Kada smo 2016. godine mi salezijanci preuzeli Misiju Tatale, uočio sam da sve moramo početi ispočetka. U Misiji nije bilo nikakvih pastoralnih aktivnosti pa čak ni vjeronauka. Organizirana proslava bilo kojeg blagdana nije postojala. Sve se svodilo na jutarnju sv. misu ako je svećenik bio u Misiji. Tako je bilo i s Božićem. Ništa se nije pripremalo niti slavilo. Misija se gasila sama od sebe. Morali smo djelovati smisleno i okupiti ljude. Dali smo se na posao.

Oratorij je bio nešto potpuno novo. Uspjeli smo okupiti djecu i mlade, a glazba, lopte i bombone bili su pravi mamac. Osnovali smo sva vijeća i, vjerovali ili ne, organizirali smo trodnevni susret s Pastoralnim vijećem i drugim zainteresiranim pojedincima na kojem smo “sklepali” pastoralni plan za tri godine. To je bio određeni okvir za pastoralno djelovanje u koje smo pokušali zainteresirati i uključiti laike.

Jedna od točaka bila je izvanjska proslava svetkovina i blagdana. Svaki smo mjesec planirali unaprijed. Tako smo po prvi put u povijesti Misije uveli devetnicu u došašću, božićni koncert – Carol night – dramu, igrokaz o Isusovu rođenju kao pripremu za Božić. Promatrajući djecu koja su dolazila u oratorij, na vjeronauk i u crkvu, a čiji roditelji nisu kršćani, znao sam da neće ništa slaviti; a ako su taj dan još i gladni, proslava im u crkvi neće puno značiti. Iz toga razloga zamolio sam članove Karitativnog vijeća (social welfare) da izaberu 50 najsiromašnije djece iz Tatalea i dovedu ih kod nas salezijanaca na ručak i još ćemo svakom od njih pokloniti dar. Međutim, umjesto 50 djece koliko smo bili odredili, došlo ih je više od stotinu jer su poveli brace i seke koji nisu bili na popisu. Budući da smo organizirali program za ovih 50 djece koji su izvodili naši oratorijanci i djeca koja idu u crkvu, kuhali smo hranu za sve. Budući da je došlo puno više djece nego smo predvidjeli, pripremili smo porcije tako da svi dobiju hranu, piće i bombone, a onih 50 izabrane djece i darove. To je očito bio dobar potez jer su svi zahvaljivali i radovali se.

Te 2016. godine svu hranu bili smo servirali na tanjure. Kad su djeca došla, svi su čudno gledali… Iduće godine europski stil serviranja zamijenili smo Tatale serviranjem – spakirali smo hranu i dali svakome piće. Međutim, nitko nije otvorio da jede. Isprva meni nije bilo jasno u čemu je sad problem. Potom su mi objasnili da djeca spremljenu hranu i piće žele ponijeti kući i podijeliti s ukućanima. I od 2017. godine hrana se dijeli spakirana, tome još dodamo i darove i onda djeca sve nose kući. Budući da smo od prve godine imali u programu ispričati im kako je i gdje Isus rođen, to smo okupljanje nazvali Božićna priča. Iz godine u godinu sadržaj je i cilj isti, a izvedba postaje sve bolja. Ove godine smo pozvali i neke posebne goste da predsjedaju tom slavlju i nešto poruče djeci, a naša djeca iz crkve i oratorija izvode program.

Eto, tako je početna mala i skromna ideja da podijelimo božićni ručak s 50 gladne djece i damo im neki skromni dar da zapamte Božić, izrasla u pravu božićnu priču koja se pamti. Želja mi je da se ovaj običaj uvrsti u plan župne proslave Božića te da se Božićna priča nastavi i kad više ne budem u Tataleu. Prva je to evangelizacija i moramo imati ideja da privučemo i one koji su daleko.

don Ivan Stojanović, misionar u misiji Tatale (Gana)