Jedna od temeljnih istina kršćanske vjere jest da je Bog u osobi Isusa Krista ušao u konkretni ljudski život, postao jedan od nas, u svemu jednak nama, osim u grijehu. Motiv njegova ulaska u dramu ljudskoga postojanja nalazimo, u sažetom obliku, i u Ivanovu evanđelju: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Utjelovljenjem u osobi Isusa iz Nazareta Bog je sklopio novi savez s ljudskim rodom. Kao ovjeru toga saveza mijenja čak svoje ime: Ja-jesam – Bog sinajske objave postaje Emanuel – S-nama-Bog. Ljudskom umu nedokučivi Bog odlučio je postati vidljivi suputnik naše povijesti. Uspostavom novoga saveza nije dokinuo stari, nego ga je nadogradio i dao mu ljudsko lice. Konstanta njegova djelovanja, veza između obaju saveza je Božja nenametljiva i zauzeta briga za čovjeka i potvrda ljudske egzistencije. Sve što čini Bog ne čini za sebe, nego za ljude i to ne na silu, nego blago, jer poštuje ljudsku narav i slobodu. Kao što je Ilija prepoznao Božju prisutnost ne u vihoru, ognju i potresu, nego tek u šapatu laganog i blagog lahora, tako je i Marija Boga prepoznala u blagom razgovoru s anđelom i svoje mu tijelo i život povjerila u potpunoj ljudskoj slobodi. Tek na Marijin fiat – neka mi bude Bog bogat milosrđem darovao je u božanskoj slobodi sebe svijetu u liku Djeteta, posve upućena ljudskim rukama i brizi.

Sve do sada rečeno spada u prvi od dva čina božićne priče koja traje već dva tisućljeća. Drugi čin ispisujemo mi koji se nazivamo kršćanima. O našem pojedinačnom odgovoru na Božju ponudu ljubavi konkretizirane u Bogu-Djetetu ovisi završetak priče. Neki će po tko zna koji put upasti u zamku sentimentalizma, onima pretjerano revnima u borbi protiv komercijaliziranoga boga Božić će se nekako sam izmaknuti, dok će poneki zbilju i ozbiljnost jedinstvenoga božićnog događaja možda po prvi put stvarno staviti u središte svoga vjerničkog promišljanja i dopustiti da se Bog rodi u njihovu srcu.

U Lukinom izvještaju o Isusovu rođenju čitamo kako su trudna Marija i njezin zaručnik Josip kucali na vrata betlehemskog svratišta, ali za njih nije bilo mjesta tamo. Naišavši na sva zatvorena vrata Bog je konačno odlučio roditi se u pomoćnoj prostoriji, tamo gdje kakvo-takvo utočište (pro)nalaze svi od ljudi skrajnuti, svi oni za koje se nije našlo mjesta, a iskreno, nije ga se ni tražilo. Oči duše spremne prepoznati nebeski dar imali su tek pastiri koji su u blizini čuvali svoja stada i trojica mudraca, dalekih stranaca. Nitko više. Ljudski gledajući Božji ulazak u svijet nije izgledao nimalo trijumfalan. Ali takva je upravo Božja logika. Boga ne zanima svijet kao pozornica, nego univerzum naše duše. Kada nam se obraća, On to čini tiho, nenametljivo. Uporan je u svojoj ljubavi, ali i poštuje našu odluku – granica su vrata naše duše. Nije osvetoljubiv prema onima koji ga ne prime, ali zato onima koji mu se odazovu na božanski način iz temelja mijenja raspored duše, pritom uvijek poštujući njihovu ljudsku prirodu.

Važnost Božjega utjelovljenja za čovjekovo spasenje ali i važnost čovjekova odgovora na ovaj presudni događaj prepoznao je još davno veliki njemački teolog i mistik Meister Eckhart. U svom tumačenju kršćanstva on postavlja pitanje koje i danas, osam stoljeća kasnije, nije izgubilo na svojoj oštrini i aktualnosti: Kakva je korist od Kristova rođenja u Betlehemu ako se ne rodi u meni, u mojoj duši? Ne osjećamo li u njegovu pitanju odjek Isusova pitanja upućena svojim apostolima: „A vi, što vi kažete tko sam?“ (Mt 16,15)?

I Vladimir Nazor, velikan hrvatske poezije i religioznog pjesništva 20. stoljeća, borio se s pitanjima vjere. U svojim zrelim godinama napisao je jednu od najiskrenijih i najdubljih pjesama posvećenu događaju Kristova rođenja i naslovio je jednostavno – Božić. Poslušajmo samo početak pjesme: „Koliko puta ti se za me rodio, / O malo d’jete Isuse! / Al zv’jezda k tebi mene nije vodila …“ U ispovjednom tonu autor kazuje kako je čitava života čeznuo za Bogom, ali ga nije nalazio tamo gdje je mislio da će ga susresti. Tražio ga je na pogrešnim mjestima. Konačno, nakon godina lutanja susreo je Boga u svojoj duši i ushićen, po prvi puta iskreno ispovjedio svoju vjeru u njega riječima: „O iskro Sunca Vječnoga, / O malo d’jete Isuse!“ Sjetimo se i Petrove ispovijesti vjere, njegova odgovora na pitanje tko je za njega i ostale učenike Isus: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16).

Mali Bog – Božić želi se i u nama roditi a najljepša zahvala bit će mu naš iskreni, autentični odgovor na pitanje tko je On u mom životu.

Darko Rubčić

Ilustracija: Otajstvo slobode, rad ak. kipara Kuzme Kovačića

[Tekst prvotno objavljen u: Živa zajednica/Lebendige Gemeinde, studeni-prosinac/November-Dezember 2023, br./Nr. 11-12 (409), str. 12.]