“Božji čovjek, ispunjen darovima Duha Svetoga, živio je kao da Nevidljivoga vidi. Nije učinio koraka, niti izgovorio riječi, ni bilo što poduzeo, a da nije imao u vidu spas mladih…”, rekao je papa Ivan Pavao II. za sv. Ivana Bosca.
Kronologija života sv. Ivana Bosca
Utemeljitelj salezijanaca sv. Ivan Bosco, ili jednostavno Don Bosco, rodio se 16. kolovoza 1815. u talijanskom mjestašcu Becchi u općini Castelnuovo d’Asti (danas Colle Don Bosco), u blizini Torina. Otac mu je Franjo umro 1817., ostavivši za sobom siročad Ivana, Josipa i Antuna s njihovom majkom Margaritom.
U devetoj godini, 1824., Ivan je sanjao znakovit san o svome poslanju, 1826. je primio prvu pričest, a 1827. napustio rodnu kuću da bi radio i školovao se. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, koji je nažalost 1830. umro, pa je Ivan bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja s ciljem pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti i budu veseli“. Godine 1833. primio je sv. potvrdu, 1835. obukao kleričko odijelo, 29. ožujka 1841. zaređen je za đakona, a 5. lipnja iste godine za svećenika. Dan kasnije služio je prvu sv. misu.
Dana 8. prosinca 1841. don Bosco susreće mladoga Bartolomeja Garellija s kojim započinje svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“, ispočetka „selilački“, a kasnije smješten u Valdoccu (Torino), koji postaje središte njegova djelovanja. Godine 1846. don Boscu se pridružuje njegova majka Margarita, koja će s njim ostati kao „mama siromašnih dječaka“ sve do svoje smrti 1856. Don Bosco piše brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, a zatim i katoličko štivo i školske udžbenike, te pokreće časopise. Gradi stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake, trpi napade i čak atentate (1848., 1852.), a njegovo djelo sve više raste.
1854. u oratorij ulazi „sveti dječak“ Dominik Savio, koji utemeljuje Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Nakon njegove smrti 1857. godine, don Bosco piše njegov životopis.
1854. don Bosco predlaže četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. 1855. Mihovil Rua polaže redovničke zavjete i postaje prvi salezijanac.
1857. don Bosco započinje pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Papa ga ohrabruje i poziva da opiše „neobične događaje“ koji to djelo prate.
18. prosinca 1859. službeno je osnovana Salezijanska družba, koja – zajedno s don Boscom – broji 18 članova.
1863. don Bosco osniva prvu kuću izvan Torina.
1864. postavlja kamen temeljac za svetište Marije Pomoćnice u Torinu koje je 1868. posvećeno.
1866. don Bosco posreduje između Svete Stolice i talijanske vlade oko povratka 45 „prognanih“ biskupa i izbora novih.
Don Bosco nastavlja pisati razna djela, izdaje knjige i časopise, organizira učenje zanata i osniva škole za svoje štićenike.
1869. osniva Udruženje štovatelja Marije Pomoćnice, 1872. Družbu sestara Kćeri Marije Pomoćnice, kojoj je na čelu Marija Mazzarello, a 1876. Udruženje salezijanaca suradnika koji „pomažu u promicanju dobra u duhu Salezijanske karizme“.
11. studenog 1875. započinju salezijanske misije – 10 prvih salezijanaca s don Caglierom na čelu idu u Argentinu. Don Cagliero je 1884. imenovan biskupom u Patagoniji (kasnije i kardinalom).
1877. održan je prvi sabor Družbe. Pokrenut je i Salezijanski vjesnik.
1878. umro je „Don Boscov“ papa Pio IX, a novi papa Lav XIII povjerava 1880. don Boscu gradnju bazilike Srca Isusova u Rimu. 1883. Don Bosco putuje u Francusku, a 1886. u Španjolsku, tražeći pomoć za gradnju svetišta Srca Isusova, koje je 1887. dovršeno i posvećeno. Don Bosco sudjeluje na posveti, ali mu je zdravlje veoma slabo.
31. siječnja 1888. umire u Torinu. Za nasljednika je izabran don Mihovil Rua.
Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Blagdan mu se slavi 31. siječnja. Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. ocem i učiteljem mladeži, a njegov preventivni sustav ponudio je Crkvi kao odgojnu metodu.
