U izdanju Hrvatske salezijanske provincije Sv. Ivana Bosca nedavno je posthumno objavljena knjiga “Oaza riječi” salezijanca don Nede Nedića (Bosanski Šamac, 1952. – Split, 2021.). Knjigu po cijeni od 15,00 € možete nabaviti kod voditelja HKM Mittelbaden don Ive Nedića.
Knjiga je podijeljena na dva dijela: u prvom dijelu pod naslovom “Nedin izbor” pjesme su poredane u sljedeća poglavlja: Riječi, riječi; Za Zemlju; Kamen uz more; Ispod Maslinske gore; Apokalipsa sutra; U oazu mira; Post festum; Križni put; drugi dio naslovljen “Iz don Nedine književne ostavštine” obuhvaća pjesme složene u poglavlja: Duhovne pjesme; Zavičajne pjesme i Ulomci života. Na koncu knjige nalazi se tekstovi koji potpisuju: gospođa Ana Ilić (Nedić), don Nedina sestrićna, profesorica hrvatskog jezika i lektorica knjige, zatim priređivač knjige, znanstvenik i don Nedin subrat don Ivan Marijanović, te književnik, povjesničar i likovni kritičar Đuro Vidmarović i svećenik i psiholog p. Mijo Nikić.
Zbirka poezije don Nede Nedića obuhvaća 200 pjesama koje je autor pisao kroz pedesetak godina, a nastajale su u mjestima u kojima je don Nedo živio i djelovao: Zagreb, Rijeka, Subotica, Križevci, Benediktbeuern, Novo Selo, Prvić Luka i Zadar. Pjesme su osobnog i obiteljskog, zavičajnog i nacionalnog te socijalnog i duhovnog karaktera. I premda je don Nedo desetljećima pisao poeziju, za života nikada nije objavio nijednu knjigu pjesama. Njegove su pjesme, zapisane rukom i raspoređene u 10 bilježnica, a poneke i u računalu, čekale neka “bolja” vremena, da bi se ljubiteljima lijepe riječi otkrile u svojoj raskošnosti tek nakon autorove smrti.
Moje djetinjstvo
U krošnjama drveća pjevaju ptice,
potoci se šire – ogromne su vode,
pčele zujeći slijeću na latice,
po barama šeću dugonoge rode.
Trčim po cvjetnim livadama,
divim se zrelim poljima žita,
penjem se i verem po vrbama.
Tko pita kud se djetinjstvo skita.
Vedrine su puni djetinji dani
i zagonetne su zvjezdane noći.
Budili su me pijetlovi rani,
jednog me jutra probudit neće moći.
/Zagreb, siječanj 1974./
Magistrale* iz Križnoga puta Gospodinu Isusu
Gorčini smrti On bješe izručen,
Osudu primi uze na se drvo,
Slomit ga neće ni padanje prvo,
Pogledi majke i lik mu izmučen.
O Šimune, ti voćko bez kalema,
Dobra Veronika rubac mu pruži,
I pad dve drugi nek vas ne rastuži,
Ne plačite žene Jeruzalema!
U padu trećem o, koliko boli…
I dok ga svlače i haljine dijele,
S raspetim rukama na križu moli.
Umire Isus da nas sve izliječi…
Skinuvši ga s križa u plahte bijele,
U grob ga tiho polože bez riječi.
/Rijeka, 1984./
magistral – zadnji, petnaesti sonet sonetnog vijenca, sastoji se od zadnjih stihova prethodnih četrnaest soneta
Nedo je u sebi pohranjivao slike zavičaja i iskrene riječi razgovora s bliskim ljudima u svakodnevnim susretima. Njegova tankoćutnost i dječja mašta gradile su i nadograđivale čudesne svjetove kojima je postalo tijesno u njemu samome. Oduvijek je tražio način da sve što zapaža i osjeća, pretoči u stvarnost koja će biti i drugima vidljiva.
Tematika Nedinih pjesama je raznolika: osobna i obiteljska, zavičajna i nacionalna, socijalna i duhovna. Sve to odražava Nedinu cjelovitu kršćansko-humanističku viziju. Nedine su pjesme lirski zapisi, osobne meditacije, filozofsko i duhovno promišljanje, traženje smisla života i svega što se u njemu događa. No, one su osobito i ponajviše osobni susreti s Gospodinom u razgovoru i bdjenju. Nedo je svjestan svoga pjesničkog poziva i svoje obveze da mora izvršiti povjerenu mu zadaću.
Nedo Nedić je samosvojna poetska individualnost, njegov govor nije bio podređen vremenu i književnim žanrovima, on je govorio ono što je morao. Stoga u ovim pjesmama kao podlogu nalazimo nešto nedohvatljivo, gotovo mistično. Don Nedo je pjesnik srca.
Znakovit je naziv Nedine knjige pjesama: Oaza riječi. Oaza je mjesto života u pustinji… Današnjem svijetu su silno potrebne oaze koje pružaju duši mir, sigurnost, nadu i ohrabrenje. Riječ iz Nedićeve oaze naviještaju mir i radost, donose utjehu i sigurnost ljudskom srcu.