanju s male i krševite njive svoje prolaznosti. Ti si naš život učinio svojim, naš život onakav kakav jest. Protekao ti je na ovoj zemlji kao i naš. Brižno si ga nosio kako ti se prije nego sve propatiš ne bi prolila nijedna kap njegovih muka i zamorne uskoće. I preko tvog je života prešao okrutni neumoljivi valjak slijepe prirode i pronicljive ljudske zlobe. I kad je tvoje ljudsko biće uzdizalo oči k onomu kojega si najiskrenije i žarkom ljubavlju nazivao svojim Ocem, tada si kao i mi gledao gore k Bogu neistraživih putova i nedokučivih sudova koji nam čašu po svojoj volji pruža ili nas mimoilazi – i nijedno naše zašto neće dovijeka proniknuti tu volju koja je mogla i drugačije, a ipak je htjela ono što nam je nepojmljivo. Trebalo je da nas dođeš izbaviti od nas samih, a ti, jedini još slobodan i neograničen, čak i ti „postade kao i mi“. Pa iako znam da si ostao onaj koji si i bio, zar nije ipak tebi Besmrtnome bila odvratna naša smrtnost, tebi Neizmjernome naša skučenost, tebi Istinitome naš privid? Nisi li se sam prikovao za stvorenje, kad si posvema kao svoj život prihvatio i ono što si nekad u vječnim daljinama razastro kao tamnu, ništavnu pozadinu svoga nepristupačnog svjetla? Nije li križ s Golgote samo očitovanje križa koji si sam sebi pripravio, a koji strši u vječnim prostranstvima?
Je li to tvoj dolazak, jesu li zato ljudi pretvorili golemu povijest u jedan jedini adventski zbor – u njemu zaziva i onaj koji te pogrđuje – u jedan jedini zov za tobom i tvojim dolaskom? Je li s nas skinuta naša nesreća zato što si ti plakao? Zar predanje našoj konačnosti samo zato nije više najužasniji oblik našeg očaja, jer si ti zajedno s nama izrekao riječi predanja kad si postao čovjekom? Ima li naš put, koji nikako da se okonča, samo zato blažen svršetak, jer i ti ideš zajedno s nama? Ali kako i zašto to može biti tako? Kako može naš život, postavši tvoj, biti spasenje našeg života? Kako nas možeš ti, postavši i sam podložan Zakonu, osloboditi od Zakona (Gal 4,5)? Je li moje predanje mome životu početak izbavljenja iz njegove tegobne skučenosti, budući da to predanje, zapravo, znači amen tvome ljudskom životu, znači Da tvome dolasku, koji se zbio na način protivan svakom mojem očekivanju? Ali što mi koristi ako je moja kob sudioništvo u tvojoj, ako si ti samo moju učinio svojom? Ili si pak moj život učinio samo početkom svojeg dolaska, početkom svojega života?
Opet polako shvaćam ono što sam uvijek znao: Ti još uvijek dolaziš, tvoj pojavak u liku sluge samo je početak tvoga dolaska da nas otkupiš iz ropstva koje si sam prihvatio. Putovi kojima hodiš imaju kraj, tjesnaci u koje ulaziš postaju prostrani, križ koji nosiš postaje znak pobjede. Ti zapravo još nisi došao, nego dolaziš. Od tvojeg utjelovljenja pa do svršetka ovoga vremena samo je jedan tren – pa makar prohujala kroza nj i tisućljeća – da, blagoslovljena od tebe, postanu djelić ovoga trenutka; samo je jedan tren tvoga jednog čina koji u tvojem ljudskom životu i njegovu usudu obuhvaća sve nas i čitavu našu sudbinu, te nas vodi u vječne daljine Božjeg života. Budući da si započeo ovaj zadnji čin svoga stvaranja, ne može se na koncu više ništa novo zbiti u ovome vremenu. U krajnjem dnu svih stvari već sada zastaju sva vremena: „Zapala su nas posljednja vremena“ (1 Kor 10,11), zato postoji još samo jedno jedino vrijeme: tvoj Advent. Pa kad mine ovaj zadnji dan, nestat će vremena, i bit ćeš samo ti u svojoj vječnosti. Kad djela dozrijevaju, a vrijeme ne daje trajanje stvarima i bićima, kad jedna nova Zbilja dovede novo vrijeme, onda je tvojim utjelovljenjem svanulo jedno novo i posljednje vrijeme. Jer što bi još moglo doći, a da ga ovo vrijeme već ne nosi u svome krilu? Da postanemo dionici tebe? Da, ali to se već dogodilo, jer si se udostojao uzeti dijela u našoj ljudskoj naravi. Kaže se da ćeš opet doći. To je točno. Ali zapravo nije „opet“, budući da nas nikad nisi napustio u svojoj ljudskoj naravi, koju si zasvagda posvojio. No sve se više mora očitovati da si ti zaista već došao, da si već preobrazio srce svih stvari, jer si ih privinuo na svoje srce. Samo ti moraš sve više biti prisutan, samo se sve više mora očitovati ono što se već odigralo u biti svih bića, još se više mora zatrti varavi privid kao da konačno nije oslobođeno kad si ga ti prihvatio kao vlastiti život. Gle, ti dolaziš. To nije prošlost niti budućnost, nego sadašnjost koja se još samo ispunja. Još uvijek traje čas tvoga dolaska, a kad on dođe kraju i mi ćemo iskusiti da si zaista došao. Dopusti da živim čas tvoga dolaska, kako bih živio u tebi, Bože, koji imaš doći! Amen.
[Karl Rahner, Molitve života, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 20013., str. 162-167.]
Karl Rahner (1904. – 1984.), isusovac, teolog, sveučilišni profesor, jedan je od najznačajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Na Drugom vatikanskom saboru bio je imenovan službenim teološkim savjetnikom (peritusom). Prije Sabora je, zajedno s Yvesom Congarom, Henrijem de Lubacom i Marie-Dominiqueom Chenujem, osnovao novu školu misli pod imenom Nouvelle Théologie (Nova teologija). Predavao je na sveučilištima u Innsbrucku, Pullachu, Münchenu i Münsteru. Bio je urednik poznatoga Leksikona za teologiju i Crkvu (Lexikon für Theologie und Kirche). Cjelokupna Rahnerova bibliografija je nepregledna, a neka od djela su prevedena na hrvatski jezik.