† Ivan Ćalušić

Ivan Ćalušić, rođen 8. 6. 1949. u Mijakovu Polju, općina Tomislavgrad, preminuo je blago u Gospodinu u četvrtak, 15. 2. 2024. u Karlsruhe.

Godine 1970. Ivan je došao u Njemačku, a 14. 3. 1972. oženio se s Milom rođ. Čalić. U braku su dobili četiri kćeri: Lidiju, Mirjanu, Marinu i Danijelu, koje su im podarile 8 unučadi.

Ivan je volio biti u društvu prijatelja koje je uvijek želio što bolje počastiti.

Pokojnik će biti pokopan u srijedu, 21. 2. 2024. na Hauptfriedhof Karlsruhe u 9:00 sati.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.

Put križa Isusovih i naših ruku (video + ilustrirani tekst)

Autor teksta: prof. mr. sc. fra Miro Jelečević
Autorica postaja Puta križa u crkvi Blažene Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici:
akademska slikarica Blaženka Salavarda

Uvod

Put križa je pobožnost u kojoj vjernici u razmišljanju i molitvi slijede put Isusove muke, od osude preko no­šenja križa i razapinjanja pa sve do smrti i polaganja u grob. Put križa u sebe uključuje dinamiku, jer se hoda, kreće, ide za Isusom. Ne može se zaustaviti na jednoj postaji i ostati na njoj, nego valja proći svaku od njih kao postaju naše ljudske okrutnosti i Isusova trpljenja. Dinamika puta križa ipak ne znači da ga možemo oba­viti na brzinu, onako kako smo u naše vrijeme navikli živjeti i činiti stvari. Ovdje mjera našeg koraka ne smije biti ni prevelika ni prebrza, jer idemo putom Isusove muke, idemo putom ljudske patnje nad kojom moramo zastati, razmišljati, tugovati, tražiti odgovore. Korak za korakom, postaju za postajom ovaj put nam razotkriva veličinu i strahotu ljudskih putova, ali nas ujedno vodi prema odgovoru koji otkrivamo u tajni Božje vjernosti i ljubavi.

Put Isusove muke nije za vjernike obično prisjećanje neke prošle patnje i trpljenja. Koliko god u vjeri dobi­vao smisao i odgovor, od početka do kraja on je zapra­vo prožet pitanjima, i to pitanjima koja dotiču same temelje naše ljudskosti. Put križa nam dakle ne samo pokazuje kako bešćutni, okrutni i zli možemo biti mi ljudi, nego nas također izaziva, upravo provocira na sućut, blizinu, drukčije djelovanje. Za ovu pobožnost mjera života nije okrutnost, nasilje ni bešćutnost, nego upravo suprotno: blagost i nježan dodir, solidarna po­moć i hrabra osjetljivost, prijateljska utjeha i obraćenje života. U tom smislu put križa bi trebao biti prisjećanje koje se uvijek konkretizira u mome životu, bilo kao uvi­đanje i distanciranje od vlastitih zlih putova, bilo kao slobodno i svjesno prihvaćanje svoje patnje ili pomaga­nje bližnjemu u njegovoj životnoj muci.

Takvu svjesnu osjetljivost za muku Isusovu i muku ljudskog tijela – bolesnoga, siromašnoga, ispaćenoga, zarobljenoga, razgolićenoga, gubavoga tijela – gajio je i pokazivao sv. Franjo Asiški. Pri kraju života i sam je bio označen Isusovim ranama s kojima se nije hvalio i raz­metao, nego ih ponizno skrivao i strpljivo nosio. S Isu­sovim ranama na tijelu umro je u crkvici Sv. Marije An­đeoske, Porcijunkuli, u Asizu. Zbog toga je pobožnost Puta križa neodvojivo povezana uz franjevce, njihove crkve i duhovnost. I postaje Puta križa u crkvi Sv. Mari­je Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nastavljaju tu stoljet­nu franjevačku tradiciju. Na njima je Isusovu i ljudsku patnju i ulomljenost života prikazala u tehnici mozai­ka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Iz njezina osobnog doživljaja i prikazivanja Isusove muke, kroz nebrojene sitne kamenčiće mozaika progovara drama­tika puta križa, osjetljivost za Patnika i poziv da u Isu­sov put uključimo svoje životne putove križa.

Uz poznatu i uobičajenu dimenziju kretanja i naslje­dovanja Isusa hodom za njegovim križem, Blaženka Salavarda unosi i ruke kao jaki simbol čovjekove spo­sobnosti da nešto učini i napravi, simbol koji očituje čitavu lepezu ljudskih osjećaja, od blage nježnosti sve do nesmiljenog nasilja. Možemo staviti ruku na nekog i time zahtijevati pravo na njega, ali možemo rukom i pridići paloga i potvrditi svoju solidarnost s njime. Mo­žemo svezati nečije ruke kao i licemjerno oprati ruke. Možemo grubo udarati i zagrljajem tješiti. Iako su ov­dje prisutne i vidljive te različite i suprotne nijanse, ipak naglasak i zadnji interes Salavardina umjetničkog prikaza jesu ruke nježnosti i prihvaćanja, ruke sućuti i utjehe, ruke koje nose kad se više ne može i kad se više ne može ništa. Na važnost ljudskih ruku nas upućuje i franjevački amblem: Franjina ruka i Kristova ruka, obje s ranom i prekrižene, kao svjedočanstvo o ljudskoj patnji i nadi. I upravo u tome još: svjedočanstvo Božje blizine, vjernosti i ljubavi.

Za Isusom idemo i na njegovu putu križa razmišljamo što smo učinili svojim rukama i što su učinile ruke dru­gih. S Isusom predajemo svoj život i svoje snage u svete Božje ruke. I s Isusom vapimo da Božja ljubav i vjernost zajedno s Isusovom mukom preobrazi i našu muku i da nas po svome Duhu na putu križa učini boljim ljudima.

Uvodna molitva

Isuse, s tobom smo na početku tvoga i našega puta kri­ža. Pozivaš nas na nasljedovanje, potičeš nas da svaki dan prihvaćamo svoj križ i idemo za tobom. Neka nam put tvoje muke bude put utjehe, neka nam tvoje riječi i djela budu poticaj i snaga za promjenu u životu, neka nas tvoji susreti otvore za trpljenja naših bližnjih, neka nas tvoje svete ruke povedu putom Božjeg milosrđa, pravednosti i praštanja. Naše pameti, srca, naše puto­ve i djelovanja prosvijetli i okrijepi svojim darivanjem i ljubavlju da nam put križa uistinu bude put spasenja. Amen.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Svezane ruke

Postoje ruke pravednika čiste od zla, i ruke radnika prljave od teškog rada za svoju obitelj. Postoje oprane ruke bešćutnih moćnika, i prljave ruke zločinaca zaštiće­nih u svome zlu. Postoje oprane ruke silnika i prljave ruke nemoćnih da promjene nevolju za koju su svezani. Postoje ruke licemjernog Pilata, oprane u vodi rav­nodušnosti i nebrige za sudbinu pravednika, i svezane ruke nedužna Čovjeka. I uvijek se nađe netko da silniku poslušno opere ruke, a nevinoga čvrsto sveže.

Dok sluša povike: Raspni ga! Raspni!, Isus ne može oprati svoje ruke niti se njima braniti. Kao što se ne mogu braniti ni ljudi svezani zlim izrabljivanjem, zarobljeni u doživotnu bijedu, gurnuti u ralje poroka i zatvoreni u kavez krimi­nala, ljudi ograđeni bodljikavim žicama mržnje i nepodnošenja. Njihove ruke su svezane i izmučene poput Isusovih, ali i slobodne za povjerenje u Božju bli­zinu i vjernost.

Isuse, uz tvoje svezane ruke stavljamo ljude sputane nepravdom, nasiljem i mržnjom, nedužne zatvorenike i pogažene pravednike. Pogledaj one koji su na rubu društva i zaboravljeni, a koje i mi često zaobilazimo i u sebi preziremo. Otvori nevino osuđenima i nepravedno svezanima put u novi život i budućnost. I sačuvaj nas od lažnog pranja ruku i služenja pilatima ovog svijeta. Amen.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Slobodne ruke

Silnici ne podnose slobodu ljudskih ruku, jer ona kazuje da ljudski život nije milost ohole i tlačiteljske vlasti niti sažaljenje moćnih, nego dar Božje ljubavi koja osloba­đa. Zato silnici terete krivim optužbama slobodne ljude, tovare im ogromna breme­na, pritišću i satiru do zemlje. Tereti mogu biti različiti: nepravedni zakoni, neljud­ski odnosi, okrutni običaji, lažne priče, duhovno mučenje. I uvijek se nađe netko da teretu pridoda još koje krivo svjedočanstvo, grubo djelo ili bezočnu optužbu.

Isusove slobodne ruke prihvatile su nezasluženi križ. To je bio jedva shvatljivi križ osude, poniženja i patnje, teški križ samoće praćene bijegom i distancom dojuče­rašnjih pratilaca i prijatelja. U tome Isusa slijede oni koji prihvaćaju život na rubu besmisla zbog dugotrajne bolesti i patnje, zbog preranog gubitka voljenih, zbog u nebo vapijuće nepravde koju trpe. S njime prihvaćaju svoj teški križ oni čiji se ži­vot raspao u bezbroj komadića i čija je nada još samo u snazi koja od Boga dolazi.

Isuse, u križu si prihvatio naše čovještvo i njegove bezdane, tegobe i pitanja, ali i veličinu ljudske slobode. Daj i nama slobodne ruke da prihvatimo svoj križ. Prikazujemo ti sestre i braću koji su prihvatili svoju samoću, ostavljenost, svoju bolest i starost, svoje siromaštvo i ucviljenost, koji su slobodno prihvatili ne­pravdu i progone poradi tebe. I ne dopusti da tovarimo križeve na živote naših bližnjih. Amen.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Slabe ruke

Kad pravedan čovjek posrne i padne pod teretom križa, zluradost obuzme srca opakih ljudi. Ima li za njih ljepšega prizora nego kad se pokaže da djelo njihovih ruku donosi plod?! U našem društvu i zajednicama ima dosta radovanja zbog pa­dova drugih, ima ružnog uživanja u nemoći bližnjega, ima bezosjećajnih koje tuđe posrtanje i padanje nimalo ne dira. I uvijek se nađe netko da se zlobno nasmije nad palim čovjekom.

Isus je pao odmah na početku. Kad čovjek prvi put pada pod životnim teretom, još postoji obzor, postoji nebo na koje se svraća pogled i u koje se upućuju mo­litve. U svome padu Isus je osjetio tugu i nelagodu posrnulih ljudi, razočarenje onih koji su ga izdaleka pratili kao i uživanje neprijatelja i njihovu želju da ga još jače i teže muče. Slabe ruke ipak ne ostaju oslonjene o zemlju: prihvaćaju ih i podižu svete Očeve ruke.

Isuse, tvoj prvi pad je upisan u povijest ljudskih padova. Pogledaj u obzoru neba svoju palu braću i sestre i osnaži njihove slabe ruke. Ne ostavi ih same, nego ih blago podigni i povedi dalje svojim putom. Pomozi im da prihvate ispružene Očeve ruke. Nas, Isuse, sačuvaj od umišljene pravednosti i od zluradosti zbog padova i slabosti naših bližnjih. Amen.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku

Majčinske ruke

U svijetu uspjeha mnogi se odriču slabih. Imati nekoga slaboga, posrnuloga u obitelji, često se doživljava kao teška sramota. Zato predstavljamo sebe i svoje u lažnom svjetlu. Pokazujemo svoju jaku, uspješnu stranu, koliko god se sve u nama slamalo i tonulo u beznađe. Danas se mnogi prikazuju grubijanima kako bi prikrili svoju nutarnju nejakost. I uvijek se nađe netko da potiče i hvali grubost kao mjeru uspjeha.

Majka svoje dijete ne gleda kroz uspjeh niti majčine ruke zaboravljaju nježnost s kojom su svoje dijete nosile i podizale. Marija jednom rukom dodiruje Isusovu muku, miluje njegovo lice, a drugom pokazuje na svoje srce. Ono je uvijek blizu, pomaže i ne gubi nadu. Isusov susret s majkom dao mu je novu snagu i povje­renje u moć nježnosti.

Isuse, ti si susreo bol svoje majke. Budi blizu majkama koje gledaju nemoć i bol svoje djece. Nama koji te slijedimo pomozi da majčinskim rukama podupiremo bolesne, patnike i shrvane te da im svojom nježnošću posvjedočimo Božju blizi­nu usred njihove muke. Prikazujemo ti one čiju smo nježnost i blizinu zabora­vili. I očuvaj naše ruke, jezik i srca od grubosti prema bližnjima. Amen.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Solidarne ruke

Svaki dan gledamo slike bijede, stradanja i umiranja tolikih ljudi. Ako nas i dir­ne poneki prizor, brzo ga potisnemo i nastavimo svojim putom, o svom poslu. Poput Šimuna Cirenca koji je samo htio kući nakon posla u polju. Ili poput sve­ćenika i levita koji su žurno prolazili, okrećući glavu od izranjenog čovjeka uz put. I mi mislimo: netko će već pomoći ili neka se sami nahrane, izbave, spase. Uvijek netko doda da su takvi sami krivi za svoje bijedno stanje.

Isus je mnogima pomogao, sada je njemu potrebna pomoć. Pružiti ruku u nevo­lji nekome, dodati svoju ruku u nečijem teškome poslu znak je solidarnosti i pri­znavanja. Pomoć je uvijek uviđavna, konkretna, djelotvorna. Ona je znak da se ljudi još nisu pretvorili u bešćutne neljude i da još u sebi čuju Božji glas i poziv.

Isuse, iznemogao si i potrebit si. Uz tvoju muku stavljamo sve nevoljne koji su naša braća i sestre i koji trebaju ne bilo koga, nego baš nas. Svojim Duhom potakni nas da priteknemo u pomoć potrebitima i bijednima. Naše ruke učini solidarnima i spremnima na pomaganje, osobito tamo gdje nam se ne može uzvratiti. I molimo te sačuvaj nas od ukočenih i skrštenih ruku. Amen.

Šesta postaja: Veronika briše Isusovo lice

Hrabre ruke

Mnogi ljudi se kriju iza kolektivnog djelovanja mase. Zato se lako rasplamsa masovna mržnja prema drugima, prema izbjeglicama, prema ljudima koji su po Božjem davanju različiti, prema onima koji djeluju i misle drukčije od nas. U masi nas često vodi strah od nepoznatog i budi prastara bojazan: neće biti dosta za nas, ako podijelimo, ako pokažemo osjetljivost. I uvijek netko uzvikne da treba pokazati zube i unaprijed se osigurati.

U mržnji i osuđivanju koje je poput zida okružilo Isusa našla se jedna žena koja je imala hrabrosti i osjetljivosti, koja se nije prepustila masi. U Veronikinom rupcu pokazuje se snaga ljudskog srca koje ne pristaje na djelovanje svjetine niti na okrutnost, nego na Isusovu licu vidi Božje lice. Ženine hrabre ruke, Vero- nikine osjećajne ruke su spasile čast ljudskim rukama i uzvratile Isusu za njego­vu dobrotu, dok je u ime Božje tješio, oslobađao, iscjeljivao, podizao i spašavao.

Isuse, doživio si bezdan ljudske mržnje, ali i snagu ljudske osjetljivosti. Hvala ti za ljude koji istupaju iz bojnih redova mržnje i u drugima gledaju bližnje, vide sestre i braću. Daj postojanosti onima koji su odlučni u pomaganju, susretanju, otvara­nju svog života za nevoljne. I ne dopusti da nas strah od drugih i povici mržnje odvrate od toga da ti obrišemo lice kada te susretnemo u našim bližnjima. Amen.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Nemoćne ruke

Drugi, ponovljeni pad znak je nesnalažljivosti s kojom se teško mogu pomi­riti ljudi usmjereni samo na učinak i krajnji rezultat. Njihovo pravilo je: jaki opstaju, nemoćni propadaju. Nema mjesta za ponovljene padove i greške. Ra­zočarenje zavlada i među prijateljima i među neprijateljima, kada se u ponov­nom posrnuću i padu očituje nemoć čovjekovih ruku da se nose s izazovom i teškoćom. I uvijek se netko začudi da je pali tako slab.

U Isusovu drugom padu obzor se dodatno suzio. Oko njega su sad samo ljudi kao bojažljivi promatrači ili pakosni protivnici. Prvi zaboravljaju težinu križa, drugima već dosađuje prizor posrtanja i nemoći. I jedne i druge sablažnjava Isusova nemoć. Njegove ruke, koje su mnogi gledali u djelima moći i vjerovali da su sposobne suočiti se sa svakom nevoljom, kušnjom ili zlom, nemoćno leže u bijednom prizoru. Njegove ruke nemoćno se pružaju u Božju utjehu.

Isuse, dok si iscrpljen ležao u prašini, razumio si bol ljudi koji posrću i padaju pod svojim križevima. U tvoj pad stavljamo one koji se još jedva nose sa životnim pro­blemima i nedaćama, koje smo onesposobili nevoljama i preopteretili poslovima, koje smo srušili lijenošću, alkoholom, ovisnostima, kojima se čini da više ne mogu dalje te odustaju i od drugih i od sebe. Budi im ti, iznemogli Isuse, snaga i pomoć. A nas očuvaj od sablažnjavanja nad padovima pod teškim križem. Amen.

Osma postaja: Isus tješi žene iz Jeruzalema

Pobožne ruke

Vjernici često tješe u prazno, čak s površnom i neiskrenom pobožnošću pristu­paju nevolji i muci bližnjih. Ruke vjernika znaju biti sklopljene kad bi morale biti pružene, molitveno raširene kad bi trebale konkretno pomagati. Svojim riječima pobožni više sude nego što tješe, više glume nego što iskreno sažalije- vaju. Tko tješi, mora i sam biti dirnut utjehom. Tko suosjeća, mora i sam osjetiti bol. I uvijek netko među nama misli da se utjeha može tek pobožno izbrbljati.

Jeruzalemske žene su i zadnja postaja suosjećanja i utjehe na Isusovu putu kri­ža, ali i postaja koja nas vraća na naš život. Ruke jeruzalemskih žena pružene su prema Isusu da mu iskažu sažaljenje i pokažu svoje suze nad njim. A Isus ih upozorava da se suze mogu pretvoriti u praznu kuknjavu, u predstavu kojom se skriva vlastiti grijeh i grijeh svojih bližnjih prema kojima smo pristrani. I u muci Isus ostaje zahtjevni učitelj koji traži da čovjek očisti svoje srce i kuću, kako bi mogao ispravno vidjeti svoga bližnjega. I sažaliti se nad njime.

Isuse, tebe su drugi tješili. Daj i nama snage i spremnosti da tješimo ožalošćene, ucviljene, zaboravljene. Pokaži nam put iskrene pobožnosti, kojim se ide u Oče­vo kraljevstvo, i pouči nas da se ispravno i iskreno sažalimo nad svojim jadom i bijedom naše braće i sestara. Neka naše suze nad tvojom mukom budu početak našeg puta obraćenja i novog života. I ne dopusti da postanemo bešćutni. Amen.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Skršene ruke

Uživanju i radovanju muci drugoga jednom dođe kraj. Ne zbog promjene muči­telja niti njihova uviđanja da su postupili krivo i loše, nego zato što su se zasitili prizora te im treći pad više ne pruža očekivano zadovoljstvo. Zato treba sve što prije i brzo završiti. Kao što se brzo završavalo s logorašima, ratnim zarobljeni­cima, uhvaćenim izbjeglicama, na smrt preplašenim ljudima usred vihora rata i nasilja. I uvijek netko s visoka kaže da takvi ionako ništa ne vrijede.

Isus je treći put na zemlji koja mu je ostala jedino uporište. Ruke su ga potpuno izdale, tijelo je do kraja onemoćalo. Više nema ni promatrača, jer se tu nema više što vidjeti. Čovjeka prostrta po zemlji mogu još podići jedino tuđe ruke. Isusove ruke su dijelile kruh i doticale bolesne, blagoslivljale i hrabrile, tumačile i tješile. Sada su samo skršene ljudske ruke bez nade i mogućnosti za dalje.

Isuse, u tvom trećem padu bio si do kraja adam, čovjek od praha zemaljskog. Molimo te za svu djecu majke Zemlje, za sva njezina stvorenja prema kojima se tako oholo odnosimo, zlorabimo ih i uništavamo. Daruj ljudima svoga Duha da štite i čuvaju Božja stvorenja i tako uistinu budu Božja slika u ovom svijetu. Molimo te za one koji se više ne mogu dignuti iz svoga pada. Ne dopusti da ih zaobiđemo i zaboravimo. Amen.

Deseta postaja: Isusa svlače

Pohlepne ruke

Kod golotinje uglavnom zaboravimo na pohlepu ruku koje iskorištavaju drugo­ga i otimaju mu što god mogu. Otimaju slobodu, dostojanstvo, lice i ime, odu­zimaju društvene odnose i mogućnost da se čovjek izrazi kroz rad i riječ. Na kraju tog procesa čovjek ostaje gol. Takva golotinja je neizmjerno gora od one nad kojom se redovito sablažnjavamo. I uvijek se nađe neki branitelj ćudoređa da zatvara oči pred takvim prizorom.

Isus je ostao bez odjeće, bez one zadnje zaštite čovjekova dostojanstva. Pohle­pne ruke otele su i to. Ali na svom putu križa Isus nije tek pasivni patnik, nije onaj s kojim ljudi po volji raspolažu. I dok ga drugi svlače, on se sam daruje i svlači. Dopušta da ga oplijene do njegove gole ljudskosti, i postaje do kraja jedan od ljudi. Postaje poniženi patnik koji usred pohlepe, nasilja i zla, daruje novo ime razgolićenim ljudima. I zaogrće ih ljubavlju.

Isuse, pred tvoje oči stavljamo gola tijela svojih sestara i braće: tijela koja su sama kost i koža, isprebijana i ogoljena u svome dostojanstvu, opljačkana tijela, tijela ušutkana aparatima moći, tijela zavođena i zlostavljana, tijela silovana i odbačena. Udijeli im snagu za novi početak i povjerenje u Božju ljubav. I srce nam očuvaj od pohlepe i pohote. Amen.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Prikovane ruke

Svoje darove čovjek može izopačiti i okrenuti protiv sebe i drugih. Umjesto da čini dobro počinje ponižavati i mučiti druge, počinje onemogućavati dobro. Može sebi i drugima prikovati ruke manama, porocima, ovisnostima, zlom. Može bližnje pribijati na osudu zbog riječi, uvjerenja, vjere, nacije, boje kože, spola te ih izručivati progonu i zatiranju. I uvijek će netko primijetiti da takvi­ma nije mjesto među nama i da ih treba pribiti na stup srama.

Od Isusa na križ raspetoga neizmjerno je daleko misao o rukama koje su spo­sobne učiniti nešto i koje mogu biti nježne. Na njegovim rukama ništa nije osta­lo, osim skandalozne nemoći. Isusove pribijene ruke su tužna opomena na bez­dan ljudske okrutnosti. U Isusovim prikovanim rukama su ipak skrovište našli nebrojeni ljudi, obespravljeni i lišeni dostojanstva, ljudi kojima je ostao jedino krik u Božje srce i njegovu samilost.

Isuse, u bol tvojih raspetih i na križ pribijenih ruku stavljamo svu izmučenu braću i sestre, sve ljude koji su prikovani na svoju neimaštinu, beznađe i sramo­tu. Daj nam snage da na ljudsko zlo ne uzvraćamo zlom, nego slobodom pra- štanja. Ne dopusti da sebe prikujemo u nasilje, bešćutnost i praznu uznositost, nego daj da gradimo svijet ljubavi i dobrote. Amen.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Raširene ruke

U smrti neki nalaze utočište pred svjetskim zlom, neki pak traže zadnji sud pred nabujalom nepravdom. A smrt je oduvijek bila i pogodno rješenje za nepoželjne, za neprijatelje, za poražene, za slabe. Naše doba je obilježeno nepreglednim mi­lijunima pogubljenih, užasnim plesom smrti, kricima nedužnih žrtava. I uvijek se nađe netko da opravdava svoj tabor ubojica.

Isusova smrt je kraj ljudskog puta. Jedni su u njoj vidjeli opravdanje vlastite šutnje i pristanka na zlo, jer ni sebe nije mogao spasiti. Drugima se tek otvorio ponor neuspjeha i zdvajanja, jer su se nadali sve do zadnjeg Isusova krika. U umirućem Isusu, u njegovim raširenim rukama, stranac podno križa je ipak prepoznao Božju svemirsku prisutnost: Doista, ovaj bijaše Sin Božji!

Isuse, i naše će ruke jednom pohoditi trenutak smrti. Molimo te daj nam povje­renja da poput tebe predamo svoj život u Očeve ruke. Pogledaj sve umiruće, oso­bito one koji umiru u gorčini ostavljenosti i samoće. Primi u svoje kraljevstvo ubijenu djecu Božju, zagrli sve žrtve okrutnosti, progona i mržnje. Sačuvaj nas, Isuse, od toga da mislima i rukama donosimo smrt bližnjima. Amen.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Predane ruke

U knjizi ljudskog zla zabilježena je okrutna i uvijek moderna epizoda u kojoj se najbližima uskraćuje pijetet prema pokojniku. Koliki samo i dan danas traže svoje pokojne? I nailaze samo na šutnju i udruženost u zlu. Kolikima je uskraćen i spokoj u smrti? Nisu spušteni mrtvi u naručje bližnjih, nisu položeni u ruke tuge i ljubavi. I uvijek se nađe netko da dijeli mrtve i uskraćuje zadnji zagrljaj.

Skidanje s križa i polaganje mrtvoga Isusa u majčino krilo, ne ostavlja ravnoduš­nim. Pretežak je križ koji majka, koji roditelj osjeti kad primi u naručje tijelo svo­ga mrtvog djeteta. Majčinske ruke nježnosti i podrške, razumijevanja i brižnosti, sada su ruke boli i tuge. Iz njih se čuje jauk majke Isusove, jauk nepodmirene boli zbog smrti ljubljenog sina. Pa ipak su one i ruke povjerenja i nade, predane u Božju vjernost.

Isuse, tvoja majka je prošla svoj put križa. U Božje ruke polažemo sve majke koje se ne mogu utješiti zbog gubitka djeteta, ali i majke čije je srce ranjeno nerazu­mijevanjem i neosjetljivošću njihove djece. Svojom blagošću iscijeli njihove boli i podrži ih na putu nade koja nikad ne umire u majčinom srcu. Neka nam Mari­jine suze podare utjehu u našim bolima. A ti nam udijeli majčinsko pouzdanje i ruke predane poslu i ljubavi. Amen.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Prijateljske ruke

Kad od nekoga očekujemo korist, hvalimo ga, ulagujemo se i činimo ono što želi. Kad više nema koristi, često okrećemo glavu. Kad čovjek više ne može biti od koristi, prestaje li išta značiti, prestaje li biti čovjek? Kad ljudske ruke više ništa ne mogu, jesu li one manje ljudske? Toliki ljudi su danas iskorištavani, na najbezočnije načine izrabljivani, da je njihova smrt i ukop zapravo zadnji veliki, nepotrebni trošak. Uvi­jek se nađe među nama onih koji i od mrtvog čovjeka traže korist za sebe.

Vjerni prijatelji su iskazali počast mrtvom Isusu i položili ga u grob. Mrtav čovjek potpuno ovisi o drugima, o njihovim rukama koje ga nose i čuvaju, koje ga sada s poštovanjem pokapaju. Polaganje Isusa u grob je čin milosrđa koji neće označava­ti tek tužna šutnja i oštra bol, jer je Isusov ukop bio predanje iz ljudskih, prijatelj­skih ruku u svete ruke Božjeg života. Njegovo ljudsko tijelo nije položeno samo u kamenu grobnicu, nego u vjernu Božju ljubav koja je jača od smrti.

Isuse, tvoji prijatelji su ti iskazali djelo milosrđa. Prikazujemo ti sve shrvane tu­gom zbog odlaska najbližih i voljenih. I molimo da ih ti utješiš i osnažiš nadom u Božju vjernost. Sjeti se svih onih koji nemaju ni groba, čija su mrtva tijela ba­cana i razvožena kao otpad. Udijeli im svoj mir. Naše pokojne neka utješi zadnja riječ Božje ljubavi, milosrđa i života. I ne dopusti da nam ijedan grobni kamen zatvori put u život. Amen.

Završna molitva

Isuse, išli smo za tobom na tvome putu križa i odmje­ravali svoje ruke s tvojim rukama. S tobom smo nosili i svoje životne križeve. Molimo te da nam tvoj put križa bude put povjerenja u Božju vjernost, put nade za naš svijet i put ljubavi i suosjećanja prema nevoljnim pat­nicima. Neka nas tvoja muka spasi, a tvoje uskrsnuće otvori put u život, u svete Božje ruke. Jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Pokladno druženje pjevača u Karlsruhe

U utorak, 13. veljače 2024. pjevači crkvenoga zbora zajednice Karlsruhe organizirali su u prostorijama misijskog centra svoje pokladno druženje na kojemu je sudjelovao i don Ivo.

Nakon probe pjevanja na kojoj su ponovili i obnovili korizmene liturgijske pjesme pjevači su se zadržali u ugodnom druženju uz ukusne specijalitete koje su sami pripravili, uz razgovor, pjesmu i kolo. Za poseban glazbeni štimung pobrinuli su vrsni harmonikaši, mladići Sandro Kožul i Dominik Mišić.

Videogalerija

Nastup velikog mješovitog zbora u zajednici Pforzheim

Nastupom na nedjeljnoj misi 11. veljače 2024. u crkvi St. Antonius u Pforzheimu, veliki mješoviti zbor HKM Mittelbaden sastavljen od pjevača iz zajednica Karlsruhe, Bruchsala i Pforzheima, završio je svoju mini turneju u ovim trima zajednicama.

I ovoga puta glazbeni repertoar bio je šarolik, publika je mogla čuti liturgijske skladbe prilagođene za dvoglas, troglas i četveroglas, a pred kraj misnoga slavlja pjevači koji su ranije nastupili na smotri crkvenih zborova hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj (Waiblingen, 25. studenoga 2023.) izveli su četveroglasno a capella skladbe „Adoro te devote“ [Klanjam ti se smjerno] (autor teksta sv. Toma Akvinski, autor glazbe Charles Gounod) i „Bože moj, što je jutro“ (negro spiritual, prepjev na hrvatski Čedo Antolić, arr. Anto Kovačić).

Na samom koncu prisutnim vjernicima se kratko obratio voditelj zbora past. suradnik Darko Rubčić zahvalivši svim pjevačima što svojim pjevanjem čine misna slavlja svečanijima i ljepšima i na trudu koji ulažu dolazeći redovno na probe pjevanja te je pozvao vjernike iz zajednice Pfrozheim koji su glazbeno nadareni da se priključe crkvenom zboru.

Nakon misnoga slavlja pjevači su se zadržali u kratkom druženju u dvorani misijskog centra pokraj crkve.

Koristimo ovu priliku da najavimo zajedničko druženje svih pjevača iz svih misijskih centara HKM Mittelbaden u subotu, 20. travnja 2024. u prostorijama misijskog centra u Karlsruhe. Molimo pjevače da se prijave kod svojih voditelja kako bismo znali okvirni broj osoba, a o detaljima ćemo naknadno obavijestiti.

Fotogalerija (snimke: Vedran Zadravec, Marko Kokić, Ivana Lekić)

Videogalerija (snimke: Marko Kokić)

Helferfest u Bruchsalu

Članovi misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal organizirali su u subotu, 10. veljače 2024. u velikoj dvorani centra pokraj crkve St. Paul malo slavlje – Helferfest, u zahvalu svim vijećnicima i volonterima koji su organizirali, radili i pomagali na božićno-nikolinjskoj proslavi održanoj 9. prosinca 2023. u Bruchsalu-Untergrombachu.

Na fešti je bilo 60 osoba, a od svećenika su došli don Ivo i don Sebastijan. Na početku je don Ivo blagoslovio večeru i naše zajedništvo te zahvalio svima za njihove zlatne ruke koje su uvijek spremne za dobrobit naše zajednice.

Nakon večere vijećnici su se zajedno s don Ivom povukli u druge prostorije na kratki sastanak, da razmijene i ujedine mišljenja, kako bi vijeće u budućim projektima djelovalo još bolje i kvalitetnije.

Nakon sastanka uslijedilo je zajedničko druženje uz pjesmu, smijeh i razgovor do kasnih sati.

Ovom prilikom Misijsko pastoralno vijeće Bruchsal koristi priliku da zahvali svim VJERNICIMA, DONATORIMA, POMAGAČIMA i svim ljudima dobre volje koji su na bilo koji način pridonijeli da božićno-nikolinjska proslava uspije što ljepše i što uspješnije.

Marija Vasilj,
predsjednica Misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal

Videogalerija

Poklade su i ludi su dani!

Vrijeme poklada je idealna prilika za dobru zabavu. Znaju to i vrijedni članovi Folklorne skupine FolkloriKA Karlsruhe.

U petak, 9. veljače 2024. članovi i prijatelji FS FolkloriKA su u prostorijama misijskog centra proslavili uspješan nastup povodom poklada/fašinga. Kako u pjesmi i plesu, tako su i u delicijama bili zastupljeni svi dijelovi Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Događaji poput ovog jučerašnjeg pružaju priliku da se okupi i cijeni ljepota i živost hrvatske kulture.

Dragana Ivanković, voditeljica FS FolkloriKA

Videogalerija

Tragom svjetla – knjiga teologa Dominika Spajića

Koncem 2023. godine objavljena je u izdanju Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Njemačkoj knjiga Dominika Spajića, teologa i dugogodišnjeg pastoralnog referenta najprije u HKM Pforzheim-Bruchsal a potom u HKM Mittelbaden, pod nazivom „Tragom svjetla. Duhovne riječi na radiju Köln. Kratki duhovni nagovori izgovoreni na zapadnonjemačkom radiju WDR 1990.–2009“.

Već podnaslov knjige sugerira da je riječ o tekstovima koje je autor priredio i uputio našim iseljenicima u Njemačkoj na zapadnonjemačkom radiju WDR, poznatijem pod nazivom radio Köln, u vremenu od početka 1990. do pred kraj 2009. Početne godine autorova gostovanja na radiju obilježilo je vrijeme velikih previranja ne samo u Njemačkoj (pad Berlinskog zida) nego i u čitavoj Istočnoj Europi (raspad socijalizma) uključujući i naše krajeve (Domovinski rat).

Autor je nadahnuće za svoje duhovne impulse tražio ne samo u aktualnim biblijskim čitanjima, nego prije svega u opažanju i promišljanju svakodnevnog života. Ta je zapažanja i pojave koje su ga zahvaćale nastojao sagledati i protumačiti u svjetlu Evanđelja. Njegove poruke i danas mogu biti aktualne i poticajne, kao razmišljanje i duhovna meditacija.

Knjigu po cijeni od 10 € možete poručiti kod autora putem maila na adresu:

Slijedi tekst predgovora knjizi koji je napisao don Ivica Komadina, delegat Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Njemačkoj.

Čovjek je biće usmjereno na budućnost, na ono što ima doći, a svoju budućnost kroji u sadašnjosti. To ga usmjerenje nekako osposobljava da gleda povijesnu zbilju kao mjesto gdje jedino može ostaviti svoj trag, gdje može nešto pridonijeti čovječanstvu, društvu, svijetu. Povijesne okolnosti su odigrale svoju ulogu kada su u jednom određenom trenutku slušateljima WDR/Radio Kölna u eter pustile poruke Dominika Spajića, poruke koje odišu ljudskošću, iskrenošću i jednostavnošću osobnog proživljavanja vjere jednog kršćanina.

Taj povijesni zapis vremena nije trag u pijesku, koji prvi vjetar briše s lica zemlje, već je prije čvrsti i čeznutljivi pogled koji ide u daljine, gledajući sjetno prema Domovini, pritom shvaćajući da je ona istinska domovina na Nebesima. Upravo naslov ove knjige Tragom svjetla implicira na to da sva ljudska povijest, a posebno ona osobna povijest jednoga čovjeka i kolektivna povijest jednoga naroda, svoje konačno ispunjenje dobiva u svjetlu čiji trag vidimo na zemlji, ali koji nas dubinski osvjetljava tek kada je pogled usmjeren k Nebesima.

Ono što posebnim čini ovu knjigu jest njezina aktualnost i za ljude danas. Dominik vodi dijalog čiji je temelj ljubav. Vodi dijalog s vremenom i ljudima svoga vremena, ali i prelazi u meta-vrijeme, jer njegove misli lete u sfere bezvremene i vječne poruke ljubavi koja se najjasnije zrcali u osobi Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Zbog toga poruke na koje nailazimo u ovoj knjizi svojom jasnoćom poput jeke odzvanjaju i danas te mogu biti korisne vjernicima kao duhovna meditacija u svakodnevnom životu ili pak temelj svećeniku za nedjeljnu propovijed. U raspadajućem moralnom i vjerskom realitetu s kojim se suočava čovjek današnjice knjiga Tragom svjetla svojevrsni je kompas vjere, ali i kompas svakome tragatelju smisla i istine, svakom čovjeku dobre volje, bez obzira na njegovu vjeroispovijest.

„Vjera ne živi od ravnodušnosti. Ona treba sanjare, ne da bi svijet uljuljala u iluziju kako je sve ovo oko nas i s nama dobro, nego da nas pokrene s mrtve točke“, kaže Dominik, i sam sanjar koji sanja bolji svijet, pozivajući i druge da s njim sanjaju isti san. Njegov san, a to pokazuju riječi utkane u ovu knjigu, nije bez osnove. Svaka Dominikova riječ ima svoje uporište u Božjoj riječi koju pretače u svježi govor povezujući živu Riječ s aktualnim pitanjima koja muče današnjeg čovjeka, posebno stranca koji je svoje utočište pronašao u tuđini, u stanju „trajne privremenosti“, kako ju Dominik naziva.

Čitati retke koji su nastajali godinama, a inspiraciju crpili iz svakodnevnih situacija, znači otkrivati i kroniku jedne osobe i povijest jednog vremena, u kojoj se može pronaći svatko tko ju čita otvorena srca. Knjiga je nastajala u pokretu, s kraćim vremenskim razmacima, pa bi ju tako trebalo i čitati: polako i svakodnevno, dio po dio, otkrivajući svu univerzalnu dubinu poruke koju nosi. Na čitatelju je odluka hoće li čitajući ovu knjigu u svome svakodnevnom životu, prateći znakove i tragove svjetla pronalaziti okrjepu za svoj um i dušu.

don Ivica Komadina, delegat

Bilješka o autoru

Dominik Spajić rođen je 1953. u Grudama. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio u Splitu, studij teologije počeo u Sarajevu a završio u Freiburgu. Godine 1982. prekida studij germanistike da bi započeo pripravnički staž za službu pastoralnog referenta u HKM Pforzheim-Bruchsal gdje ostaje do umirovljenja 2019. Izdao misijsku pjesmaricu Laudate (2014.) i knjigu duhovnih misli Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln (2023.). U slobodno vrijeme bavi se slikarstvom.

Pokladna zabava u zajednici Karlsruhe

U subotu, 3. veljače 2024. u dvorani Keltenhalle u Rheinstettenu održana je pokladna zabava koju je organiziralo misijsko pastoralno vijeće Karlsruhe HKM Mittelbaden. Velika sportska dvorana kapaciteta 1.000 sjedećih mjesta bila je ispunjena brojnim gostima ne samo iz Karlsruhea i okolice nego i iz drugih misijskih centara: Bretten, Bruchsal, Gaggenau, Offenburg, Pforzheim, Rastatt.

Goste je na početku u ime organizatora zabave pozdrav don Ivo Nedić, voditelj misije, a potom su djeca, mladi i odrasli iz Folklorne skupine FolkloriKA iz Karlsruhea koju vode Dragana Ivanković, Anita Vondroš i Sandra Vujević, izveli nekoliko igara i plesova.

I ove godine održan je izbor najboljih pokladnih kostima za djecu i odrasle, a proglašeni su i dobitnici vrijednih nagrada na tomboli.

Ovogodišnji gost zabavljač bio je pjevač Davor Badrov, koji je uz pratnju harmonikaša i svirača na električnoj klavijaturi cijelu noć držao publiku na nogama.

Na koncu, najveća zahvala za odličnu organizaciju zabave ide članovima misijskog pastoralnog vijeća Karlsruhe i brojnim volonterima koji su radili u kuhinji, kao konobari, šankeri, redari, na prodaji ulaznica, kolača i tombole.

Videogalerija

Najava hodočašća u Lourdes 8. – 12. 5. 2024. – prijave

Dragi štovatelji Gospe Lurdske, i ove godine hodočastimo Majci Božjoj u Lourdes!

Polazak je u srijedu, 8. 5. u večernjim satima (vjerojatno oko 18:00 sati), a povratak u nedjelju, 12. 5. 2024. Naše hodočašće završavamo zajedničkim sudjelovanjem na nedjeljnoj misi zahvalnici u zajednici Gaggenau u 11:30 sati.

Napravili smo financijsku konstrukciju u koju su uključeni troškovi prijevoza (autobus), smještaja (puni pansion u hotelu ‘Astrid’ koji se nalazi u samoj blizini svetišta), takse i ostali troškovi:

smještaj u jednokrevetnoj sobi 365 €
smještaj u dvokrevetnoj sobi 310 €
smještaj u trokrevetnoj sobi 295 €
smještaj u četverokrevetnoj sobi 295 € (već su popunjene!)

Djeca od 2 do 5 godina imaju popust u hotelu 50%, a od 5 do 10 godina 30%.

U narednim danima dobit ćemo informaciju koliko hotel ima jednokrevetnih soba na raspolaganju.

Kod prijave trebat ćete ispuniti upisnicu i već tada platiti kauciju u visini od 30 € po osobi. Ukoliko iz bilo kojeg razloga budete morali otkazati putovanje, novac od kaucije ne dobivate natrag. Ako nađete zamjenu za svoje mjesto, onda kaucija ne propada. Razlog kaucije je sigurnost vašeg putovanja. Također morate znati da mi kao misija u najkraćem vremenu trebamo uplatiti 30% troškova za hotel i hranu.

Rok za prijavu je do Uskrsa, 31. 3. 2024.!

Prijavit se možete samo kod naših povjerenika za svaku pojedinu zajednicu:

Karlsruhe – Monika Mišić
Bruchsal – Marija Vasilj
Gaggenau/Rastatt/Baden-Baden – Sanja Gluhak
Pforzheim – Darko Rubčić

Njima ćete predati kuvertu s novcem i napisanim svojim podacima: ime i prezime, adresa, broj mobitela.

Zbog ograničenog broja putnika rezervirajte svoje putovanje što prije. Naša je želja da ide što više članova naše misije.

U ime naših svećenika i pastoralnih djelatnika primite iskreni pozdrav. Radujmo se zajedničkom putovanju!

Karlsruhe, 1. veljače 2024.

don Ivo Nedić, voditelj misije

Uz spomendan svetoga don Ivana Bosca

Spomendan sv. Ivana Bosca slavi se u Katoličkoj crkvi 31. siječnja. Neka Božji blagoslov i zagovor sv. Ivana don Bosca uvijek prati don Vjeku, don Ivu, don Sebastijana i don Stjepana, svećenike salezijance koji su povjereni našoj misiji!

Sveti Ivan Bosco jedan je od najomiljenijih modernih svetaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Castelnuovo d’Asti, Italija. Njegov otac Franjo umro je 1817, a iza njega ostala su djeca Ivan, Josip i Antun s majkom Margaritom. Mama Margarita imala je ključnu ulogu u Ivanovom odgoju. Od nje je naučio vidjeti Boga u drugima, u siromasima koji su zimi kucali na njihova vrata, a kojima je Margarita davala toplu juhu, krpala cipele i izražavala ljubav na mnoge druge načine.

Ivan je već u najranijoj dobi osjetio želju da postane svećenik. U devetoj je godini usnuo san koji mu je otkrio njegovo poslanje: “Budi ponizan, jak i snažan”, rekla mu je žena, sjajna poput sunca, “i ono što vidiš da se događa s ovim vukovima koji postaju janjci, ti ćeš učiniti s mojim sinovima. Ja ću ti biti učiteljica. U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti”. Ivan je odmah pokušao činiti dobra djela za dječake. Započeo je zabavljati svoje vršnjake igrama koje je naučio između vremena posvećenog radu i molitvi. Jedne nedjeljne večeri održao je svoj prvi nastup pred djecom iz susjedstva. Čudesno je izgledalo njegovo balansiranje lonaca i tava na vrhu nosa i skakanje te hodanje po užetu koje je bilo razapeto između dva stabla. Sve je to bilo popraćeno pljeskom mladih gledatelja. Prije nego bi se na kraju igre svi razišli, don Bosco bi svojoj publici ponovio propovijed koju je čuo na jutarnjoj misi i pozvao sve na molitvu. Igre i Riječ Božja počele su preobražavati njegove mlade prijatelje koji su mu se rado pridruživali u molitvi.

Don Bosco je 1827. sa samo dvanaest godina napustio svoj dom kako bi potražio posao kao sluga na farmi. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, no nažalost, njegovom smrću 1830. Ivan je bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao.

Kada je stigao u Torino susreo se sa velikim brojem dječaka na ulici koji su tražili posao u tvornicama i na građevinskim projektima. Mnogi su bili siročad ili sezonski radnici s udaljenih poljoprivrednih zemljišta, a oni s obiteljima uglavnom su bili siromašni i često su imali obiteljskih problema. Nezaposleni, tužni i spremni na sve, adolescenti su pravili probleme na ulicama. Don Bosco je donio odluku da će brinuti o njima i čuvati ih od nevolja. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja kojemu je bila svrha pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti te da budu radosni“.

Za đakona je zaređen 29. ožujka, a 5. lipnja 1841. godine za svećenika. U to je vrijeme u Torinu bilo šesnaest župa. Župnici su bili svjesni problema mladih, ali su u isto vrijeme očekivali njihov odlazak u sakristije i crkve na obaveznu nastavu vjeronauka. Nisu shvatili da brzi porast gradskog stanovništva popraćen migracijama sa sela u grad čine ovaj način rada neučinkovitim. Bilo je potrebno otkriti nove načine, izmisliti nove metode, isprobati drugi oblik apostolata: susretati se s dječacima u trgovinama, uredima, na tržnicama i ulicama.

Don Bosco je 8. prosinca 1841. susreo mladog Bartolomeja Garellija s kojim je tada započeo svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“. Ispočetka je bio „selilački“, ali je kasnije pronašao svoj trajni smještaj u Valdoccu (Torino). Oratorij je mjesto molitve, mjesto za igru i stjecanje prijatelja, škola, služba za zapošljavanje i dom. Don Bosco je svake nedjelje i blagdana okupljao siromašne i napuštene dječake iz Torina, ispovijedao ih, držao misu za njih, propovijedao jezikom koji su razumjeli, vodio ih u igrama i planinarenjima, pričao im priče i slušao njihove probleme. Osigurao im je mjesto za boravak, posao kod uglednih poslodavaca i podučavanje za daljnje obrazovanje. Godine 1846. don Boscu se pridružila njegova majka Margarita i, kao „mama siromašnih dječaka“, ostala je s njim sve do svoje smrti 1856.

Don Bosco je pisao brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i časopise. Gradio je stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Pretrpio je i brojne napade, od kojih su neki čak bili i pokušaji atentata, ali djelo koje je stavio pod zaštitu svetog Franje Saleškog sve je više raslo. U jesen 1853. otvorio je obućarsku i krojačku radnju u oratoriju u Valdoccu. Obućarska radnja nalazila se u vrlo uskom prostoru blizu zvonika prve crkve koju je upravo dovršio. Tamo je don Bosco sjedio za postolarskom klupom i pred četvoricom dječačića udarao po kožnom potplatu i učio ih je rukovati šilom i koncem. Nakon postolara i krojača, došlo je vrijeme za školovanje knjigoveža, stolara, tiskara i mehaničara.

Don Boscova jedinstvena metoda odgoja (preventivni sustav) temeljena na razumu, vjeri i ljubaznosti izgrađivala je u mladima ljudske vrednote, kršćanska načela i omogućavala im da svojim rukama zarađuju za život.

Godine 1854. u oratorij je došao „sveti dječak“ Dominik Savio koji je utemeljio Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Te je iste godine don Bosco predložio četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. Godine 1855. Mihovil Rua položio je redovničke zavjete i postao prvi salezijanac. 1857. don Bosco je počeo pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Salezijanska družba službeno je osnovana 8. prosinca 1859.

Don Bosco je umro 31. siječnja 1888. Za njegovog nasljednika izabran je don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Od tada se njegova družba naziva Salezijanci Don Bosca (SDB). Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je preventivni sustav ostao Crkvi kao odgojna metoda. Njegov se blagdan slavi 31. siječnja.

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri grane: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike i udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Sagradio je četiri velike crkve, utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik, napisao stotinjak knjiga i knjižica, osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće, organizirao osam misijskih ekspedicija, iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i Kraljevine Italije, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve je to činio u zanosnom optimizmu i radosti.

[Preuzeto sa stranice: https://donbosco.hr/don-bosco-zivotopis/]

† Klara Čavar (1948.–2024.)

Klara Čavar, djevojački Cvitanović, rođena 28. 3. 1948. u Jajcu, selo Klimenta, preminula je nakon pet godina hrabre borbe protiv teške bolesti u bolnici u Heidelbergu u utorak, 30. 1. 2024.

Pokojna Klara udala se 19. 1. 1966. za Dragu Čavara. U skladnom kršćanskom braku Bog ih je podario s troje djece: Ivica (1968.), Ljubica (1969.) i Snježana (1976.).

Suprug Drago je 1970. godine došao za poslom u Kronau, a 1972. mu se pridružila Klara s djecom. Nakon četiri godine, 1976. Klara se s djecom vratila u Jajce, a Drago je ostao raditi u Kronau.

Godine 1990. Klara ponovno dolazi u Kronau s djecom i tu ostaje do svoje smrti. Povremeno se bavila čišćenjem a ponajviše je bila domaćica i najbolja baka svojim 8 unučadi: Ivana, Tamara, Andrea, Kristina, David, Filip, Marko i Ivano. Unuci Gabrijel i Emanuel su preminuli kao mali i vjerujemo da će u Kraljevstvu nebeskom dočekati svoju baku.

Pokojna Klara bila je veoma pobožna žena, rado je išla na hodočašća i svi su je zbog dobre naravi voljeli.

Misa i oproštaj od pokojnice bit će u petak, 2. veljače 2024. u 12:00 sati u crkvi St. Paul u Bruchsalu, a sprovod će biti u nedjelju, 4. veljače 2024. u 15:00 sati na groblju u selu Mile, općina Jajce.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.

Nastup velikog mješovitog zbora u zajednici Bruchsal

U nedjelju, 28. siječnja 2024. veliki mješoviti zbor HKM Mittelbaden, sastavljen od pjevača iz zajednica Karlsruhe, Bruchsala i Pforzheima, pod ravnanjem past. suradnika Darka Rubčića, nastupio je pod misnim slavljem u crkvi St. Paul u Bruchsalu. Riječ je o drugom od tri predviđena nastupa ovoga zbora u zajednicama Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim.

Na repertoaru su se našle liturgijske skladbe prilagođene za dvoglas, ali je bilo i onih koje su otpjevane troglasno i četveroglasno. Vrijedi naglasiti da je domaća publika mogla čuti kompletnu „Hrvatsku misu u D-duru (quasi choral)“ skladatelja bosanskog franjevca fra Nenada Dujića (Busovača, 1911. – Sokolac, 1966.). Riječ je o jednoj od prvih misa na hrvatskom jeziku, nastaloj 1963/64., još za vrijeme trajanja Drugoga vatikanskog sabora koji je uveo narodni jezik u liturgiju.

Na koncu mise pjevači koji su prošle godine nastupili na smotri crkvenih zborova hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj (Waiblingen, 25. studenoga 2023.) izveli su četveroglasno a capella skladbe „Adoro te devote“ [Klanjam ti se smjerno] (autor teksta sv. Toma Akvinski, autor glazbe Charles Gounod) i „Bože moj, što je jutro“ (negro spiritual, prepjev na hrvatski Čedo Antolić, arr. Anto Kovačić). Nastup je bio veoma dobar što je prepoznala i domaća publika. Voditelj zbora zahvalio je pjevačima na njihovu angažmanu i redovnim dolascima na probe pjevanja te je pozvao vjernike iz zajednice Bruchsal koji imaju dar za pjevanje da se priključe crkvenom zboru.

Nakon misnoga slavlja pjevači su nastavili svoje druženje u dvorani pored crkve, a za piće i zakusku su se pobrinule predsjednica misijskog vijeća Bruchsal gđa Marija Vasilj i gđa Klaudija Šubić, članici vijeća.

Posljednji nastup velikog mješovitog zbora na njihovoj mini turneji bit će u nedjelju, 11. veljače pod misom u 16:00 sati u crkvi St. Antonius u Pforzheimu.

Fotogalerija (snimke: Isabel Dumandžić, Andrea Miketa, Marko Kokić, Ivana Lekić)

Videogalerija (snimke: Ivana Ladan, Marko Kokić)

† Anđa Kljajić rođ. Matković (1935.–2024.)

Anđa Kljajić, djevojački Matković, rođena 3. 6. 1935. u Novom Selu preminula je u krugu svoje obitelji u Leopoldshafenu u ponedjeljak, 22. 1. 2024.

Pokojna Anđa udala se 23. 11. 1954. za Nikolu Kljajića s kojim je živjela u Novom Selu. Bog im je podario četvero djece: Luku, Ankicu, Ivanku i Blažana koji je preminuo 1989. godine. Sljedeće, 1990. godine preminuo je Anđin suprug Nikola te je ona s početkom Domovinskog rata 1992. otišla kod kćeri Ankice Bodrožić-Selak u Njemačku.

Anđina djeca podarila su joj 12 unučadi i 15 praunučadi (16. praunuče je na putu i trebalo bi se roditi za 3 tjedna).

Pokojnica je bila velika vjernica što može potvrditi svatko tko ju je poznavao. Cijeli svoj život posvetila je djeci, unučadi, praunučadi i vjeri.

Oproštaj od pokojnice bio je u krugu obitelji u utorak, 23. siječnja, a sprovod će biti u četvrtak, 25. siječnja 2024. u 14 sati na mjesnom groblju u Svibu.

Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.

Nastup velikog mješovitog zbora u zajednici Karlsruhe

Na 23. Smotri crkvenih zborova hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj, održanoj 25. studenoga 2023. u Waiblingenu, veliki mješoviti zbor HKM Mittelbaden sastavljen za tu prigodu od pjevača iz zajednica Karlsruhe, Bruchsala i Pforzheima imao je zapažen nastup.

Zbor kojim je ravnao past. suradnik Darko Rubčić izveo je četveroglasno a capella skladbe „Adoro te devote“ [Klanjam ti se smjerno] (autor teksta sv. Toma Akvinski, autor glazbe Charles Gounod) i „Bože moj, što je jutro“ (negro spiritual, prepjev na hrvatski Čedo Antolić, arr. Anto Kovačić).

Nakon održane smotre zborova rodila se spontano ideja među pjevačima da bi zbor trebao s ove dvije skladbe nastupiti i pred domaćom publikom, pred našim vjernicima u zajednicama Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim. Svi pjevači spremno su prihvatili ovaj prijedlog i odlučili uložiti još dio sebe, svoga vremena i truda kao dar svojim zajednicama.

Prvi zajednički nastup održan je u nedjelju, 21. siječnja 2024. u crkvi St. Michael u Karlsruhe. Pjevači, njih 35, prelijepo su pjevali pod misnim slavljem, a na koncu su prisutne vjernike iznenadili s dvjema četveroglasnim skladbama. Uslijedio je očekivano gromoglasni aplauz publike.

U svom kratkom obraćanju past. suradnik D. Rubčić je najprije zahvalio svim pjevačima na njihovoj dobroj volji, trudu i radu koji ulažu na probama pjevanja, koje ponekad znaju biti i naporne, te je pozvao okupljene vjernike, one koji imaju sluha i želju dolaziti redovito na probe pjevanja, da se priključe crkvenom zboru svoje zajednice.

Sljedeći nastup velikog mješovitog zbora bit će u nedjelju, 28. siječnja u crkvi St. Paul u Bruchsalu, a posljednji u nedjelju, 11. veljače 2024. u crkvi St. Antonius u Pforzheimu.

Fotogalerija (snimke: Mato Kovačević i Isabel Dumandžić)

Videogalerija (snimke: Mato Kovačević)

Susret liturgijskih čitača u zajednici Karlsruhe

U nedjelju, 21. siječnja 2024., nakon sv. mise, u misijskom centru održao se susret i zajednički doručak grupe liturgijskih čitača iz zajednice Karlsruhe.

Oni već godinama redovito navještaju živu Božju riječ na misnim slavljima. Grupu koordinira gđa Tijana Krajinović, koja priprema plan čitanja i brine za čitače. Uz zajedničko blagovanje čitači su razmijenili svoja iskustva čitanja biblijskih tekstova i kako se pripremaju za čitanje. Past. suradnica Sanja Gluhak kratko se osvrnula na važnost uloge čitača u crkvi, ali i na važnost pripreme,razumijevanja teksta i prenošenja Božjeg govora zajednici. Također je istaknula da onaj tko čita mora i životom pokazivati ono što navješćuje. Čitači su izrazili potrebu i želju za ponavljanjem ovakvih susreta. U mirnoj i ugodnoj atmosferi nastavljeno je druženje.

Sanja Gluhak

Fotogalerija (snimke: Isabel Dumandžić i Anica Šarić)

† Zora Šitum (1952.–2024.)

Zora Šitum (rođ. Grepo) rođena 17. 6. 1952. u Retkovcima kod Vinkovaca preminula je blago u Gospodinu 6. 1. 2024. u svom domu.

Godine 1970. Zora je završila srednju školu za krojačicu. Toga ljeta je upoznala svoga budućeg supruga Marka. Nakon vjenčanja u siječnju 1971. godine zajedno su otišli za Njemačku i nastanili se u Bruchsalu. Tu su im se rodile i sve tri kćeri: Anita, Sandra i Sabina.

Zora je uživala u kuhanju i pripravljanju slastica u kojima su uživala njezina unučad: Antonio, Laura, Dominik, Marcel i David. Živjela je za svoju obitelj koja je uvijek bila uz nju.

Ispraćaj pokojne Zore bit će u srijedu, 10. 1. 2024. u 15.00 sati u crkvi St. Paul u Bruchsalu.

Pokopana će biti na gradskom groblju u Vinkovcima u petak, 12. 1. 2024. u 12.00 sati.

Uime naše misije izražavamo iskrenu kršćansku sućut obitelji, rodbini i prijateljima.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.

Preminuo don Niko Šošić

Salezijanac svećenik don Niko Šošić preminuo je u subotu, 6. siječnja 2024. prije podne u Stepinčevom domu u Cugovcu u 78. godini života, 58. godini redovništva i 47. godini svećeništva.

Don Niko je rođen 19. rujna 1946. u Šenkovićima (Novi Travnik, BiH) od oca Marijana i majke Kate rođ. Mican. Sakrament kršenja i potvrde primio je u crkvi Presvetog Srca Isusova u župi Pećine u Vrhbosanskoj biskupiji.

Nakon završene osnovne škole 1963. ujesen ulazi u salezijansku zajednicu u Rijeci (Marija Pomoćnica). Ondje polazi i završava prva dva razreda salezijanske vjerske škole za spremanje svećenika (Klasična gimnazija), nakon čega odlazi u Križevce u novicijat. Tamo je 16. kolovoza 1966. položio prve privremene redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi. Nakon što je završio treći i četvrti razred i maturirao u salezijanskoj vjerskoj školi za spremanje svećenika u Križevcima te odslužio godinu i pol dana obaveznoga vojnoga roka, tri je godine bio u praktičnom odgojno-pedagoškom radu u salezijanskim zavodima u Rijeci te u Muzzanu u Italiji. Teologiju je studirao u Italiji (Castellammare-Napulj, zatim Rim i Torino). Doživotne redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi položio je 30. siječnja 1974. u Castellammare, a za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu 26. lipnja 1977.

Kao svećenik djelovao je u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Njemačkoj obnašajući razne svećeničke dužnosti u župama, Hrvatskim katoličkim misijama i salezijanskim zavodima u Hrvatskoj salezijanskoj provinciji. Tako je bio duhovni pomoćnik, kapelan, župnik i kateheta, tajnik Hrvatske salezijanske provincije, ravnatelj salezijanske zajednice, urednik salezijanskog glasila Don Bosco danas, član Katehetskog salezijanskog centra, prevoditelj, voditelj Hrvatske katoličke misije, član Nadbiskupskog pastoralnog vijeća. Djelovao je u župama: Sv. Ane – Zagreb-Rudeš, Pomoćnice kršćana – Split, Duh Sveti – Zagreb-Jarun, Gospe Loretske – Zadar Arbanasi, Sv. Josipa – Rijeka, Leopolda Bogdana Mandića – Herceg Novi te u Hrvatskim katoličkim misijama Ingolstadt, Nürnberg i Pforzheim-Bruchsal (danas Mittelbaden).

Pri kraju života, 19. svibnja 2023. teško je obolio te je iz župne kuće u Župi sv. Ane u Rudešu (Zagreb), prevezen u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagrebu gdje je ostao do 11. rujna 2023. Nakon bolničkog liječenja prebačen je u Stepinčev dom za starije i nemoćne u Cugovcu (Gradec) gdje je preminuo na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2024.

Sprovod pokojnog don Nike Šošića bit će u petak, 12. siječnja 2024. u 11:40 sati na groblju Miroševac. Misa zadušnica je u 13.00 sati u crkvi Svete Mati slobode na Jarunu.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.

Tekst: Luka Hudinčec

[Izvor: https://donbosco.hr/arhiva/novosti/item/2512-preminuo-don-niko-sosic]

† Ivan Radošević (1932.–2023.)

Ivan Radošević, rođen 29. 5. 1932. u Mrkoplju od majke Antonije i oca Antona. Preminuo je u nedjelju, 31. 12. 2023. u Bad Rotenfelsu, Gaggenau.

U braku sa Zorom rođ. Boras imao je dvoje djece: Antona i Nikolu.

Ispraćaj pokojnika bit će u crkvi sv. Josipa u Gaggenau (St. Josef Kirche) u petak, 5. 1. 2024. u 14:00 sati.

Pokopan će biti na groblju u Brljici, Vitini, u nedjelju, 7. 1. 2024. u 14:00 sati.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.