Već gotovo osam mjeseci uživamo u posebnoj milosti koju nam je Bog darovao – u grupi od 17 djece koja se kroz igru, pjesmu, molitvu i zajedništvo, upoznaju, rastu i zbližavaju. Riječ je o Dječjoj igraonici koja se organizira u misijskim prostorijama u Karlsruhe.

Od lica koja na početku nisu znala što očekivati – nekima je sve bilo preglasno, nekima neobično, a neki su se sramežljivo skrivali – polako se oblikovala jedna topla, razigrana i složna skupina.

Zajedno smo čitali i pričali priče, crtali, dijelili radost – ali i kruh, pa i pokoju čokoladu, baš kao na Posljednjoj večeri. Mahali smo palminim grančicama, vježbali znak križa…

Posjetili smo i crkvu, gdje smo učili kako ući s poštovanjem, gdje se nalazi tabernakul, kamo se okrećemo pri klečanju, gdje se čitaju Božja čitanja i gdje neprestano gori vječno svjetlo.

Dječje molitve tog dana bile su posebno jednostavne i duboke – „Hvala Ti, Isuse, na mami i tati.“

Svatko je u ovoj zajednici pronašao svoje posebno mjesto. Netko je najbrži pa vodi timove u igrama i svi ga rado biraju za vođu. Netko lako računa pa pomaže drugima kad zapnu.

Neki znaju objasniti pravila igre, a oni manji traže pomoć – i uvijek se nađe netko tko će je rado pružiti. Neki su najbolji u crtanju, neki najglasniji u pjevanju – jer, naravno, ponekad mora zaoriti i: „Igraj, moja Hrvatska“.

Za maškare su nam stigli u raznim kostimima – nogometaši, sirene, vatrogasci, Else i Ninje – donoseći sa sobom osmijehe, veselje i puno mašte.

Tijekom svih ovih mjeseci prošli smo brojne igre, izazove i radosti, ali jedna nas je nit neprestano povezivala – naš Gospodin Isus Krist. On je bio središte svakog našeg susreta, izvor nadahnuća i snaga koja nas je povezivala.

A najljepši trenuci uvijek su dolazili na kraju – kada bi se male ruke sklopile u molitvi, a dječji glasovi složno započeli riječi koje nas je On sam naučio: „Oče naš…“

Tekst i snimke: Petra Zelić