Spomendan sv. Ivana Bosca slavi se u Katoličkoj crkvi 31. siječnja. Neka Božji blagoslov i zagovor sv. Ivana don Bosca uvijek prati don Vjeku, don Ivu, don Sebastijana i don Stjepana, svećenike salezijance koji su povjereni našoj misiji!

Sveti Ivan Bosco jedan je od najomiljenijih modernih svetaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Castelnuovo d’Asti, Italija. Njegov otac Franjo umro je 1817, a iza njega ostala su djeca Ivan, Josip i Antun s majkom Margaritom. Mama Margarita imala je ključnu ulogu u Ivanovom odgoju. Od nje je naučio vidjeti Boga u drugima, u siromasima koji su zimi kucali na njihova vrata, a kojima je Margarita davala toplu juhu, krpala cipele i izražavala ljubav na mnoge druge načine.

Ivan je već u najranijoj dobi osjetio želju da postane svećenik. U devetoj je godini usnuo san koji mu je otkrio njegovo poslanje: “Budi ponizan, jak i snažan”, rekla mu je žena, sjajna poput sunca, “i ono što vidiš da se događa s ovim vukovima koji postaju janjci, ti ćeš učiniti s mojim sinovima. Ja ću ti biti učiteljica. U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti”. Ivan je odmah pokušao činiti dobra djela za dječake. Započeo je zabavljati svoje vršnjake igrama koje je naučio između vremena posvećenog radu i molitvi. Jedne nedjeljne večeri održao je svoj prvi nastup pred djecom iz susjedstva. Čudesno je izgledalo njegovo balansiranje lonaca i tava na vrhu nosa i skakanje te hodanje po užetu koje je bilo razapeto između dva stabla. Sve je to bilo popraćeno pljeskom mladih gledatelja. Prije nego bi se na kraju igre svi razišli, don Bosco bi svojoj publici ponovio propovijed koju je čuo na jutarnjoj misi i pozvao sve na molitvu. Igre i Riječ Božja počele su preobražavati njegove mlade prijatelje koji su mu se rado pridruživali u molitvi.

Don Bosco je 1827. sa samo dvanaest godina napustio svoj dom kako bi potražio posao kao sluga na farmi. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, no nažalost, njegovom smrću 1830. Ivan je bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao.

Kada je stigao u Torino susreo se sa velikim brojem dječaka na ulici koji su tražili posao u tvornicama i na građevinskim projektima. Mnogi su bili siročad ili sezonski radnici s udaljenih poljoprivrednih zemljišta, a oni s obiteljima uglavnom su bili siromašni i često su imali obiteljskih problema. Nezaposleni, tužni i spremni na sve, adolescenti su pravili probleme na ulicama. Don Bosco je donio odluku da će brinuti o njima i čuvati ih od nevolja. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja kojemu je bila svrha pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti te da budu radosni“.

Za đakona je zaređen 29. ožujka, a 5. lipnja 1841. godine za svećenika. U to je vrijeme u Torinu bilo šesnaest župa. Župnici su bili svjesni problema mladih, ali su u isto vrijeme očekivali njihov odlazak u sakristije i crkve na obaveznu nastavu vjeronauka. Nisu shvatili da brzi porast gradskog stanovništva popraćen migracijama sa sela u grad čine ovaj način rada neučinkovitim. Bilo je potrebno otkriti nove načine, izmisliti nove metode, isprobati drugi oblik apostolata: susretati se s dječacima u trgovinama, uredima, na tržnicama i ulicama.

Don Bosco je 8. prosinca 1841. susreo mladog Bartolomeja Garellija s kojim je tada započeo svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“. Ispočetka je bio „selilački“, ali je kasnije pronašao svoj trajni smještaj u Valdoccu (Torino). Oratorij je mjesto molitve, mjesto za igru i stjecanje prijatelja, škola, služba za zapošljavanje i dom. Don Bosco je svake nedjelje i blagdana okupljao siromašne i napuštene dječake iz Torina, ispovijedao ih, držao misu za njih, propovijedao jezikom koji su razumjeli, vodio ih u igrama i planinarenjima, pričao im priče i slušao njihove probleme. Osigurao im je mjesto za boravak, posao kod uglednih poslodavaca i podučavanje za daljnje obrazovanje. Godine 1846. don Boscu se pridružila njegova majka Margarita i, kao „mama siromašnih dječaka“, ostala je s njim sve do svoje smrti 1856.

Don Bosco je pisao brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i časopise. Gradio je stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Pretrpio je i brojne napade, od kojih su neki čak bili i pokušaji atentata, ali djelo koje je stavio pod zaštitu svetog Franje Saleškog sve je više raslo. U jesen 1853. otvorio je obućarsku i krojačku radnju u oratoriju u Valdoccu. Obućarska radnja nalazila se u vrlo uskom prostoru blizu zvonika prve crkve koju je upravo dovršio. Tamo je don Bosco sjedio za postolarskom klupom i pred četvoricom dječačića udarao po kožnom potplatu i učio ih je rukovati šilom i koncem. Nakon postolara i krojača, došlo je vrijeme za školovanje knjigoveža, stolara, tiskara i mehaničara.

Don Boscova jedinstvena metoda odgoja (preventivni sustav) temeljena na razumu, vjeri i ljubaznosti izgrađivala je u mladima ljudske vrednote, kršćanska načela i omogućavala im da svojim rukama zarađuju za život.

Godine 1854. u oratorij je došao „sveti dječak“ Dominik Savio koji je utemeljio Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Te je iste godine don Bosco predložio četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. Godine 1855. Mihovil Rua položio je redovničke zavjete i postao prvi salezijanac. 1857. don Bosco je počeo pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Salezijanska družba službeno je osnovana 8. prosinca 1859.

Don Bosco je umro 31. siječnja 1888. Za njegovog nasljednika izabran je don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Od tada se njegova družba naziva Salezijanci Don Bosca (SDB). Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je preventivni sustav ostao Crkvi kao odgojna metoda. Njegov se blagdan slavi 31. siječnja.

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri grane: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike i udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Sagradio je četiri velike crkve, utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik, napisao stotinjak knjiga i knjižica, osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće, organizirao osam misijskih ekspedicija, iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i Kraljevine Italije, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve je to činio u zanosnom optimizmu i radosti.

[Preuzeto sa stranice: https://donbosco.hr/don-bosco-zivotopis/]