Uoči Velikog tjedna donosimo izbor pjesama Mladenke Marinović-Sušac (Blatnica, 1954.), članice misijske zajednice u Pforzheimu, iz njezinih dviju zbirki poezije: Na raskrižju (Rački d.o.o., Zagreb–Pforzheim, 1995.) i Šapat sjećanja (Matica hrvatska, Čitluk, 1998.).
Raspetom Isusu
Moja radost, moj život i sreća
moje suze i mraz u duši
što guši, reže i ruši
te ledene okove moje
ja poznajem samo tebe
Ti križ si moj –
Stežeš me verigama ljubavi
dušu si moju zlatom okovao
ne znam da li si se smilovao
„jesi li mi oprostio“?
Ti križu moj –
Nosim te koliko mogu
ni snage nekada nemam
ali ja te volim,
vruće se tebi molim
O križu moj!
Ti sve možeš
… možeš niknuti kroz prste moje
i
stravične prostore dok te molim.
Možeš
dok mi zabijaju čavle
strpljivo
izmučena pluća zemlje moje slušati.
Govoriti možeš u mrklini
svojom svemoćnom šutnjom
da te čujem.
I postaje mi hladno
dok uzdah nepovratno tone
u tvom nejasnom liku
na drvu križa
Ja te molim…
Ti sve možeš!
Vratiti me putovima voda.
Bdjeti nad mojim ponorima.
Dignuti me s lirskim pjesmama
i
pjevati u osami svijet.
Možeš u mojoj nejasnoj pjesmi
dati
konačnu riječ
što uklesao si davno.
U križ moj.
TI SVE MOŽEŠ!
Put
Uvijek vijugav.
Svaka uzbrdica i nizbrdica,
svaka vijuga
ima smisao.
Nije nikakva sitnica
poslije pada krenuti cilju
i
stići tamo
gdje te zove
BOG!
Poznaješ li Boga?
Nitko neće moći uništiti tvoj život,
ako poznaješ Boga.
Nemoj liti suze, već pjevaj
onako kad se žanje žito –
beru vinogradi,
kad pjesma ljubi Oči zemlje
svojim usnama.
Ne govori jecajući, već zatvori oči.
Iza ruševina stoji simbol ljubavi –
vidjet ćeš sjaj zvijezda
što su se rasule kao pjesma cvijeta
po rosnoj livadi.
Poslušaj i uzdah mora – smijeh žitnog polja.
Potraži zraku ljubavi,
kad ti NOĆI USNE VEŽU
jer nitko nije u stanju
uskratiti ti istinu
AKO POZNAJEŠ BOGA!
Ruka života
Obuhvatila si mi dušu
i sad mogu plakati
na neutaživom izvoru
darežljivosti života
koji mi sve dade.
Neka ti radost bude nagrada
BOG
u bolima davanja
u
KALEŽU VJEČNOM POLJUPCI
neka ti u srce stanu.
I neka ruka života
prepusti sve JAČOJ RUCI
glasu anđela u tišini noći
a
jutarnja magla nek rastjera
boli vječno daleke!
Tvoj glas
Tvoj glas ušao je u moju tišinu
i u njemu sam našla ljepotu.
On mi postade put.
I dok me zorom budiš tihim šapatom
na istoku KRIŽ niče u duši
Klanja se zemlji zapada
a Tvoj glas
pleše na žednim ustima.
Tvoj glas je vječnost u očima sklopljenim –
Začarana duša.
Moj zanos i pružena ruka,
zapaljeno srce u cvatu –
ušlo u moju tišinu.
JATO ANĐELA