U posljednjem korizmenom tjednu 2026. godine, vremenu koje poziva na sabranost i duboko vjerničko promišljanje, nastala je pjesma „Glas spasa“, nadahnuta pobožnošću Križnog puta u crkvi sv. Pavla u Bruchsalu. Njezina autorica je Gordana Kopačević, članica misijske zajednice u Bruchsalu i autorica zbirke Pet minuta do povratka (2025).
Uz ovu pjesmu donosimo i nekoliko drugih duhovno nadahnutih pjesama iste autorice.
Glas Spasa
Na križnom putu,
od postaje do postaje, vučem korake,
prosipam se slična sjemenu došljaka.
Na plodno tlo klica vjere se primila.
Crveno nebo balansira
na vrhu crkvenog tornja.
Bojim se, krv će prokapati,
rane se otvaraju.
Ispred siluete drvenog križa
padam na koljena,
Ti, kao vino u čašu ulijevaš mi nadu.
Kažeš po ne znam koji put: Ne boj se!
Prikovana čavlima ljudske slabosti
ne vidim Te, a čujem Ti glas.
Bojim se, vjetar će izbrisati
tragove u pijesku,
a želim svjedočiti Tvome postojanju.
Ograđena zidovima tišine Velikog tjedna,
nalik bršljanu pužem u visine.
Opet Ti čujem glas, a ne vidim Te.
Kažeš, ovo je zadnja postaja, dolazi svjetlo,
ne boj se.
Ispovijed
U sobi s pogledom na dušu
kroz male rupice okna
provlače se velike riječi.
Duša, nalik poderanoj košulji,
ušiti će rane i skinuti
teško kamenje sa srca.
U obrazu će sjati pokajanje,
usta izustiti obećanje…
Jedno uho i jedne usne
snagom duha odriješit će
čvorove na konopcima grešnika.
Vrijeme za istinu
Dani se provlače kroz mene,
nalik debelom koncu kroz igle uši.
Korak mi postaje sporiji,
sve veća i veća praznina u duši.
Pitam se:
Koliko mi je koraka ostalo do kraja,
ubrzati ili usporiti treba?
Kada pogledam visoko,
duga je i vijugava staza do neba…
Samo On će znati što mi je činiti,
On će reći, stigla si, vrijeme je istini.
Vrijeme tvoje
Izdani poljupcem, zatajiše nas najbliži,
bijahu nevjerni,
a pravedne nas razapinjali.
Na djelu upoznasmo Petra,
Tomu, Šimuna, Judu,
i gledasmo propast u čudu
i Božje suze…
I baš kao u Bibliji,
pohlepa kada kolo povede,
šačica zlata na grijeh navede…
Svijetom hode Jude i Farizeji,
Kaini i Abeli, čovjek čovjeka više ne voli.
Nit ratovi, nit zemljotresi
čak ni poplave
nisu dovoljne ljudskoj nesreći.
Bože! Znam, vrijeme tvoje dolazi!
Između grijeha i dobra
Omeđena strahovima
koprcam se
kao riba na suhom,
hvatam oduška u raskoraku
između posla i sna.
Koliko mi je koraka dato,
koliko zagrljaja i osmijeha,
što li će prevagnuti
na kantaru između
dobra i grijeha?!?
Edenskim vrtom života
glasove unutarnje čujem,
odbijam ubrati jabuku,
ali život često opsujem.
Bez lista srama šetaju
krojači sudbine moje,
o Bože što mi je činiti
da uživam kraljevstvo tvoje!?
U svijetu lažnih svetica,
grešnica sam u obraćenju,
spašavam dušu grešnu
moleći u Božjem hramu.
U zvijezde sam te ukovala
U zvijezde sam te ukovala.
Ni krušne mrve u usta nisam stavila
da ti se nisam ponizno zahvalila.
Nijedan obični ručak nisam skuhala
da krv i znoj nisam zalažući se prolila.
Ne žalim se jer znam:
u raj me odvode sve noge oprane
i moje ruke pružene,
što gladna usta su hranile.
Jedino što tješi me:
znam da ti vidiš, Isuse,
ono što drugima promiče.
