Pomozimo Ukrajini!

Dragi vjernici, dragi prijatelji Hrvatske katoličke misije Mittelbaden!

Svjedoci smo brutalnog rata koji se događa u prijateljskoj zemlji Ukrajini. Gledamo ljude koji umiru, zgrade koje se ruše, djecu koja plaču jer su izgubila svoje roditelje. Je li ovo civilizirano 21. stoljeće ili povratak u totalni mrak? Dok nas Evanđelje poziva na izgradnju civilizacije ljubavi, na drugoj strani širi se strahovita “civilizacija” smrti. Gdje je tomu kraj?

Dok gledamo stravične prizore iz Ukrajine, naše misli se vraćaju natrag u vrijeme Domovinskog rata. Mnogi se prizori ponavljaju. Dolaze nam u sjećanje scene punih kamiona koji voze pomoć u Hrvatsku pod geslom “Nachbar in Not” – Susjed u nevolji. Bez pomoći ljudi dobrog srca naš rat bio bi još teži.

Pozivam sve one koji vjeruju u istinu i pravdu, koji vjeruju u čovjeka kao Božje stvorenje, da ne ostanu ravnodušni na patnje Ukrajinaca. Pozvani su svi ljudi dobre volje, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Sada moramo biti svi zajedno.

Naša misija Mittelbaden pokreće akciju prikupljanja novčanih sredstava koja ćemo prebaciti odgovornima u Ukrajinu. Primamo, dakle, isključivo novčane priloge!

Novac možete dati na dva načina: 1) uplatom na naš misijski račun otvoren u Sparkasse Karlsruhe ili 2) predati nekom od ovlaštenih povjerenika iz naše Misije.

Kroat. Mission Mittelbaden
Verwendungszweck: Spende für Ukraine
IBAN: DE28 6605 0101 0010 1739 95
SWIFT-BIC: KARSDE66XXX

Za one koji žele osobno predati novac, u svih 11 centara naše Misije odredili smo i ovlastili povjerenike kojima možete dati novac poslije mise ili prema dogovoru s njima. Svaki dar koji dajete mora biti registriran u listama kod povjerenika (prezime i ime, adresa, broj telefona/mobitela, iznos donacije i vlastoručni potpis).

Važno! Za sve bankovne uplate do 300 € više se neće izdavati potvrde o donaciji (Spen­denbescheinigung) jer je za poreznu prijavu dovoljan izvod računa (Kontoauszug). Za iznos veći od 300 € moguće je dobiti potvrdu od biskupije ako kod uplate navedete vašu adresu. Svi koji će novac (u bilo kojem iznosu) predati osobno povjerenicima, trebaju kod uplate naglasiti ako žele potvrdu (Spendenbescheinigung), jer je inače neće dobiti.

Zahvaljujem za plemenitost vašeg srca i sve vas u ime pastoralnih djelatnika i povjerenika pozdravljam!

Don Ivo Nedić, voditelj Misije

Popis povjerenika po zajednicama

Karlsruhe
Tatjana Dominić 0178/3743717
Marina Goričkić 01575/8253059
Mato Knežević 0163/7642893
Monika Mišić 0171/5346786
Božo Vasilj 0170/4662648
Bruno Vujević 01573/3741286

Pforzheim
Miroslav Lukić 01577/4345101
Damir Premužić 0176/71214708
Anto Rokić 0152/08639022
Darko Rubčić 0177/8721790
Snježana Zadravec 01525/8105369
Zvonko Vincek 0171/6276710

Gaggenau
Danijela Jurić-Kaćunić 0176/81433244
Ivan Ramljak 0178/7205772
Đurđica Trputec 0162/6504029

Bruchsal
Ivica Čavar 01520/9887677
Pero Jurišić 0160/8896479
Marko Jurleta 01515/0687872
Kruno Kralj 0157/35377228
Klaudija Šubić 0179/9257062
Josip Vasilj 0151/41473339
Marija Vasilj 01573/6175664

Baden-Baden
Ivka Apostolico 0152/04668219
Dalibor Boro Hrstić 0160/2288400
Anuša Jakin 0176/78836432

Bretten
Dragan Antukić 01573/6915221
Dajana Antukić 01575/7666175
Igor Širhuber 0176/24668325
Jacqueline Zadravec 0173/4729453

Eppingen
Jeronim Selak 0171/4941330

Rastatt
Katica Artuković 0152/05938029
Ljuba Ilić 0176/57826775

Kirrlach, Waghäusel, Wiesenthal, Oberhausen, Rheinhausen, Philippsburg
Slavka Bilandžija 0170/3067392
Vlado Mikulić 0176/99932364

Offenburg
Jozo Čačić 0176/53123441

Kehl
Zlatko Jurković 0157/57821863
Tajana Šarić 0151/26631989

Osnovni podatci o Ukrajini

Ukrajina je država u istočnom dijelu Europe. S površinom od 603.700 četvornih kilometara, najveća je europska država, odnosno druga po veličini ako se uzme u obzir europska površina euroazijske Ruske Federacije.

Glavni grad Ukrajine je Kijev, koji je po broju stanovnika (2,920,873 st.) 7. po veličini grad u Europi. Prema podacima iz 2014. godine u Ukrajini živi 45,426.200 stanovnika, od čega glavninu čine Ukrajinci (77,8%). Rusa (ukupno 17,3%) ima najviše na Krimu (58,3% st. Krimske oblasti), u istočnom dijelu Ukrajine i u gradovima. Manjinske etničke zajednice (4,9%) čine: Rumunji/Moldavci, Bjelorusi, Krimski Tatari, Bugari, Mađari, Poljaci, Židovi i ostali. Ukrajinci u dijaspori broje između 16 i 20 milijuna ljudi, od kojih u Ruskoj Federaciji živi njih između 5 i 8 milijuna.

Oko 72% Ukrajinaca se izjašnjava vjernicima; od toga broja najveći dio su pravoslavci (67,3%), a onda u manjem broju slijede grkokatolici, rimokatolici, protestanti, muslimani, židovi i ostali.

Ukrajina je jedan od najvećih proizvođača pšenice u svijetu, naziva ju se “Žitnicom Europe”, te je najveći svjetski proizvođač sjemenki suncokreta. Četvrta je u svijetu po ukupnoj vrijednosti prirodnih resursa.

Dvije tragične epizode iz povijesti

1) Kako bi suzbio nastojanja Ukrajinaca da povrate nezavisnost Ukrajine i da bi sačuvao pod svojom vlašću “Žitnicu Europe”, sovjetski diktator Staljin je 1932.–1933. godine počinio nad Ukrajincima stravičan teror, poznat u povijesti pod nazivom Holodomor ili Gladomor. Ukrajinskim je seljacima oteo svu plodnu zemlju i sve njezine prinose, što je dovelo do pomora stanovništva. Prema nekim istraživanjima u ovom genocidu od gladi je umrlo između 3 i 7 milijuna Ukrajinaca.

2) U travnju 1986. godine dogodila se najveća nuklearna nesreća – Černobilska katastrofa. Radioaktivna prašina zabilježena je i u zemljama Skandinavije. Izravne i neizravne posljedice radioaktivnog zračenja osjetilo je oko 5 milijuna ljudi, a radioaktivna prašina u Černobilu i okolici je i danas prisutna.

Samostalna i nezavisna Ukrajina

Raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine Ukrajina je po prvi put stekla svoju potpunu nezavisnost. Ipak, danas je ona duboko podijeljena zemlja: na razvijeniji i proruski orijentirani istok i jug zemlje, te, s druge strane, na siromašni centralni i zapadni dio koji se želi otrgnuti od ruskog zagrljaja i koji sanja europski san.

Zbog njezinog iznimno važnog geostrateškog položaja, bogatstva prirodnih resursa, ali i duboke podjele društva, Ukrajina je u 30 godina svoje nezavisnosti živjela i živi u stanju odloženog konflikta. U ožujku 2014. dogodila se do tada najveća kriza u ukrajinsko-ruskim odnosima, kada je Rusija vojnom intervencijom najprije okupirala teritorij Krimskog poluotoka, a potom ga i pripojila Ruskoj Federaciji. Od tada se Ukrajina još odlučnije opredijelila za zapad, odnosno za prijem u članstvo NATO-a, što je za Rusku Federaciju iz geostrateških razloga od početka neprihvatljivo i što je konačno i dovelo do ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022., odnosno do otvorenog sukoba širih razmjera između Ukrajine i Ruske Federacije.

Samo u prvih 6 dana poginulo je više stotina ukrajinskih civila, među kojima ima i djece, a više od 1.600 ih je ranjeno; iz zemlje je pobjeglo prema zapadu više od 400.000 ljudi, a jedan milijun ih je interno raseljenih u Ukrajini. Strahuje se od moguće humanitarne katastrofe.

Tko vodi rat zaboravlja čovječanstvo. Ne polazi od naroda, ne gleda konkretni život ljudi, nego ispred svega stavlja interese i moć. Povjerava se đavolskoj i izopačenoj logici oružja, koja je najudaljenija od volje Božje, i udaljava se od običnih ljudi koji žele mir; u svakomu su sukobu obični ljudi prava žrtva, koji na svojoj koži plaćaju ludosti rata.

Papa Franjo (27. veljače 2022.)

Helfen wir der Ukraine!

Liebe Gläubige, liebe Freunde der Kroatischen katholischen Mission Mittelbaden!

Wir sind Zeugen eines brutalen Krieges in der uns freundschaftlich verbundenen Ukraine. Wir sehen hungernde Menschen, einstürzende Gebäude, weinenende Kinder, die ihre Eltern verloren haben. Ist das das zivilisierte 21. Jahrhundert oder die Rückkehr in die totale Finsternis? Während uns das Evangelium lehrt, die Zivilisation der Liebe aufzubauen, breitet sich auf der anderen Seite die furchterregende „Zivilisation“ des Todes aus. Wo soll dies enden?

Während wir die grausamen Bilder aus der Ukraine sehen, kehren unsere Gedanken zurück in die Zeit des Bürgerkrieges. Wir erinnern uns an die Bilder der überfüllten Lastwägen, die unter dem Leitgedanken “Nachbar in Not”, Hilfen nach Kroatien befördern. Ohne die Hilfe der gutherzigen Menschen wäre unser Krieg noch schwerer gewesen.

Ich rufe alle auf, die an Wahrheit und Gerechtigkeit glauben, die an den von Gott geschaffenen Menschen glauben, nicht gleichgültig zu bleiben gegenüber dem Leid der Ukrainer. Alle Menschen guten Willens sind aufgerufen, unabhängig von Glauben und Nationalität. Wir müssen nun alle zusammen halten.

Unsere Mission Mittelbaden startet eine Spendenaktion. Die gesammelten Geldspenden möchten wir in eine der kirchlichen Institutionen in der Ukraine überweisen. Wir nehmen daher ausschließlich Geldleistungen an!

Sie können das Geld auf zwei Arten spenden: 1) durch Überweisung auf unser Missionskonto bei der Sparkasse Karlsruhe oder 2) das Geld einem Spendenbeauftragten unserer Mission übergeben.

Kroat. Mission Mittelbaden
Verwendungszweck: Spende für Ukraine
IBAN: DE28 6605 0101 0010 1739 95
SWIFT-BIC: KARSDE66XXX

Für diejenigen, die das Geld persönlich abgeben möchten, haben wir in all unseren elf Zentren Spendenbeauftragte bestimmt und befugt. Jede Spende muss auf der Liste der Spendenbeauftragten registriert sein (Name und Vorname, Adresse, Telefon-/Mobilnummer, Höhe der Spende und eigenhändige Unterschrift).

Wichtig! Für alle Überweisungen bis 300 € werden keine Spen­denbescheinigungen mehr ausgestellt, da für die Steueranmeldung der Kontoauszug ausreichend ist. Für einen Betrag, der höher ist als 300 €, ist es möglich eine Spendenbescheinigung von der Diözese Freiburg zu erhalten, wenn bei der Überweisung die Adresse angegeben ist. All diejenigen, die das Geld (in beliebiger Höhe) persönlich bei einem der Spendenbeauftragten übergeben, müssen ausdrücklich nach einer Spendenbescheinigung verlangen, da sie ansonsten keine erhalten. 

Ich bedanke mich für die Güte Ihres Herzens und grüße Sie alle im Namen unserer Pastoralreferenten und Spendenbeauftragten!

P. Ivo Nedić, Leiter der Kroatischen Mission

Liste der Spendenbeauftragten nach Gemeinden

Karlsruhe
Tatjana Dominić 0178/3743717
Marina Goričkić 01575/8253059
Mato Knežević 0163/7642893
Monika Mišić 0171/5346786
Božo Vasilj 0170/4662648
Bruno Vujević 01573/3741286

Pforzheim
Miroslav Lukić 01577/4345101
Damir Premužić 0176/71214708
Anto Rokić 0152/08639022
Darko Rubčić 0177/8721790
Snježana Zadravec 01525/8105369
Zvonko Vincek 0171/6276710

Gaggenau
Danijela Jurić-Kaćunić 0176/81433244
Ivan Ramljak 0178/7205772
Đurđica Trputec 0162/6504029

Bruchsal
Ivica Čavar 01520/9887677
Pero Jurišić 0160/8896479
Marko Jurleta 01515/0687872
Kruno Kralj 0157/35377228
Klaudija Šubić 0179/9257062
Josip Vasilj 0151/41473339
Marija Vasilj 01573/6175664

Baden-Baden
Ivka Apostolico 0152/04668219
Dalibor Boro Hrstić 0160/2288400
Anuša Jakin 0176/78836432

Bretten
Dragan Antukić 01573/6915221
Dajana Antukić 01575/7666175
Igor Širhuber 0176/24668325
Jacqueline Zadravec 0173/4729453

Eppingen
Jeronim Selak 0171/4941330

Rastatt
Katica Artuković 0152/05938029
Ljuba Ilić 0176/57826775

Kirrlach, Waghäusel, Wiesenthal, Oberhausen, Rheinhausen, Philippsburg
Slavka Bilandžija 0170/3067392
Vlado Mikulić 0176/99932364

Offenburg
Jozo Čačić 0176/53123441

Kehl
Zlatko Jurković 0157/57821863
Tajana Šarić 0151/26631989

Grundinformationen zur Ukraine

Die Ukraine ist ein Staat in Osteuropa. Mit einer Fläche von 603.700 Quadratkilometern ist es der größte europäische Staat bzw. der zweitgrößte, wenn man die europäische Fläche der eurasischen Russischen Föderation berücksichtigt.

Die Hauptstadt der Ukraine ist  Kiew, die gemäß ihrer Einwohnerzahl (2,920,873 Einwohner) die siebtgrößte Stadt in Europa ist. Nach Angaben aus dem Jahr 2014 leben 45,426.200  Einwohner in der Ukraine, wovon die meisten Ukrainer sind (77 %). Russen (insgesamt 17,3 %) leben hauptsächlich auf der Krim (58,3 % der Einwohner im Krimer Bereich), im Osten der Ukraine und in den Städten. Ethnische Minderheiten (4,9 %) sind: Rumänen/Moldawen, Weissrussen, Krimtataren,  Bulgaren, Ungarn, Polen, Juden und andere. In der Diaspora leben zwischen 16 und 20 Millionen Ukrainer, wovon zwischen fünf und acht Millionen in der Russischen Föderation leben.

Ca. 72% der Ukrainer bekennen sich zum Glauben: die meisten davon sind orthodox (67,3%), danach folgen in kleinerer Anzahl die Glaubensrichtungen griechisch-katholisch, römisch-katholisch, protestantisch, muslimisch, jüdisch und andere.

Die Ukraine gilt auch als die  “Kornkammer Europas“.  Das Land ist eines der größten Weizenexporteure sowie das größte Produktionsland von Sonnenblumenkernen weltweit. Der Gesamtwert ihrer Naturgüter macht sie zum viertgrößten Land der Welt.

Zwei tragische Episoden aus der Geschichte

1) Um die Rückkehr der Unabhängigkeit der Ukrainer zu unterbinden und unter seiner Regierung die “Kornkammer Europas“ zu bewahren, verübte der sowjetische Diktator Stalin 1932-1933 einen grausamen Terrorangriff auf die Ukraine, der in der Geschichte auch unter der Bezeichnung Holodomor oder Gladomor bekannt ist.  Den ukrainischen Landwirten enteignete er fruchtbares Land und ihre Gesamteinkünfte, was zur Mortalität der Einwohner führte. In diesem Völkermord starben zwischen drei und sieben Millionen Ukrainer an Hunger.

2) Im April 1986 geschah die größte Nuklearkatastrophe – die Nuklearkatastrophe von Tschernobyl. Radioaktives Material wurde auch in Skandinavien verzeichnet. Direkte und indirekte Folgen an radioaktiver Strahlung spürten ca. fünf Millionen Menschen. Radioaktives Material ist noch heute in Tschernobyl und der Umgebung gegenwärtig.

Die selbstständige und unabhängige Ukraine

Nach dem Zerfall der Sowjetunion 1991 erlangte die Ukraine 1991 zum ersten Mal ihre vollständige Unabhängigkeit. Trotzdem ist sie ein stark geteiltes Land: in einen entwickelten und prorussisch-orientierten Osten und den Süden des Landes sowie auf der anderen Seite in den armen und zentral-westlichen Teil, welcher sich aus der russischen Umzingelung entringen möchte und den europäischen Traum träumt.

Wegen ihrer äußerst wichtigen geostrategischen Lage, dem Reichtum an Naturgütern, aber auch der Spaltung der Gesellschaft, lebte und lebt die Ukraine in den 30 Jahren ihrer Unabhängigkeit im Zustand eines abgestellten Konflikts. Im März 2014 geschah die bis dato größte Krise der ukrainisch-russischen Beziehungen, als Russland mit einer Militärintervention das Territorium der Halbinsel Krim einnimmt und es der Russischen Föderation anhängt. Seitdem hat sich die Ukraine noch stärker an den Westen orientiert bzw. für die Mitgliedschaft in die NATO ausgesprochen, was für Russland aus geostrategischen Gründen seit Beginn inakzeptabel ist und schließlich am 24. Februar 2022 zur Invasion in die Ukraine bzw. zu einem offenen Konflikt weitreichender Dimensionen zwischen der Ukraine und der Russischen Föderation führt. Allein in den ersten sieben Tagen starben mehrere Hundert Zivilisten, darunter auch Kinder, mehr als 1.600 von ihnen sind verletzt. Aus dem Land sind bereits fast 500.000 Menschen geflüchtet. Es wird eine humanitäre Katastrophe befürchtet.

Diejenigen, die Krieg führen, vergessen die Menschlichkeit. Der Krieg schaut nicht auf das konkrete Leben der Einzelnen, sondern stellt Partei- und Machtinteressen über alles. Er vertraut sich der teuflerischen und entstellten Logik der Gewalt an, die die entfernteste vom Willen Gottes ist und die sich entfernt von den einfachen Menschen, die Frieden wollen; in jedem Konflikt sind die einfachen Menschen die wahren Opfer, die auf ihrer Haut den Wahnsinn des Krieges bezahlen.

Papst Franziskus (27. Februar 2022)

Put križa Isusovih i naših ruku (video + ilustrirani tekst)

Autor teksta: prof. mr. sc. fra Miro Jelečević
Autorica postaja Puta križa u crkvi Blažene Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici:
akademska slikarica Blaženka Salavarda

Uvod

Put križa je pobožnost u kojoj vjernici u razmišljanju i molitvi slijede put Isusove muke, od osude preko no­šenja križa i razapinjanja pa sve do smrti i polaganja u grob. Put križa u sebe uključuje dinamiku, jer se hoda, kreće, ide za Isusom. Ne može se zaustaviti na jednoj postaji i ostati na njoj, nego valja proći svaku od njih kao postaju naše ljudske okrutnosti i Isusova trpljenja. Dinamika puta križa ipak ne znači da ga možemo oba­viti na brzinu, onako kako smo u naše vrijeme navikli živjeti i činiti stvari. Ovdje mjera našeg koraka ne smije biti ni prevelika ni prebrza, jer idemo putom Isusove muke, idemo putom ljudske patnje nad kojom moramo zastati, razmišljati, tugovati, tražiti odgovore. Korak za korakom, postaju za postajom ovaj put nam razotkriva veličinu i strahotu ljudskih putova, ali nas ujedno vodi prema odgovoru koji otkrivamo u tajni Božje vjernosti i ljubavi.

Put Isusove muke nije za vjernike obično prisjećanje neke prošle patnje i trpljenja. Koliko god u vjeri dobi­vao smisao i odgovor, od početka do kraja on je zapra­vo prožet pitanjima, i to pitanjima koja dotiču same temelje naše ljudskosti. Put križa nam dakle ne samo pokazuje kako bešćutni, okrutni i zli možemo biti mi ljudi, nego nas također izaziva, upravo provocira na sućut, blizinu, drukčije djelovanje. Za ovu pobožnost mjera života nije okrutnost, nasilje ni bešćutnost, nego upravo suprotno: blagost i nježan dodir, solidarna po­moć i hrabra osjetljivost, prijateljska utjeha i obraćenje života. U tom smislu put križa bi trebao biti prisjećanje koje se uvijek konkretizira u mome životu, bilo kao uvi­đanje i distanciranje od vlastitih zlih putova, bilo kao slobodno i svjesno prihvaćanje svoje patnje ili pomaga­nje bližnjemu u njegovoj životnoj muci.

Takvu svjesnu osjetljivost za muku Isusovu i muku ljudskog tijela – bolesnoga, siromašnoga, ispaćenoga, zarobljenoga, razgolićenoga, gubavoga tijela – gajio je i pokazivao sv. Franjo Asiški. Pri kraju života i sam je bio označen Isusovim ranama s kojima se nije hvalio i raz­metao, nego ih ponizno skrivao i strpljivo nosio. S Isu­sovim ranama na tijelu umro je u crkvici Sv. Marije An­đeoske, Porcijunkuli, u Asizu. Zbog toga je pobožnost Puta križa neodvojivo povezana uz franjevce, njihove crkve i duhovnost. I postaje Puta križa u crkvi Sv. Mari­je Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nastavljaju tu stoljet­nu franjevačku tradiciju. Na njima je Isusovu i ljudsku patnju i ulomljenost života prikazala u tehnici mozai­ka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Iz njezina osobnog doživljaja i prikazivanja Isusove muke, kroz nebrojene sitne kamenčiće mozaika progovara drama­tika puta križa, osjetljivost za Patnika i poziv da u Isu­sov put uključimo svoje životne putove križa.

Uz poznatu i uobičajenu dimenziju kretanja i naslje­dovanja Isusa hodom za njegovim križem, Blaženka Salavarda unosi i ruke kao jaki simbol čovjekove spo­sobnosti da nešto učini i napravi, simbol koji očituje čitavu lepezu ljudskih osjećaja, od blage nježnosti sve do nesmiljenog nasilja. Možemo staviti ruku na nekog i time zahtijevati pravo na njega, ali možemo rukom i pridići paloga i potvrditi svoju solidarnost s njime. Mo­žemo svezati nečije ruke kao i licemjerno oprati ruke. Možemo grubo udarati i zagrljajem tješiti. Iako su ov­dje prisutne i vidljive te različite i suprotne nijanse, ipak naglasak i zadnji interes Salavardina umjetničkog prikaza jesu ruke nježnosti i prihvaćanja, ruke sućuti i utjehe, ruke koje nose kad se više ne može i kad se više ne može ništa. Na važnost ljudskih ruku nas upućuje i franjevački amblem: Franjina ruka i Kristova ruka, obje s ranom i prekrižene, kao svjedočanstvo o ljudskoj patnji i nadi. I upravo u tome još: svjedočanstvo Božje blizine, vjernosti i ljubavi.

Za Isusom idemo i na njegovu putu križa razmišljamo što smo učinili svojim rukama i što su učinile ruke dru­gih. S Isusom predajemo svoj život i svoje snage u svete Božje ruke. I s Isusom vapimo da Božja ljubav i vjernost zajedno s Isusovom mukom preobrazi i našu muku i da nas po svome Duhu na putu križa učini boljim ljudima.

Uvodna molitva

Isuse, s tobom smo na početku tvoga i našega puta kri­ža. Pozivaš nas na nasljedovanje, potičeš nas da svaki dan prihvaćamo svoj križ i idemo za tobom. Neka nam put tvoje muke bude put utjehe, neka nam tvoje riječi i djela budu poticaj i snaga za promjenu u životu, neka nas tvoji susreti otvore za trpljenja naših bližnjih, neka nas tvoje svete ruke povedu putom Božjeg milosrđa, pravednosti i praštanja. Naše pameti, srca, naše puto­ve i djelovanja prosvijetli i okrijepi svojim darivanjem i ljubavlju da nam put križa uistinu bude put spasenja. Amen.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Svezane ruke

Postoje ruke pravednika čiste od zla, i ruke radnika prljave od teškog rada za svoju obitelj. Postoje oprane ruke bešćutnih moćnika, i prljave ruke zločinaca zaštiće­nih u svome zlu. Postoje oprane ruke silnika i prljave ruke nemoćnih da promjene nevolju za koju su svezani. Postoje ruke licemjernog Pilata, oprane u vodi rav­nodušnosti i nebrige za sudbinu pravednika, i svezane ruke nedužna Čovjeka. I uvijek se nađe netko da silniku poslušno opere ruke, a nevinoga čvrsto sveže.

Dok sluša povike: Raspni ga! Raspni!, Isus ne može oprati svoje ruke niti se njima braniti. Kao što se ne mogu braniti ni ljudi svezani zlim izrabljivanjem, zarobljeni u doživotnu bijedu, gurnuti u ralje poroka i zatvoreni u kavez krimi­nala, ljudi ograđeni bodljikavim žicama mržnje i nepodnošenja. Njihove ruke su svezane i izmučene poput Isusovih, ali i slobodne za povjerenje u Božju bli­zinu i vjernost.

Isuse, uz tvoje svezane ruke stavljamo ljude sputane nepravdom, nasiljem i mržnjom, nedužne zatvorenike i pogažene pravednike. Pogledaj one koji su na rubu društva i zaboravljeni, a koje i mi često zaobilazimo i u sebi preziremo. Otvori nevino osuđenima i nepravedno svezanima put u novi život i budućnost. I sačuvaj nas od lažnog pranja ruku i služenja pilatima ovog svijeta. Amen.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Slobodne ruke

Silnici ne podnose slobodu ljudskih ruku, jer ona kazuje da ljudski život nije milost ohole i tlačiteljske vlasti niti sažaljenje moćnih, nego dar Božje ljubavi koja osloba­đa. Zato silnici terete krivim optužbama slobodne ljude, tovare im ogromna breme­na, pritišću i satiru do zemlje. Tereti mogu biti različiti: nepravedni zakoni, neljud­ski odnosi, okrutni običaji, lažne priče, duhovno mučenje. I uvijek se nađe netko da teretu pridoda još koje krivo svjedočanstvo, grubo djelo ili bezočnu optužbu.

Isusove slobodne ruke prihvatile su nezasluženi križ. To je bio jedva shvatljivi križ osude, poniženja i patnje, teški križ samoće praćene bijegom i distancom dojuče­rašnjih pratilaca i prijatelja. U tome Isusa slijede oni koji prihvaćaju život na rubu besmisla zbog dugotrajne bolesti i patnje, zbog preranog gubitka voljenih, zbog u nebo vapijuće nepravde koju trpe. S njime prihvaćaju svoj teški križ oni čiji se ži­vot raspao u bezbroj komadića i čija je nada još samo u snazi koja od Boga dolazi.

Isuse, u križu si prihvatio naše čovještvo i njegove bezdane, tegobe i pitanja, ali i veličinu ljudske slobode. Daj i nama slobodne ruke da prihvatimo svoj križ. Prikazujemo ti sestre i braću koji su prihvatili svoju samoću, ostavljenost, svoju bolest i starost, svoje siromaštvo i ucviljenost, koji su slobodno prihvatili ne­pravdu i progone poradi tebe. I ne dopusti da tovarimo križeve na živote naših bližnjih. Amen.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Slabe ruke

Kad pravedan čovjek posrne i padne pod teretom križa, zluradost obuzme srca opakih ljudi. Ima li za njih ljepšega prizora nego kad se pokaže da djelo njihovih ruku donosi plod?! U našem društvu i zajednicama ima dosta radovanja zbog pa­dova drugih, ima ružnog uživanja u nemoći bližnjega, ima bezosjećajnih koje tuđe posrtanje i padanje nimalo ne dira. I uvijek se nađe netko da se zlobno nasmije nad palim čovjekom.

Isus je pao odmah na početku. Kad čovjek prvi put pada pod životnim teretom, još postoji obzor, postoji nebo na koje se svraća pogled i u koje se upućuju mo­litve. U svome padu Isus je osjetio tugu i nelagodu posrnulih ljudi, razočarenje onih koji su ga izdaleka pratili kao i uživanje neprijatelja i njihovu želju da ga još jače i teže muče. Slabe ruke ipak ne ostaju oslonjene o zemlju: prihvaćaju ih i podižu svete Očeve ruke.

Isuse, tvoj prvi pad je upisan u povijest ljudskih padova. Pogledaj u obzoru neba svoju palu braću i sestre i osnaži njihove slabe ruke. Ne ostavi ih same, nego ih blago podigni i povedi dalje svojim putom. Pomozi im da prihvate ispružene Očeve ruke. Nas, Isuse, sačuvaj od umišljene pravednosti i od zluradosti zbog padova i slabosti naših bližnjih. Amen.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku

Majčinske ruke

U svijetu uspjeha mnogi se odriču slabih. Imati nekoga slaboga, posrnuloga u obitelji, često se doživljava kao teška sramota. Zato predstavljamo sebe i svoje u lažnom svjetlu. Pokazujemo svoju jaku, uspješnu stranu, koliko god se sve u nama slamalo i tonulo u beznađe. Danas se mnogi prikazuju grubijanima kako bi prikrili svoju nutarnju nejakost. I uvijek se nađe netko da potiče i hvali grubost kao mjeru uspjeha.

Majka svoje dijete ne gleda kroz uspjeh niti majčine ruke zaboravljaju nježnost s kojom su svoje dijete nosile i podizale. Marija jednom rukom dodiruje Isusovu muku, miluje njegovo lice, a drugom pokazuje na svoje srce. Ono je uvijek blizu, pomaže i ne gubi nadu. Isusov susret s majkom dao mu je novu snagu i povje­renje u moć nježnosti.

Isuse, ti si susreo bol svoje majke. Budi blizu majkama koje gledaju nemoć i bol svoje djece. Nama koji te slijedimo pomozi da majčinskim rukama podupiremo bolesne, patnike i shrvane te da im svojom nježnošću posvjedočimo Božju blizi­nu usred njihove muke. Prikazujemo ti one čiju smo nježnost i blizinu zabora­vili. I očuvaj naše ruke, jezik i srca od grubosti prema bližnjima. Amen.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Solidarne ruke

Svaki dan gledamo slike bijede, stradanja i umiranja tolikih ljudi. Ako nas i dir­ne poneki prizor, brzo ga potisnemo i nastavimo svojim putom, o svom poslu. Poput Šimuna Cirenca koji je samo htio kući nakon posla u polju. Ili poput sve­ćenika i levita koji su žurno prolazili, okrećući glavu od izranjenog čovjeka uz put. I mi mislimo: netko će već pomoći ili neka se sami nahrane, izbave, spase. Uvijek netko doda da su takvi sami krivi za svoje bijedno stanje.

Isus je mnogima pomogao, sada je njemu potrebna pomoć. Pružiti ruku u nevo­lji nekome, dodati svoju ruku u nečijem teškome poslu znak je solidarnosti i pri­znavanja. Pomoć je uvijek uviđavna, konkretna, djelotvorna. Ona je znak da se ljudi još nisu pretvorili u bešćutne neljude i da još u sebi čuju Božji glas i poziv.

Isuse, iznemogao si i potrebit si. Uz tvoju muku stavljamo sve nevoljne koji su naša braća i sestre i koji trebaju ne bilo koga, nego baš nas. Svojim Duhom potakni nas da priteknemo u pomoć potrebitima i bijednima. Naše ruke učini solidarnima i spremnima na pomaganje, osobito tamo gdje nam se ne može uzvratiti. I molimo te sačuvaj nas od ukočenih i skrštenih ruku. Amen.

Šesta postaja: Veronika briše Isusovo lice

Hrabre ruke

Mnogi ljudi se kriju iza kolektivnog djelovanja mase. Zato se lako rasplamsa masovna mržnja prema drugima, prema izbjeglicama, prema ljudima koji su po Božjem davanju različiti, prema onima koji djeluju i misle drukčije od nas. U masi nas često vodi strah od nepoznatog i budi prastara bojazan: neće biti dosta za nas, ako podijelimo, ako pokažemo osjetljivost. I uvijek netko uzvikne da treba pokazati zube i unaprijed se osigurati.

U mržnji i osuđivanju koje je poput zida okružilo Isusa našla se jedna žena koja je imala hrabrosti i osjetljivosti, koja se nije prepustila masi. U Veronikinom rupcu pokazuje se snaga ljudskog srca koje ne pristaje na djelovanje svjetine niti na okrutnost, nego na Isusovu licu vidi Božje lice. Ženine hrabre ruke, Vero- nikine osjećajne ruke su spasile čast ljudskim rukama i uzvratile Isusu za njego­vu dobrotu, dok je u ime Božje tješio, oslobađao, iscjeljivao, podizao i spašavao.

Isuse, doživio si bezdan ljudske mržnje, ali i snagu ljudske osjetljivosti. Hvala ti za ljude koji istupaju iz bojnih redova mržnje i u drugima gledaju bližnje, vide sestre i braću. Daj postojanosti onima koji su odlučni u pomaganju, susretanju, otvara­nju svog života za nevoljne. I ne dopusti da nas strah od drugih i povici mržnje odvrate od toga da ti obrišemo lice kada te susretnemo u našim bližnjima. Amen.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Nemoćne ruke

Drugi, ponovljeni pad znak je nesnalažljivosti s kojom se teško mogu pomi­riti ljudi usmjereni samo na učinak i krajnji rezultat. Njihovo pravilo je: jaki opstaju, nemoćni propadaju. Nema mjesta za ponovljene padove i greške. Ra­zočarenje zavlada i među prijateljima i među neprijateljima, kada se u ponov­nom posrnuću i padu očituje nemoć čovjekovih ruku da se nose s izazovom i teškoćom. I uvijek se netko začudi da je pali tako slab.

U Isusovu drugom padu obzor se dodatno suzio. Oko njega su sad samo ljudi kao bojažljivi promatrači ili pakosni protivnici. Prvi zaboravljaju težinu križa, drugima već dosađuje prizor posrtanja i nemoći. I jedne i druge sablažnjava Isusova nemoć. Njegove ruke, koje su mnogi gledali u djelima moći i vjerovali da su sposobne suočiti se sa svakom nevoljom, kušnjom ili zlom, nemoćno leže u bijednom prizoru. Njegove ruke nemoćno se pružaju u Božju utjehu.

Isuse, dok si iscrpljen ležao u prašini, razumio si bol ljudi koji posrću i padaju pod svojim križevima. U tvoj pad stavljamo one koji se još jedva nose sa životnim pro­blemima i nedaćama, koje smo onesposobili nevoljama i preopteretili poslovima, koje smo srušili lijenošću, alkoholom, ovisnostima, kojima se čini da više ne mogu dalje te odustaju i od drugih i od sebe. Budi im ti, iznemogli Isuse, snaga i pomoć. A nas očuvaj od sablažnjavanja nad padovima pod teškim križem. Amen.

Osma postaja: Isus tješi žene iz Jeruzalema

Pobožne ruke

Vjernici često tješe u prazno, čak s površnom i neiskrenom pobožnošću pristu­paju nevolji i muci bližnjih. Ruke vjernika znaju biti sklopljene kad bi morale biti pružene, molitveno raširene kad bi trebale konkretno pomagati. Svojim riječima pobožni više sude nego što tješe, više glume nego što iskreno sažalije- vaju. Tko tješi, mora i sam biti dirnut utjehom. Tko suosjeća, mora i sam osjetiti bol. I uvijek netko među nama misli da se utjeha može tek pobožno izbrbljati.

Jeruzalemske žene su i zadnja postaja suosjećanja i utjehe na Isusovu putu kri­ža, ali i postaja koja nas vraća na naš život. Ruke jeruzalemskih žena pružene su prema Isusu da mu iskažu sažaljenje i pokažu svoje suze nad njim. A Isus ih upozorava da se suze mogu pretvoriti u praznu kuknjavu, u predstavu kojom se skriva vlastiti grijeh i grijeh svojih bližnjih prema kojima smo pristrani. I u muci Isus ostaje zahtjevni učitelj koji traži da čovjek očisti svoje srce i kuću, kako bi mogao ispravno vidjeti svoga bližnjega. I sažaliti se nad njime.

Isuse, tebe su drugi tješili. Daj i nama snage i spremnosti da tješimo ožalošćene, ucviljene, zaboravljene. Pokaži nam put iskrene pobožnosti, kojim se ide u Oče­vo kraljevstvo, i pouči nas da se ispravno i iskreno sažalimo nad svojim jadom i bijedom naše braće i sestara. Neka naše suze nad tvojom mukom budu početak našeg puta obraćenja i novog života. I ne dopusti da postanemo bešćutni. Amen.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Skršene ruke

Uživanju i radovanju muci drugoga jednom dođe kraj. Ne zbog promjene muči­telja niti njihova uviđanja da su postupili krivo i loše, nego zato što su se zasitili prizora te im treći pad više ne pruža očekivano zadovoljstvo. Zato treba sve što prije i brzo završiti. Kao što se brzo završavalo s logorašima, ratnim zarobljeni­cima, uhvaćenim izbjeglicama, na smrt preplašenim ljudima usred vihora rata i nasilja. I uvijek netko s visoka kaže da takvi ionako ništa ne vrijede.

Isus je treći put na zemlji koja mu je ostala jedino uporište. Ruke su ga potpuno izdale, tijelo je do kraja onemoćalo. Više nema ni promatrača, jer se tu nema više što vidjeti. Čovjeka prostrta po zemlji mogu još podići jedino tuđe ruke. Isusove ruke su dijelile kruh i doticale bolesne, blagoslivljale i hrabrile, tumačile i tješile. Sada su samo skršene ljudske ruke bez nade i mogućnosti za dalje.

Isuse, u tvom trećem padu bio si do kraja adam, čovjek od praha zemaljskog. Molimo te za svu djecu majke Zemlje, za sva njezina stvorenja prema kojima se tako oholo odnosimo, zlorabimo ih i uništavamo. Daruj ljudima svoga Duha da štite i čuvaju Božja stvorenja i tako uistinu budu Božja slika u ovom svijetu. Molimo te za one koji se više ne mogu dignuti iz svoga pada. Ne dopusti da ih zaobiđemo i zaboravimo. Amen.

Deseta postaja: Isusa svlače

Pohlepne ruke

Kod golotinje uglavnom zaboravimo na pohlepu ruku koje iskorištavaju drugo­ga i otimaju mu što god mogu. Otimaju slobodu, dostojanstvo, lice i ime, odu­zimaju društvene odnose i mogućnost da se čovjek izrazi kroz rad i riječ. Na kraju tog procesa čovjek ostaje gol. Takva golotinja je neizmjerno gora od one nad kojom se redovito sablažnjavamo. I uvijek se nađe neki branitelj ćudoređa da zatvara oči pred takvim prizorom.

Isus je ostao bez odjeće, bez one zadnje zaštite čovjekova dostojanstva. Pohle­pne ruke otele su i to. Ali na svom putu križa Isus nije tek pasivni patnik, nije onaj s kojim ljudi po volji raspolažu. I dok ga drugi svlače, on se sam daruje i svlači. Dopušta da ga oplijene do njegove gole ljudskosti, i postaje do kraja jedan od ljudi. Postaje poniženi patnik koji usred pohlepe, nasilja i zla, daruje novo ime razgolićenim ljudima. I zaogrće ih ljubavlju.

Isuse, pred tvoje oči stavljamo gola tijela svojih sestara i braće: tijela koja su sama kost i koža, isprebijana i ogoljena u svome dostojanstvu, opljačkana tijela, tijela ušutkana aparatima moći, tijela zavođena i zlostavljana, tijela silovana i odbačena. Udijeli im snagu za novi početak i povjerenje u Božju ljubav. I srce nam očuvaj od pohlepe i pohote. Amen.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Prikovane ruke

Svoje darove čovjek može izopačiti i okrenuti protiv sebe i drugih. Umjesto da čini dobro počinje ponižavati i mučiti druge, počinje onemogućavati dobro. Može sebi i drugima prikovati ruke manama, porocima, ovisnostima, zlom. Može bližnje pribijati na osudu zbog riječi, uvjerenja, vjere, nacije, boje kože, spola te ih izručivati progonu i zatiranju. I uvijek će netko primijetiti da takvi­ma nije mjesto među nama i da ih treba pribiti na stup srama.

Od Isusa na križ raspetoga neizmjerno je daleko misao o rukama koje su spo­sobne učiniti nešto i koje mogu biti nježne. Na njegovim rukama ništa nije osta­lo, osim skandalozne nemoći. Isusove pribijene ruke su tužna opomena na bez­dan ljudske okrutnosti. U Isusovim prikovanim rukama su ipak skrovište našli nebrojeni ljudi, obespravljeni i lišeni dostojanstva, ljudi kojima je ostao jedino krik u Božje srce i njegovu samilost.

Isuse, u bol tvojih raspetih i na križ pribijenih ruku stavljamo svu izmučenu braću i sestre, sve ljude koji su prikovani na svoju neimaštinu, beznađe i sramo­tu. Daj nam snage da na ljudsko zlo ne uzvraćamo zlom, nego slobodom pra- štanja. Ne dopusti da sebe prikujemo u nasilje, bešćutnost i praznu uznositost, nego daj da gradimo svijet ljubavi i dobrote. Amen.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Raširene ruke

U smrti neki nalaze utočište pred svjetskim zlom, neki pak traže zadnji sud pred nabujalom nepravdom. A smrt je oduvijek bila i pogodno rješenje za nepoželjne, za neprijatelje, za poražene, za slabe. Naše doba je obilježeno nepreglednim mi­lijunima pogubljenih, užasnim plesom smrti, kricima nedužnih žrtava. I uvijek se nađe netko da opravdava svoj tabor ubojica.

Isusova smrt je kraj ljudskog puta. Jedni su u njoj vidjeli opravdanje vlastite šutnje i pristanka na zlo, jer ni sebe nije mogao spasiti. Drugima se tek otvorio ponor neuspjeha i zdvajanja, jer su se nadali sve do zadnjeg Isusova krika. U umirućem Isusu, u njegovim raširenim rukama, stranac podno križa je ipak prepoznao Božju svemirsku prisutnost: Doista, ovaj bijaše Sin Božji!

Isuse, i naše će ruke jednom pohoditi trenutak smrti. Molimo te daj nam povje­renja da poput tebe predamo svoj život u Očeve ruke. Pogledaj sve umiruće, oso­bito one koji umiru u gorčini ostavljenosti i samoće. Primi u svoje kraljevstvo ubijenu djecu Božju, zagrli sve žrtve okrutnosti, progona i mržnje. Sačuvaj nas, Isuse, od toga da mislima i rukama donosimo smrt bližnjima. Amen.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Predane ruke

U knjizi ljudskog zla zabilježena je okrutna i uvijek moderna epizoda u kojoj se najbližima uskraćuje pijetet prema pokojniku. Koliki samo i dan danas traže svoje pokojne? I nailaze samo na šutnju i udruženost u zlu. Kolikima je uskraćen i spokoj u smrti? Nisu spušteni mrtvi u naručje bližnjih, nisu položeni u ruke tuge i ljubavi. I uvijek se nađe netko da dijeli mrtve i uskraćuje zadnji zagrljaj.

Skidanje s križa i polaganje mrtvoga Isusa u majčino krilo, ne ostavlja ravnoduš­nim. Pretežak je križ koji majka, koji roditelj osjeti kad primi u naručje tijelo svo­ga mrtvog djeteta. Majčinske ruke nježnosti i podrške, razumijevanja i brižnosti, sada su ruke boli i tuge. Iz njih se čuje jauk majke Isusove, jauk nepodmirene boli zbog smrti ljubljenog sina. Pa ipak su one i ruke povjerenja i nade, predane u Božju vjernost.

Isuse, tvoja majka je prošla svoj put križa. U Božje ruke polažemo sve majke koje se ne mogu utješiti zbog gubitka djeteta, ali i majke čije je srce ranjeno nerazu­mijevanjem i neosjetljivošću njihove djece. Svojom blagošću iscijeli njihove boli i podrži ih na putu nade koja nikad ne umire u majčinom srcu. Neka nam Mari­jine suze podare utjehu u našim bolima. A ti nam udijeli majčinsko pouzdanje i ruke predane poslu i ljubavi. Amen.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Prijateljske ruke

Kad od nekoga očekujemo korist, hvalimo ga, ulagujemo se i činimo ono što želi. Kad više nema koristi, često okrećemo glavu. Kad čovjek više ne može biti od koristi, prestaje li išta značiti, prestaje li biti čovjek? Kad ljudske ruke više ništa ne mogu, jesu li one manje ljudske? Toliki ljudi su danas iskorištavani, na najbezočnije načine izrabljivani, da je njihova smrt i ukop zapravo zadnji veliki, nepotrebni trošak. Uvi­jek se nađe među nama onih koji i od mrtvog čovjeka traže korist za sebe.

Vjerni prijatelji su iskazali počast mrtvom Isusu i položili ga u grob. Mrtav čovjek potpuno ovisi o drugima, o njihovim rukama koje ga nose i čuvaju, koje ga sada s poštovanjem pokapaju. Polaganje Isusa u grob je čin milosrđa koji neće označava­ti tek tužna šutnja i oštra bol, jer je Isusov ukop bio predanje iz ljudskih, prijatelj­skih ruku u svete ruke Božjeg života. Njegovo ljudsko tijelo nije položeno samo u kamenu grobnicu, nego u vjernu Božju ljubav koja je jača od smrti.

Isuse, tvoji prijatelji su ti iskazali djelo milosrđa. Prikazujemo ti sve shrvane tu­gom zbog odlaska najbližih i voljenih. I molimo da ih ti utješiš i osnažiš nadom u Božju vjernost. Sjeti se svih onih koji nemaju ni groba, čija su mrtva tijela ba­cana i razvožena kao otpad. Udijeli im svoj mir. Naše pokojne neka utješi zadnja riječ Božje ljubavi, milosrđa i života. I ne dopusti da nam ijedan grobni kamen zatvori put u život. Amen.

Završna molitva

Isuse, išli smo za tobom na tvome putu križa i odmje­ravali svoje ruke s tvojim rukama. S tobom smo nosili i svoje životne križeve. Molimo te da nam tvoj put križa bude put povjerenja u Božju vjernost, put nade za naš svijet i put ljubavi i suosjećanja prema nevoljnim pat­nicima. Neka nas tvoja muka spasi, a tvoje uskrsnuće otvori put u život, u svete Božje ruke. Jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.