Tražila sam motiv ovog teksta i razmišljala o propovijedima don Tihe koje smo slušali posljednjih nekoliko mjeseci. Njegov lajtmotiv bio je – ljubav. U svakoj propovijedi pokušavao nam je približiti Ljubav kojom nas Bog ljubi, onu istinsku, bezuvjetnu ljubav. Poticao nas je da i mi tako ljubimo jedni druge – brata, sestru, mamu, tatu, prijatelje, pa i one koje nam nije lako voljeti. Jer nas Isus jasno poziva da ljubimo bližnje kao same sebe. Ne samo one koji su nam bliski, nego svakoga čovjeka – i onoga ranjenog uz cestu, i onoga tko je drugačiji od nas, i onoga tko možda misli drugačije (usp. Lk 10,25-37).
Osvrnula bih se i na drugo nadahnuće – na učenje sv. Ivana Bosca, koji je sve gradio na ljubavi. Govorio je: „Nije dovoljno da mladi budu voljeni, oni moraju osjetiti da su voljeni.“ Ljubav koju živimo prema drugima ne može ostati skrivena. Ona mora biti vidljiva, konkretna, stvarna. I to je možda ono najvažnije što nosimo iz ovih propovijedi – poziv da budemo poput Isusa i poput našeg zaštitnika don Bosca – spremni ljubiti, uvijek i bez uvjeta.
Upravo je to smisao poslanja naših salezijanaca – slijedeći don Boscovu karizmu, žele biti svjetlo mladima i pomoći im da otkriju i žive ljubav. Kroz svoju prisutnost, jednostavnost i blizinu, pokazuju nam da smo voljeni i da smo neprocjenjivi – ne zbog onoga što radimo, nego zbog onoga što jesmo. To je ljubav koja odgaja, podiže i mijenja.
Upravo takvu ljubav smo mogli doživjeti u ovim posljednjim mjesecima, otkako su započele mise za mlade. Osjetilo se da su mladi zaista postali srce naše zajednice – ne samo prisutni, nego prepoznati, prihvaćeni i potrebni. Rodila se neka nova blizina među nama, dublje zajedništvo. Jer kad je Božja ljubav stvarna i živa, ona pokreće – i ne ostavlja nikoga istim.
Don Bosco bi u svoje vrijeme dolazio do svojih mladića i pitao ih žele li biti njegovi prijatelji. Oni im je, svakako, bio simpatičan i željeli su se družiti s njim. Njegova formula za prijateljstvo i za svetost bila je v + d – z. Prijevod bi bio: trebamo biti uvijek veseli, što više dobri i što manje zli. Danas se ta formula u salezijanskim oratorijima koristi kao put prema svetosti.
Često don Tiho kaže da smo svi pozvani na svetost. Iako nam je to u početku zvučalo daleko i nedostižno – kako mi, sveti? Znamo koliko su sveci bili predivni ljudi – ali s vremenom počinjemo shvaćati da svetost nije nešto rezervirano za „posebne“, nego za svakoga od nas. Samo treba krenuti – s veseljem, dobrotom i otvorenim srcem.
Kroz razne načine trudili smo se biti bolji. Neki od nas po prvi put. Pridruživali smo se onoj mladeži koja je glasno izgovarala otajstva krunice. Ustajali smo rano, prije škole, fakulteta ili posla, i išli na zornice. Redovito smo dolazili na večernje mise nedjeljom, gdje smo uvijek imali priliku pristupiti sakramentu ispovijedi.
Imali smo i kateheze o sakramentima, kroz koje nam se dodatno pokazala važnost svih sedam sakramenata u Katoličkoj Crkvi. Kroz te susrete postajalo nam je jasnije kako Bog konkretno djeluje u našem životu – po krštenju, euharistiji, ispovijedi, potvrdi, svetom redu, ženidbi i bolesničkom pomazanju.
Slušali smo don Damira Stojića kako govori o tome kako pronaći Isusa u svakodnevnom životu. Kasnije je don David Leskovar u nama pobudio zanimanje za teologiju tijela. Klanjali smo se Presvetom Oltarskom Sakramentu. Molili smo križni put. I sve te stvari, koje se možda naizgled čine kao male žrtve, zapravo su nam bile drage – jer smo ih činili zajedno.
Znali smo da nas u prvom redu čeka Isus – da dođemo na misu i odvojimo barem jedan sat u tjednu za njega. Ali znali smo i da nas čekaju naši svećenici, naši prijatelji, ostali mladi. I vjerujem da je i u toj međusobnoj prisutnosti bila prisutna Ljubav – ona prema Bogu, ali i prema bližnjemu.
Zajedno smo molili i devetnicu, noseći jedni druge u molitvama, s vjerom da Bog vodi svaki naš korak.
Bili smo, svakako, često i veseli. Veselili smo se nakon mise dok smo prepričavali sitnice koje su nam se taj tjedan dogodile. Bili smo veseli kad je Hrvatska vodila u rukometu. Bili smo veseli na predavanjima i Q&A večerima, na kestenijadi i roštiljadi, i kad smo slavili don Boscov blagdan – uvijek s pjesmom, molitvom i zajedništvom.
Plesali smo i pjevali na druženjima uz harmoniku, klavir i gitaru (hvala Dominiku i Sandru!). Mnogi mladi su ove godine posjetili i Rim – tamo je bilo puno Dobrog i puno Veselja.
Trudimo se izbjegavati zlo. Don Tiho nam je kroz propovijedi, a don Janko kroz ispovijedi, često ukazivao na naše slabosti i pogreške. Ponekad ih i sami ne vidimo – jer smo previše zaokupljeni gledajući tuđe. Lako je upirati prstom u druge, u životu i u Crkvi. Ali Crkva nije okupljalište savršenih – nego zajednica onih koji žele postati svetiji.
Svi smo tu da bismo učili jedni od drugih. Ne smijemo zaboraviti da je Isus došao zbog grešnika, a ne zbog pravednika. Svaki od nas ima svoje mjesto u Crkvi – i nitko nije slučajno tu.
Hvala svima koji su na bilo koji način, ma koliko mali, sudjelovali u dobru i veselju. Hvala don Tihi, hvala don Janku, hvala don Ivi, don Stjepanu i don Sebastijanu, hvala zboru (osobito voditeljima: Natalie, Jacqueline, Michelle i Dominiku) – iako nemamo naviku često iskazivati pohvale, želim reći da ste predivno pjevali i svirali, predstavili nam prekrasne pjesme i učinili misu, posebno klanjanja, još posebnijom.
Hvala Misijskom pastoralnom vijeću koje je pratilo naše događaje, koje je pripremalo hranu kako bismo se mogli družiti i uživati u zajedništvu. Hvala roditeljima koji već godinama nesebično sudjeluju u svemu što se događa u Crkvi. Hvala svakome tko je, makar i dobronamjernom mišlju, pratio i podržavao naša druženja i nas mlade u Crkvi.
Bog je stvarno učinio velike stvari – i zahvalni smo mu na svakom osmijehu, pjesmi i molitvi koje smo podijelili.
Molimo i dalje da nas Bog vodi, da nas poveže još jače, i da se još više mladih uključi u naše mise i zajedništvo.
Trudimo se i dalje, i vidimo se 14. rujna na misi mladih!
Ostanite radosni i s mirom u duši!
Janina Kopić & Co
