Stari postolar Martin

Draga braćo i sestre, poštovani prijatelji i svi vi koji ste večeras bili u zajedništvu s nama u molitvi krunice, srdačno vas pozdravljam!

Ono što nam bijaše daleko, postade tako blizu. Do svetkovine Rođenja Isusova, do Božića, ostalo nam je samo nekoliko dana. Vjerujem da mnogi od vas s ushićenjem i radošću iščekujete ovaj blagdan, i da se možda pitate, što biste još mogli više učiniti, da taj dan dočekate doista lijepo i svečano?

Mnogi ovih dana kupuju razne darove svojim bližnjima i najmilijima, čiste se kuće i stanovi, kite se borovi, jer kad Isus dođe, sve oko nas treba izgledati lijepo, sjajno i svečano. Vjerujem da ste se većina od vas i duhovno pripremili na dolazak Gospodinov, da ste se lijepo ispovjedili, očistili svoja srca od prljavštine grijeha, poravnali sve ono što je možda bilo grbavo i ispravili krive staze duhovnih lutanja. Tako bi u stvari trebalo biti. No večeras vam ne želim puno propovijedati, nego pripovijedati. Ispričat ću vam jednu lijepu i poučnu priču, koju sam davno čuo od mojeg seoskog župnika u Bosni, još dok sam bio mali dječak, a koja me se veoma dojmila i usjekla se u moje pamćenje sve do dana današnjega. Želim tu lijepu priču podijeliti večeras sa svima vama. Priču je napisao veliki ruski pisac Lav Nikolajevič Tolstoj.

U jednom ruskom selu življaše jednom jedan postolar imenom Martin. Ljudi su ga jako voljeli, pa su ga svi od milja zvali “djedica”.

Djedica Martin stanovaše u sobičku s jednim jedinim prozorom, kroz koji je svakodnevno promatrao ljude koji su prolazili ulicom. Tu je radio, tu je kuhao, tu je spavao. Budući da su mu žena i dvoje djece bili već odavno umrli, njegova najdraža večernja zanimacija, po završenu poslu, bijaše čitanje Biblije. Bila je to jedina knjiga koju je posjedovao. Ona mu je donosila mir, radost i utjehu.

Kada je jedne večeri uoči Badnjaka djedica Martin otvorio svoju Bibliju, privukoše ga sljedeće riječi iz Evanđelja po Luki:

I okrenut ženi reče Isus Šimunu: “Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati” (Lk 7,44-45).

Ove su riječi djedicu Martina pogodile ravno u srce, pa poče razmišljati što bi on mogao dati Isusu kada bi Isus došao k njemu. Sjeti se da u ormaru u jednoj kutiji ima par majušnih snježnobijelih cipelica. Bile su to najbolje cipele koje je ikada izradio.

“Te bih cipele dao Isusu kada bi došao k meni, jer nemam ništa bolje”, promrmlja sebi u bradu postolar Martin.

S tim je mislima i zaspao. I dok je spavao na svojem skromnom krevetu, odjednom začu glas koji mu šaptaše na uho: “Martine, Martine, sutra, na Badnjak, gledaj cijeloga dana na ulicu. Sutra ću doći k tebi. I dobro pazi da me ne previdiš, nego da me prepoznaš, jer želim navratiti k tebi i biti tvoj gost.”

Djedica Martin se probudi, protrlja oči i nakon kraćeg razmišljanja sam sebi reče: “To mora da je bio Isus!”

Iako nije više bio siguran da li je to bio san ili java, bijaše vrlo sretan i uvjeren da će ga sutra Isus doista pohoditi.

Na badnje jutro, djedica Martin ustade vrlo rano, očisti dobro svoju malu sobicu, zagrije peć, pripravi topli čaj i malo mlijeka, te sjedne na svoje radno mjesto pokraj prozora. S velikom pažnjom promatraše ljude koji su prolazili ulicom, bojeći se da ne bi slučajno previdio Isusa. Vani je bilo vrlo hladno i bez prestanka je padao snijeg. U jednom trenutku ugleda krhkog starca Štefaniča, kako pokušava metlom očistiti snijeg da bi se ljudi lakše mogli kretati ulicom. Već na prvi pogled vidjelo se da je taj posao za njega pretežak, i svako malo morao je prekidati s čišćenjem snijega kako bi zagrijao svoje promrzle ruke i malo odmorio. Djedici Martinu smilio se stari Štefanič, pa ga pozva na šalicu čaja kod sebe. Štefanič rado prihvati poziv. Dok su zajedno pili čaj, djedica Martin stalno bacaše pogled prema prozoru.

“Očekuješ nekoga”, upita ga posjetitelj? “Smetam li?”

Djedica Martin odmahnu glavom pa reče: “Očekujem li nekoga? Da. Jesi li čuo za Isusa? Danas bi trebao doći k meni.”

Štefanič s nevjericom odmahnu glavom, ali ne reče ništa. Tada mu djedica Martin ispriča cijeli događaj od sinoć. Stari ga Štefanič s čuđenjem slušaše, ne vjerujući odveć onom što čuje, te nakon nekog vremena zahvali se djedici Martinu na gostoprimstvu i ode za svojim poslom.

Djedica Martin sjede opet uz prozor, gledajući i dalje prolaznike. Čekao je Isusa i mislio na njegove riječi. U jednom trenutku na ulici ugleda neku nepoznatu, jadno i slabo obučenu ženu s malim djetetom u naručju. Stiskala ga je uza se da bi mu dala nešto od topline svojega tijela. Dijete nije imalo čak ni cipele. Oboje se treslo od silne hladnoće. Djedica Martin otvori vrata i reče ženi: “Dođite u kuću i zagrijte se malo pokraj moje peći!”

U toplim očima starog postolara žena je prepoznala dobrotu i s povjerenjem ušla u toplu prostoriju. Nije htjela ništa jesti, ali je na koncu zahvalno prihvatila toplo mlijeko za dječaka i topli čaj za sebe. Pričala je Martinu tko je, odakle dolazi i kamo ide.

“Dijete nema čak ni cipele, a tako je hladno!”, primijeti djedica Martin u jednom trenutku.

“Nemamo za cipele”, odgovori žena utučeno.

Djedica Martin ustade, otvori ormar i pruži ženi snježnobijele cipele koje je htio dati Isusu.

“Evo, uzmi ih za svoje dijete”, reče.

Žena mu odgovori suznih očiju: “Kako da ti zahvalim? Bog ti platio!”

Dok je žena obuvala dijete, Martin stade opet gledati kroz prozor.

“Zašto stalno gledaš kroz prozor?”, upita ga ona.

Tada i njoj djedica Martin ispriča cijeli događaj od sinoć… Ona mu reče: “Želim ti da te doista Gospodin danas posjeti. Zaslužuješ to. Bio si tako dobar prema meni i mojemu djetetu.” Onda ustade, zahvali još jednom i ode.

Djedica Martin nastavi gledati prolaznike. Prohujaše sati, i još neki drugi siromasi navratiše u njegovu skromnu sobicu, ogrijaše se, nešto malo pojedoše i s Martinom porazgovaraše o svojim nevoljama, te odoše dalje.

Mnogi ljudi prođoše tog dana ulicom pokraj Martinova prozora, ali Isus ne bijaše među njima. U jednom trenutku Martin se veoma prestraši i u srcu mu se pojavi sumnja. Možda je Isus ipak prošao, a on ga nije prepoznao? I dok je tako, pomalo tužno stajao pokraj prozora, pade i noć. Martin zapali uljanicu i stavi je na stol, uze Bibliju te nastavi čitati gdje je bio stao prethodnoga dana. Kad je prestao čitati, očni kapci počeše se sami zatvarati od umora. “To jučer bijaše dakle samo san”, pomisli djedica Martin. Gorke suze obliše mu lice. “Toliko sam želio da me Isus pohodi, a eto, nije navratio!”

Tek što je promrmljao sebi u bradu ove riječi, njegov skromni sobičak bī obasjan blagom svjetlošću, a u kutu nasuprot kreveta ugleda sve one osobe koje je tog dana k sebi primio i od srca ih darovao i počastio. Tog časa jedan mu glas prišapta: “Djedice, zar me nisi prepoznao?”

“Koga to?!”, upita Martin.

“Mene, Isusa!”, reče mu glas. “To sam bio ja!”

I iz kuta sobe izađe tada ponajprije starac Štefanič, nasmiješi mu se i nestade… “I to sam bio ja!”, reče mu glas. Iz istoga kuta izađe i promrzla žena s bosonogim djetetom. Oboje mu se nasmiješiše i nestadoše… “I to sam bio ja!”, reče mu ponovno glas.

Martinovo srce obuze velika i neopisiva radost. Ponovno otvori svoju Bibliju i nađe ove riječi: “Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me… što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25,35-40).

U tom časa Martin shvati da ga Isus nije prevario. Isus ga je tog dana doista pohodio i Martin ga je toplo primio.

Draga braćo i sestre, ovo što smo čuli tek je legenda, ali legenda utemeljena na Isusovim riječima i poruci, jer za sve nas uvijek i posvuda vrijede njegove riječi:

“Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Ogladnjeh i dadoste mi jesti, ožednjeh i napojiste me, stranac bijah i primiste me, gol i zaogrnuste me”.

Dragi prijatelji, pokušajmo svakoga dana otkriti gdje Isus plače, gdje Isus tuguje, gdje Isus strahuje, gdje je Isusu hladno, gdje Isus gladuje, gdje Isus čeka na ljubaznu riječ, gdje Isus očekuje praštanje, gdje Isus čeka da ga posjetimo. Tada Božić nećemo iskusiti samo na dan Božića, nego će nam cijele godine biti Božić, i naše će srce biti puno neopisive radosti. Amen.

Čestit Božić i na dobro vam došlo porođenje Isusovo!

don Sebastijan Marković