Sutrašnjom nedjeljom započinje predbožićno vrijeme koje se zove advent ili došašće. Gradske su ulice već božićno urešene, trgovački izlozi upadno se nameću svjetlucavim ponudama. Već u ponedjeljak gradovi se pretvaraju u velike sajmove, sve tamo do Badnjeg dana. Sve se stavlja u pokret: nuditelji i potražitelji, profiteri i oni koji misle da trebaju kupovati… Ljudi trče od izloga do izloga, oči se mnogih ne odvajaju od zamamnih trgovačkih izazova.
Čim dođe Badnjak, odjednom sve utihne. Ulice u tren opuste, ljudi, kao nečim stjerani, povlače se u svoje nastambe, razmotavaju darove, jedu, piju, gledaju televiziju i uživaju… Tako mnogi čine godinu za godinom ne pitajući se zbog čega. Zato što to i drugi čine – vjerojatno bi glasio odgovor.
Da, to je za siti, duhovno i tjelesno ulijenjeni Zapad – i advent i Božić: trošiti, probavljati, uživati, proizvoditi otpad.
Za nas kršćane ova četiri tjedna prije Božića morala bi ipak imati drugačiji smisao od ovog potrošačkog. To je vrijeme pripreme za dolazak Isusov – Božje došašće među nas ljude. Čovječanstvo je u dalekoj prošlosti iščekivalo Spasitelja, a kad je on došao, postao je nadahnućem ljudske povijesti. Stoga se i godine broje od Isusova rođenja. To je tzv. nova ili naša era.
Došašće je naime na poseban način vrijeme priprave za Božić kao temeljni događaj kršćanske vjere. Odatle izvire i radost, a ne samo neki uhodani običaj, koji se, kao po nekom ritualu, odvija koncem svake godine. Advent je dakle vrijeme nadanja da će nas pohoditi „mlado Sunce s visine“, kako se to lijepo kaže u Svetom pismu, i vrijeme radosnog iščekivanja.
No, ima li za nas nade ovoga adventa i radosti ovog Božića u godini Gospodnjoj tisućudevetstodevedesetprvoj? Možemo li se bar na trenutak razveseliti dok nam Domovina gori u plamenu rata? Dok su premnogi morali napustiti rodna ognjišta pred najezdom utjelovljenog zla? Dok raščovječene spodobe nadiru na naše sveto tlo, na naše živote i sve što nam je dragocjeno?
Da, ovaj hrvatski Božić 1991. imat će svoje jaslice u onakvom ambijentu u kakvom su se rađala mnoga djeca od početka rata. Te jaslice su od ruševina i ugaraka naših nekadašnjih domova. Isus će ovog Božića u našoj Domovini imati još siromašnije utočište od onoga u betlehemskoj štalici. Poput psalmista iz Starog zavjeta možemo procviliti:
Tlače narod tvoj, Jahve,
I baštinu tvoju pritišću;
Kolju udovicu i pridošlicu,
Sirotama život oduzimlju
I govore: „Jahve ne vidi!
Ne opaža Bog Jakovljev!“
Da, i nama koji smo žrtva ovog nezapamćenog rušenja života, slobode i svega što se zove civilizacija i kultura, ovoga prapećinskog divljaštva s najmodernijim igračkama smrti, ponekad se čini kao da Bog ne vidi i ne čuje.
Ali, sigurno vide i čuju oni u čijim je rukama moć kojom bi mogli, kad bi htjeli, sve ovo zlo zaustaviti. Čuju vapaje umiruće djece i ranjenika, do krajnosti ugroženih na vlastitom domovinskom tlu. Čuju, a ne mare. Neće ili nemaju odvažnosti obuzdati ovu u nebo vapijuću nepravdu i progonstvo.
Tu se rađa naša nova nevolja. Odatle naše razočaranje u tzv. slobodni demokratski svijet. Svijet kome, evo, nije ni do Boga, ni do pravde, nego samo do vlastitih interesa.
Sasvim opravdano možemo se pitati: S kakvom savješću taj tzv. kršćanski svijet dočekuje dolazak Gospodnji? Možda ga uopće ne čeka sa savješću, nego samo s trbuhom, kao što uvodno rekoh.
I još jedno pitanje za nas: Ima li za nas ikakvog svjetla u ovim mrklim adventskim noćima? Je li izbavljenje tek samo pusta tlapnja ili ipak stvarnost, makar krvavo ostvariva?
Čitanje sutrašnje liturgije suočava nas sa začuđujuće sličnom situacijom izraelskog naroda u doba nevolja i progona. Prorok Jeremija tješi malodušni narod riječima: „Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću ispuniti dobro obećanje dato domu Izraelovu… U one dane Judeja će biti spašena, Jeruzalem će živjeti spokojno. I grad će se zvati: ‘Gospodin – pravda naša!’“
Nije li ovo utjeha i za nas danas kad nam preostaje samo ufanje u Boga i vlastite snage? Uostalom, zar Bog i nije najpouzdaniji saveznik? Kao i Božjem narodu Izraelu.
Jedna kineska poslovica kaže: „Bolje je užeći i najmanju svjetiljku već stalno kukati zbog mraka.“ Ta svjetiljka nek bude svjetlo naše vjere i nade, koje ni u najtežim danima ne smijemo prezreti.
Tekst izgovoren na Radiju Köln 30. 11. 1991.
Dominik Spajić
[Iz knjige Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln, Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main 2023., str. 21-24.]
Dominik Spajić rođen je 1953. u Grudama. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio u Splitu, studij teologije počeo u Sarajevu a završio u Freiburgu. Godine 1982. prekida studij germanistike da bi započeo pripravnički staž za službu pastoralnog referenta u HKM Pforzheim-Bruchsal gdje ostaje do umirovljenja 2019. Izdao misijsku pjesmaricu Laudate (2014.) i knjigu duhovnih misli Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln (2023.). U slobodno vrijeme bavi se slikarstvom.
