Poruka vrhovnog poglavara salezijanaca, don Ángela Fernándeza Artimea
On se zove Alberto. Njoj, mladoj majci, ne znam ime.
On živi u Peruu. Ona živi u Hyderabadu (Indija).
Ono što povezuje ove dvije životne priče je činjenica da sam ih susreo tijekom svojih službenih posjeta, Alberta u Peruu, a mladu majku u Indiji sljedećega tjedna.
Ono što im je zajedničko je dragocjena zlatna nit Božjeg dodira posredstvom prihvaćanja koje je don Bosco pripremio za njih u jednoj od svojih kuća. Srce salezijanaca promijenilo je njihov život, spasivši ih od siromaštva, a možda i od smrti na koju su bili osuđeni. Uvjeren sam da mogu reći kako se plod Gospodinova Uskrsa očituje i u činima ljudi koji ozdravljaju i spašavaju.
Evo priče o životu to dvoje ljudi.
Zahvalni mladić
Pred nekoliko tjedana bio sam u Huancayou (Peru). Pripremao sam se za euharistijsko slavlje s više od 680 mladih iz Salezijanskog pokreta mladih Peruanske salezijanske provincije, zajedno s više stotina ljudi iz toga grada, na nadmorskoj visini od 3.200 m u visokim peruanskim planinama. Netko mi je rekao da bi me jedan bivši učenik htio pozdraviti. Trebalo mu je više od pet sati kako bi došao, a jednako toliko i za povratak kući.
“Bit će mi vrlo drago da ga susretnem i da mu zahvalim za njegov tako lijepi postupak”, odgovorio sam.
Malo prije početka euharistijskog slavlja taj mi je mladić prišao i rekao mi da mu je jako drago što me može pozdraviti. “Zovem se Alberto i htio sam prijeći toliki put kako bih osobno zahvalio don Boscu zato što su mi salezijanci spasili život.”
Zahvalio sam mu i pitao ga zašto mi sve to govori. On je nastavio svoje svjedočanstvo, a njegove su me riječi sve više dirale u srce. Rekao mi je da je bio zločest dječak, zadavao je puno problema salezijancima koji su ga prihvatili u jednoj od svojih kuća za dječake u teškoćama. Rekao je i da su imali na desetke razloga da ga se riješe jer “bio sam pravi divljak i mogao sam očekivati da me u svijetu i u životu zadesi štogod loše, ali oni su bili sa mnom jako strpljivi.”
Zatim je nastavio: “Uspio sam ići dalje, nastavio sam učiti i, unatoč svojoj buntovničkoj naravi, salezijanci su mi svaki puta davali nove mogućnosti. Danas sam otac obitelji, imam vrlo lijepu kćerkicu i radim kao socijalni radnik. Da nije bilo onoga što su salezijanci učinili za mene, moj bi život bio puno drugačiji, a možda bih bio već i mrtav.”
Bio sam bez riječi, duboko ganut. Rekao sam mu da sam mu jako zahvalan zbog toga što je učinio, zbog njegovih riječi i puta koji je prešao i da je njegovo životno svjedočanstvo istinsko zadovoljstvo za srce jednog salezijanca.
Zatim mi je pokazao jednog salezijanca koji je u tom trenutku bio nedaleko nas. Bio je to jedan od njegovih nekadašnjih odgojitelja i jedan od onih koji su bili jako strpljivi s njim. Taj se salezijanac smiješeći približio i, uvjeren sam istinski radosna srca, potvrdio da je bilo upravo tako. Poslije mise smo zajedno ručali, a nakon ručka se Alberto vratio svojoj obitelji.
Sretna majka
Pet dana poslije tog susreta bio sam na jugu Indije u saveznoj državi Hyderabad. Usred brojnih pozdrava i aktivnosti, jednog poslijepodneva su mi rekli da netko želi sa mnom razgovarati. Bila je to jedna mlada majka sa svojom šestomjesečnom djevojčicom koja me čekala kod ulaza u salezijansku kuću. Htjela me je pozdraviti.
Djevojčica je bila doista lijepa i nije se nimalo prestrašila. Nisam mogao a da ju ne uzmem u ruke te i nju blagoslovim. Načinili smo nekoliko fotografija za uspomenu, kao što je željela mlada majka. Time je taj susret završio.
Nije bilo drugih riječi, ali je to zapravo istovremeno i vrlo bolna i vrlo radosna životna priča. Ta je mlada majka nekoć bila “odbačena” djevojčica. Živjela je na ulici, bez igdje ikoga. Lako možete zamisliti što joj se moglo kasnije dogoditi u životu.
Međutim, zahvaljujući Božjoj providnosti, jednog ju je dana susreo jedan salezijanac koji je započeo sakupljati djecu s ulice u Hyderabadu. Tako je ta djevojčica otada živjela u jednoj kući zajedno s drugim djevojčicama. Zajedno s odgojiteljima, moja braća salezijanci su osigurali sve što im je bilo potrebno za život i školu.
Tako je ta djevojčica, spašena s ulice, mogla uspješno odrastati i zatim postati udata žena i majka. Ono što me se posebno dojmilo, danas je učiteljica u jednoj velikoj salezijanskoj školi koju sam upravo toga dana posjetio.
Ne mogu ne prisjetiti se tolikih drugih života, spašenih od beznađa i tjeskobe, prisutnih u našem salezijanskom svijetu, toliko moje dobre braće i sestara salezijanaca i salezijanki koji svaki dan kleknu kako bi “prali noge” malom i velikom Isusu po našim putovima i ulicama.
To je ključ po kojemu je moguće mnoge živote promijeniti na bolje.
Kako u ove dvije životne priče ne vidjeti “ruku Boga” koji nam pristupa pomoću dobra koje možemo učiniti? Kako se ne prisjetiti da smo svi mi oni koji, u bilo kojem kraju svijeta, u bilo kojoj životnoj situaciji, imamo povjerenje u čovječnost, uvjereni u dostojanstvo svake ljudske osobe, uvjereni da valja nastaviti graditi bolji svijet.
Pišem to stoga što treba javno izreći i dobre vijesti. Loše se vijesti šire same od sebe ili pronalaze nekoga tko je za njih zainteresiran. Ove dvije stvarne životne priče, vremenski meni toliko blize, potvrđuju jedanput i tisuću puta koliko vrijedi dobro koje zajednički nastojimo činiti.
Prisjećam se i riječi jedne salezijanske pjesme koja pjesničkim jezikom kazuje: “Kažem ti da je Ivan Bosco živ, nemoj misliti da nas takav Otac može napustiti. Nije mrtav, Otac živi, uvijek je bio i ostaje živ, on koji se brinuo za napuštene mlade i za siročad, za djecu s ulice, za one koji su sami, Otac koji im je pomagao da se promijene… Kažem ti da je Ivan Bosco živ i da čini tisuću stvari. Zar ne vidiš brižnoga oca koji sada djeluje po svem svijetu? Zar ga ne čuješ kako započinje pjevati svoju pjesmu tolikim svojim kćerima, tolikim sinovima, koji donose tu brižnu skrb Oca kojega volimo? On živi, kad njegovi salezijanci tako žive.”
Svima vam želim sretan Uskrs! A svima onima koji osjećaju da su daleko od ove sigurnosti u vjeri, od svega srca želim svako dobro.
