Početak Isusovog javnog djelovanja započinje okupljanjem apostola. Današnje Evanđelje stavlja naglasak na zanimanje prvih učenika. Braća Andrija i Šimun, te Jakov i Ivan bili su ribari. Pozivajući apostole Isus ne dokida njihovu prošlost, jer ribarenje je njihov život, način na koji brinu o svojoj obitelji. Isus svojim pozivom stavlja naglasak na poslanje njegovih učenika: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi.“ (Mk 1,17). Isus, vidimo, unosi novu dimenziju u njihove živote, gdje oni postaju ribarima ljudi.

Mnogi današnji propovjednici pokušavaju svoje sljedbenike prosvijetliti do te mjere da počnu ili mrziti ili odbacivati svoj dosadašnji život, te ga gledati kao promašaj. To je svojevrsno brojnim sektama, no Isus čini suprotno. Ne izvlači čovjeka iz njegovog dosadašnjeg života, nego ga počinje mijenjati iznutra. I sveti Pavao u poslanici Galaćanima piše: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega, koji me je ljubio i predao samog sebe za mene.“ (Gal 2,20). Čovjek se, dakle, mijenja u susretu s osobom Isusa Krista. Isus se obraća konkretnom čovjeku i daje mu mogućnost spasenja. On ne odbacuje njegovu prošlost, nego ju prihvaća i želi preobraziti. To je put obraćenja.

Nažalost, Crkva se danas udaljava od Isusa Krista. S tim udaljavanjem udaljila se i od poslanja koje joj je povjereno, da naviješta Evanđelje. Mnoge kršćanske istine nisu zaživjele jer se kršćani ne drže Isusovih načela. Zašto tolike mladenačke tragedije? Zašto mladi padaju u krizu života? Zašto tolike ovisnosti? Zašto tolike rastave? Ono što je nekad ljudima bila svetinja, danas pomalo propada. Crkva kao da je usmjerena samo na socijalne poslove. Caritas je jedno od glavnih načela i pravac njezinog rada, ali to nije bitno poslanje Crkve. Crkva je pozvana biti navjestiteljica Isusa Krista. Isus je dao mandat apostolima: “Idite po cijelom svijetu i navještajte Evanđelje.“ (Usp. Mk 16,15). Vrijeme u kojem živimo stvara preplašene i depresivne ljude. Njima treba duhovna hrana – Isus Krist, bez kojeg Crkva nije Crkva budućnosti.

Sjetimo se samo jednog biblijskog prizora kada mladić dolazi Isusu i pita ga: “Što mi je činiti da baštinim život vječni?“ Isus mu odgovori: “Idi, podaj sve što imaš siromasima i slijedi me.“ Mladić je otišao žalostan i potišten, nije imao snage to učiniti.

Obraćenje, braćo i sestre, ima dva stupnja. Prvo je radikalno opredjeljenje za Boga, a druga etapa je stalno obraćanje – to je proces koji nikada ne prestaje. Bez Božje blizine nema trajnog obraćenja. Današnja Crkva, osobito mi kršćani, trebamo krenuti na put obraćenja koje započinje molitvom. Kod obraćenja čovjek se okreće Bogu i on u svojoj promjeni i obraćenju ima svijest dobitka, a ne gubitka. Obraćenje je korak do punine života. Biti na strani ovoga svijeta i grijeha, ne znači da idemo prema punini života. Zato je Crkva uvijek pozvana na obraćenje! Sve krize u Crkvi događaju se kada se kršćani okreću sebi, a ne Isusu Kristu. Život se može dobiti samo umiranjem sebi, tj. odbacivanjem svega onoga što je privid, iluzija. Treba se otvoriti snazi Božje milosti kako bi Isus mogao zahvatiti naš život.

Thomas Merton, obraćenik, rođen 1915. god. u južnoj Francuskoj, pohađao je škole u Francuskoj, Britaniji i Americi. Nakon obraćenja dao se krstiti u Katoličkoj Crkvi 1938. godine. Nekoliko godina kasnije, točnije 1941. ulazi u trapistički samostan u kojem živi 27 godina pustinjačkim životom.

Osjetivši iskustvo Boga napisao je preko 70 knjiga koje su prožete govorom o Bogu. Premda je živio strogim životom, uvijek je nosio radost i patnju svijeta, on je suvremeni kršćanin. Na upit mladih da im govori o Bogu, o molitvi, kršćanskom životu, on odgovora: „Počnite živjeti s Bogom. Neka Vam Isus Krst bude ideal.“ To treba biti put nas kršćana. Svijet ne treba vještih propovjednika, on ne treba populista, on treba osobe koje su krenule putem Isusa Krista.

Dragi vjernici, dragi prijatelji, prihvatimo danas svoje kršćansko poslanje da privodimo ljude k Bogu! Neka u našem srcu odjekne Kristov zov: “Obratite se i vjerujte Evanđelju.“ (Mk 1,15). Amen.