Menu Close

Pastoralno pismo br. 46 (ljeto 2020.)

⇒ PREGLED CJELOVITOG PISMA (PDF)

SNIMITI PASTORALNO PISMO BR. 46 (PDF)

Draga braćo i sestre!
Najnoviji koronski virus SARS-CoV-2 u svega dva-tri mjeseca proširio se zemaljskom kuglom i bacio je čitav svijet na koljena. Pratio sam vijesti, razgovarao s mnogima. I moram priznati, u početku osobno nisam puno vjerovao u sve te silne vijesti, a nisam se ni uhvatio u kolo s onima koji su sve “znali” o koronavirusu jer sam znao da bi me to moglo daleko odvesti. Razmišljao sam što i kako dalje.

Najveći šok bila je zabrana slavlja svetih misa s narodom. U sebi sam, moram priznati, bio izgubljen. Nije mi preostalo ništa drugo osim molitve. Naša redovnička zajednica je odlučila da imamo svakodnevno klanjanje pred Presvetim. To je bio izvor snage. Dijelili smo blagoslov na sve strane gdje žive i djeluju naše zajednice. Svakodnevno sam obilazio bolesne i dijelio sakramente. Mnogi su me prozivali da sam neodgovoran. U vremenu pandemije osobno sam vodio desetak sprovoda, a najtužnija su bila dva: dvoje tek rođene djece… Ali dijelili smo i krštenja, premda u uskom krugu obitelji i pomalo u strahu. Drugi vid našeg djelovanja u kriznoj situaciji bilo je snimanje nedjeljnih razmišljanja na tekstove iz dotičnih misnih čitanja. Narod je to dobro prihvatio. Premda sam u duši protivnik modernih vidova komunikacije, ipak sam uvidio njihove prednosti i velike mogućnosti u evangelizaciji. Bogu hvala na tome daru!
Pored silnih sumornih vijesti osjetio sam, s druge strane, naše zajedništvo. S terena sam dobivao informacije kako se mnogi okupljaju i mole krunicu i čitaju Pismo. Obitelj je postajala Crkva – upravo ono što je bila vizija II. vatikanskog koncila.

Nakon skoro dva mjeseca dozvoljeno je da se crkve otvore narodu. Osobno sam išao razgovarati s njemačkim župnicima. I tu sam na nekoliko mjesta doživio velika razočaranja, nerazumijevanja. Jedan od njih mi je čak rekao kako to da mi Hrvati hoćemo prije Nijemaca početi sa slavljima misa?! Ono što me je jedino vodilo naprijed bila je moja upornost, da ne kažem tvrdoglavost. Neprestano se odugovlačilo s dozvolama. Neki su nam dozvolili, dali zeleno svjetlo tek nakon dva mjeseca moljakanja. Imao sam dojam da mnogim ljudima u Crkvi i nije stalo da se narod okuplja. Neka mi Bog oprosti ako sam sudio krivo!

A onda sam doživio veliku radost! Spremnost svih vas, dragi vjernici, bila je velika. U svim našim (velikim) centrima stvorili smo timove dobrovoljaca koji su se prijavili za pomoć kod organizacije misnih slavlja. Nitko nije odbio moj poziv. U sebi sam bio ponosan. Osjećaj ponosa je bivao još veći kada bismo mi napunili velike crkve pod obje mise, a kod domaćina nije bilo gužve ni na onoj jednoj.

U lipnju smo započeli i s vjeronaukom za prvopričesnike i krizmanike i odaziv je bio odličan. Djeca su s maskama dolazila na vjeronauk i slušala svoje vjeroučitelje. Uvijek sam ih upozoravao da nisam siguran hoće li svečanosti Pričesti i Krizme uistinu i biti održane kako smo odlučili. Znajte da mi činimo sve što možemo i molim vas za razumijevanje.

I na koncu želim reći molitvu: “Blagoslovi Gospodine svakoga koji se uključio u zajednicu kada je bilo najteže.” Primite iskrene pozdrave!

Karlsruhe, 23. srpnja 2020.                                                                                                   don Ivo Nedić, voditelj Misije