Od svih uspomena vezanih uz Uskrs, najdublje mi se urezalo okupljanje mještana na križni put u našoj maloj crkvi Blažene Djevice Marije, na koju smo i danas ponosni. Zaštićena je kao nacionalni spomenik, stara više od sedam stoljeća, i kažu da je najstarija u istočnoj Slavoniji.
Mi djevojke iz crkvenoga zbora dobivale bismo od svećenika Luke sve najpoznatije uskrsne pjesme na učenje. One se i danas ore našim crkvama, a i nama su još u glavi. Često se sjetim stihova: Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš…
Kažu da se kućni odgoj iz kuće ponese, a naši su nam odmalena usađivali da se „od pamtivijeka tako radilo“ – lekcija koju smo morale utuviti u glavu. Žene u našem mjestu postile su o kruhu i vodi; korizma je bila vrijeme milosti i skrušenosti. Mama i baba su na Veliki četvrtak kuhale koprive:
– „Jedite, dice, ne znate kako je Isus bio gladan kad su ga vodili“, govorile su, dok se miris svježe pečenog kruha širio kućom.
Baba je molila zlatnu krunicu od Cvjetnice do Velikog petka; nije je ispuštala iz ruku. Na Veliki petak govorila bi:
– „Keve, nemojte češljati kose, danas se kosa ne dira. Kad su Isusa vodili na Golgotu, Majka Božja je na izvoru kosu prala.“
– „Nemojte da bi tko radion upalio“, naglašavao je dida.
U koritu kraj bunara majka se žurila oprati rublje, zavjese i posteljinu. Krečari su tada dobro prosperirali. Vozili su se kroz selo vičući kroz prozor: „Krećaaaa!“ A naše žene – kao da alvu prodaju – sve su kupovale po vreću. Tata se uključio pa je u jami iza kuće nadolijevao vodu da „proradi“, pazeći da se ne bi koja, kako je znao reći, „kezmica spržila u živom kreču“.
Kuća se krečila izvana i iznutra, čak i stabla duž cijelog šljivika – kao da će sam Isus osvanuti na Uskrs u našoj kući. I danas mi je to u krvi; sve to radim gotovo mehanički, nesvjesno.
Za Cvjetnicu smo zorom brale ljubičice, visibabe i maslačke te se umivale vodom iz bunara ispred kuće. Tata je u velikoj kotluši, na vatri nasred dvorišta, kuhao šunku; miris se širio do Svetoblažija, ali nitko je nije smio taknuti do uskrsnog doručka. Mama je voskom šarala jaja pa ih kuhala u ljusci crvenog luka.
Najviše smo se veselili pravljenju gnijezda u kojem bi nas na uskrsno jutro čekalo nekoliko šaranih jaja i vrećica jajašaca – tada nama najomiljenijih slastica. Sa vrećom u rukama razbježali bismo se po livadi i čupali travu objema rukama dok vreća ne bi bila puna. Po kući je nastajala graja oko toga čije će gnijezdo gdje biti, a obilježavali smo ga svojim papučama. Mama nas je mjesec dana prije „ucjenjivala“: ako se ne budemo držali reda, zeko nam neće ništa donijeti.
Na Veliku subotu nosile su se korpe na blagoslov – vazmeno otajstvo uz paljenje ognja i čitanje Staroga zavjeta. Svi smo nestrpljivo čekali da se svjetla upale i da svećenik ispred oltara zaželi sretan Uskrs.
U korpi je bio komad kuhane šunke, domaći sir, kuhana jaja, mali kićeni kruh, nekoliko pera mladog luka, malo soli i boca vina. Korpu smo prekrivali najljepšom krpom koju smo imali; mama ju je čuvala kao oči u glavi.
Na uskrsno jutro tata bi uzeo sol, posolio kuhano jaje, prekrižio se i prvi zagrizao komadić – kao glava kuće. Zatim majka, potom ja, pa redom po starini.
– „Prekrižite se i pričestite, ovo je blagoslovljeno“, govorio je.
Na Uskrs smo smjeli popiti i čašu vina od našeg grožđa – sorta se zvala mirisavka. Tata je objašnjavao:
– „Danas se vino pretvara u krv, a ovaj sveti kruh nemojte prosipati. Mrvice će mater odnijeti među živinu i rastresti.“
Svi smo dobili ponovu od glave do pete. Naši stari znali su od ničega stvoriti sve za taj najveći blagdan nas kršćana; naš je svijet dobivao najvedrije boje.
Isus je svjetlo! Isus je uskrsnuo! Aleluja!
Uvijek bi mi laknulo kad bi prestali oplakivati muke, bičevanje, krunjenje i razapinjanje. Najviše me rastuživalo kad smo pjevale: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Laknulo bi mi tek kad bi Isus uskrsnuo i kad bih, nakon predugih krunica i ukočenih koljena od klečanja, dobila mamin znak da tucanje jaja može početi.
Lijepi uskrsni dani moga djetinjstva i danas zažive u vazmenom otajstvu – u tuđini, daleko od doma, ali srcem blizu vjeri i tradiciji koju čuvam kao kap vode na dlanu.
Gordana Kopačević
