Jedan dan misionara (uz misijski mjesec listopad)
Često su me ljudi pitali za vrijeme odmora u Domovini, kako izgleda jedan dan misionara. A i novinari u intervjuima, te mnogi prijatelji – postavljali su mi razna pitanja u tom smislu, kako nam prolazi dan u misijama.
Ovog puta želim onima koje to zanima opisati jedno moje jutro u misijama.
Prema planu našeg apostolata u župi, gdje smo dva svećenika – župnik i ja kao stari kapelan – mi se mijenjamo u župnoj crkvi i u filijalama. Mene je danas dopala misa u jednoj od četiri filijale, gdje je novicijat nove redovničke družbe novaka i novakinja. To su četiri kilometra puta, mali dio u centru je asfaltiran, veći dio je loši seoski put, gdje ipak prođe pokoje auto i motor. Ima i bicikala. Ali najviše ljudi ide pješke. Oni se čude meni da idem pješke, pa se nekad i auto zaustavi da me poveze, jer ja sam ipak bijelac i svećenik.
Kao obično, ovdje je misa dosta rano, u šest sati i petnaest minuta. Da bih stigao na vrijeme, moram ustati u pet sati, jer, po mom običaju, idem pješke kad ne pada kiša. A ni autom se ne stiže puno brže, jer je puno rupa i sklisko je kad kiša pada.
Nakon nužne jutarnje higijene, uzimam svoju svećeničku odoru i malu flašu vode (u Africi su bijeli misionari, prvi misionari u ovim krajevima, uvijek govorili – kudgod da idemo uvijek moramo nositi vode, jer je to najvažnije; sve drugo što se dogodi na putovanju i u apostolatu može se preživjeti!). S ruksakom na leđima, pozdravio sam Isusa u svetohraništu naše kapelice pa krenuo na put moleći jutarnje molitve naučene u mojoj obitelji i u sjemeništu: Posveta dana, Molitva Gospodnja, Anđeo Gospodnji, Anđele čuvaru… U tišini s molitvom u srcu, pozdravljam sve prolaznike na putu, po trgu pokraj župske crkve gdje je isto misa u šest i petnaest. Rano je i nema ih puno, tek poneki i neka žena s motikom ili lopatom na glavi (takav je njihov običaj, ne nose u ruci) i oni koji idu na misu u crkvu.
Molitva, koja nas povezuje s nebeskim Ocem, s Isusom, Bl. Djevicom Marijom i svecima, ne protivi se iskazivanju ljubavi ljudima na prolazu. Oni ne znaju da ja molim, tȁ hodam, ne molim na glas! Kad pozdravljam Mariju u mom srcu na hrvatskom, pozdravljam na raznim jezicima prolaznike, koji mi veselo odgovaraju sa smiješkom. Nekoji me preduhitre pozdravom… važno je da se pozdravimo, tȁ ljudi smo. Oni misle da ih ja sve poznajem, jer oni mene znaju. Meni lijepo i njima lijepo.
Kad sam napustio asfalt, spuštam se prema filijali običnim putem. Manje je ljudi. Uživam u izlasku sunca – kako je to sve lijepo Stvoritelj učinio. Slavim Boga u njegovim stvorenjima: visoka stabla eukaliptusa, široke krošnje stabla avokada, vitke papaje, palme njišu grane, busovi banana, niska grmlja kave – sve povezano s novoposađenim grahom, kukuruzom, slatkim krumpirom… Hvala Bogu, pala je kiša pa je sve lijepo izniklo i pustilo prve listiće – daju nadu da će ljudi za Božić imati što jesti.
Lijepe šarolike ptice lete oko mene po drveću, cvrkuću i slave Stvoritelja na svojim melodijama.
U divljenju tim stvorovima, stižem do kapelice. Tu je sve spremljeno za misu, došlo je dvanaest novaka i novakinja, njihovi odgojitelji te najbliži prijatelji. Pjesme s bubnjevima i cimbalima odzvanjaju na slavu Bogu koji nam je dao taj novi dan. Naviještam Božju riječ s tumačenjem za sretan život ovdje i u vječnosti.
Sat vremena brzo prođe i ja se sa svojim ruksakom vraćam radostan kući. Istim putem, ali sada uzbrdo. U dolasku sam taj put prošao za pola sata, povratak traje sat vremena, nekada i više. Sad je puno ljudi na putu, na poljima, a i djece koja idu u školu. Ne žurim se, potpuno sam posvećen njima: pozdravljam nadugo i naširoko, uz koju prikladnu riječ u vezi s onim što rade na polju, bilo da okopavaju banane i usjeve, bilo da idu u grad na tržnicu, pa nešto nose na glavi. Onima koji su daleko mašem rukom uz pozdrav kako su spavali i kako su. Koji prođu blizu mene, žele mi dati ruku, korona je prošla, stisak ruke za svakoga znači isto. Neka djeca koja idu u svoju školu u istom smjeru kao i ja dolaze blizu mene da me dotaknu i da im dam znak križa na čelu.
Tako prođe to putovanje. Stižem kući gdje me na ulazu uvijek netko čeka s ponekim pitanjem. Brzo odgovaram, idem u sobu i uzimam telefon. Ima puno propuštenih poziva i poruka – najviše se svodi na strašnu riječ „inzara“ – gladni smo. Prije nego odgovorim prema potrebi, idem na doručak. Bogu hvala, ima svega na stolu: kave i čaja na izbor, kruha, meda i tropskog voća.
O kad bih mogao to podijeliti s onima koje sam na putu susretao i s onima koji mi šalju poruke da su gladni! Pokušat ću nešto srediti preko telefona.
– Dan se nastavlja… – ali o tom po tom!
[Don Danko Litrić, svećenik salezijanac, misionar u misiji Kigali u Ruandi]
