Proslavljeni veliki jubileji Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu
Svečana sjednica Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu održana je u ponedjeljak 13. travnja 2026. u Dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, pod predsjedanjem predsjednika Vijeća vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića.
Sjednicu je otvorio nadbiskup Vukšić pozdravnim govorom u kojem je istaknuo da se sjednica održava povodom četiri velike obljetnice: 60 godina Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u Sjedinjenim Državama i Kanadi.
Nadbiskup Vukšić naglasio je da je dušobrižništvo za iseljene hrvatske katolike počelo mnogo prije spomenutih godina te se odvijalo na razne načine. „Započelo je progonima i izbjeglištvom u davnim stoljećima, kad su se s našim sunarodnjacima i njihovi svećenici našli u izbjegličkim povorkama i dospjeli u dijelove Austrije, Mađarske i Rumunjske te tamo organizirali dušobrižništvo koje traje sve do danas na hrvatskom jeziku i od početka je integrirano u mjesne biskupije, koje čuvaju stoljetnu višejezičnu tradiciju svojih biskupijskih zajednica“, rekao je.
„Svaka obljetnica poziva na propitivanje dosadašnje učinkovitosti i plodova. Ohrabruje potrebu da se nastavi u dobru, ali i da se popravlja ono što treba biti bolje. U tom smislu, čini se da bi od velike koristi bilo, ako bi službena državna predstavništva bolje radila svoj posao, posebice na prosvjetnoj i kulturnoj razini, kako bi crkvene zajednice i njihovi dušobrižnici više bile pastoralne zajednice i u stanju, više negoli dosada, same sebi osigurati veći dio svećeničkih i redovničkih zvanja“, poručio je nadbiskup Vukšić.
Pozdravni govor uputio je i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji je istaknuo da su „današnji jubileji svjedočanstvo žive vjere, postojanosti i ljubavi hrvatskoga čovjeka koji je u iseljeništvu, oslonjen na svoje pastire, znao očuvati zajedništvo s Crkvom i zavičajem“.
„Iseljenički valovi hrvatskoga naroda nakon Drugoga svjetskog rata, kao i ekonomske migracije 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, tražile su organiziranu pastoralnu skrb za Hrvate izvan domovine, točnije tijelo koje bi koordiniralo, promicalo i skrbilo za njihovu duhovnu dobrobit. No, prije svake strukture postojala je blizina pastira“, naglasio je nadbiskup Kutleša.
„Mnoge suvremene veze između Republike Hrvatske i dijaspore rodile su se upravo iz susreta u crkvenom okružju. (…) Prema svetopisamskom iskustvu, iseljeništvo nije samo rana, nego i poslanje. Naši iseljenici nosili su vjeru, radinost i kulturu među narode svijeta svjedočeći da se i daleko od domovine može svjedočiti Kristova ljubav. Hrvatska inozemna pastva samo je tehnički naziv za cijelu mrežu odnosa, skrbi, inicijativa, potpore, domišljatosti, suosjećanja, svega po čemu se u tuđini mogla očuvati i svjedočiti vjera u kojoj je naš čovjek stasao“, dodao je nadbiskup Kutleša.
„U vremenu novih migracija i prijetnji gubitka identiteta, Crkva u domovini i dalje je majka koja prima, hrabri i podsjeća da smo dio jedne Kristove Crkve i jednoga naroda. Hrvatska inozemna pastva i dalje je pozvana biti most: most vjere i ljubavi, most između starijih i mlađih generacija, između domovine i svijeta. Ponekad će taj most trebati obnovu, ali njegov je temelj čvrst – to je Krist, Dobri Pastir, koji nikoga ne zaboravlja“, zaključio je nadbiskup Kutleša.
Pozdravnu riječ uputili su i crkveni predstavnici iz Njemačke i Austrije: nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo zajednica drugih materinskih jezika i obreda Njemačke biskupske konferencije dr. Lukas Schreiber, nacionalni ravnatelj iz Austrije dr. Alexander Kraljic, predsjednica saborskog Odbora za Hrvate izvan RH Zdravka Bušić, ministar demografije i useljeništva Republike Hrvatske Ivan Šipić, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Dario Magdić te predsjednik Upravnog vijeća Hrvatske matice iseljenika Milan Kovač.
Uslijedila su izlaganja nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. sc. Tomislava Markića, delegata hrvatske inozemne pastve za Njemačku fra Petra Klapeža, delegata hrvatske inozemne pastve za Austriju fra Vjekoslava Lazića te kustosa Kustodije Svete Obitelji i delegata hrvatske inozemne pastve za SAD i Kanadu fra Nikole Pašalića.
Vlč. Markić je u izlaganju o 60. obljetnici Ravnateljstva rekao da za datum ustanovljenja Ravnateljstva uzimaju datum imenovanja njegova prvog ravnatelja vlč. Vladimira Vincea. „To se zbilo 25. lipnja 1966. u Rimu. Naime, Sveta konzistorijalna kongregacija je u sklopu ponovne uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice s ondašnjom Jugoslavijom i potpisivanja Protokola imenovala ovoga hrvatskog emigrantskog svećenika, člana Opus Dei, ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Dogodilo se to i u vremenu kada se pojačano počela pojavljivati, osobito u Njemačkoj, nova hrvatska radnička emigracija koja je vremenom svojom brojnošću znatno nadjačala dotad prevladavajuću političku emigraciju. Vlč. Vince uspio se u hrvatskom iseljeništvu nametnuti kao autoritet unatoč osporavanjima politički tvrdih emigrantskih krugova te je u kratkom periodu svoga djelovanja obišao i učvrstio hrvatsku došobrižničku mrežu u Europi, osobito u Njemačkoj i Švedskoj te je s istom namjerom koncem 1967. i početkom 1968. boravio u Sjevernoj i Južnoj Americi u posjetu hrvatskim zajednicama“, istaknuo je.
Nakon avionske nesreće u kojoj je 1969. godine preminuo vlč. Vince, biskupi na tu službu predlažu, a Kongregacija za biskupe imenuje, župnika Župe sv. Blaža iz Zagreba Vladimira Stankovića. Među ostalim, vlč. Markić istaknuo je i povijesni kontekst u kojem je djelovao mons. Stanković. „Početak njegove službe još je ulazio u period toplijih odnosa između Svete Stolice i tadašnje Jugoslavije nakon potpisivanja Protokola i obnove diplomatskih odnosa. Međutim, položaj Crkve u tadašnjoj državnoj tvorevini ponovno je pogoršan gašenjem Hrvatskog proljeća 1972.“, napomenuo je.
„U tom je kontekstu valjalo pomirbeno djelovati i u mnogim hrvatskim katoličkim zajednicama, misijama i župama u iseljeništvu, u kojima je bio jak utjecaj hrvatske političke emigracije, a koje su teško prihvaćale svećenike ‘pasošare’, kako su zvali one koji su imali regularne jugoslavenske putovnice. U njima su vidjeli potencijalne suradnike komunističkoga režima te su ih vrlo teško prihvaćali. Stanković je u inozemnu pastvu mogao pak slati samo takve svećenike te je, u granicama mogućega, mnogo truda uložio u kadroviranje tražeći svećenike koji se odlikuju moralnim životom, nezainteresiranošću za dnevnu politiku i revnošću za duše“, dodao je vlč. Markić.
„Prva dva desetljeća Stankovićeve službe bile su obilježene i mnogim Udbinim napadima i atentatima na hrvatske političke emigrante, kao i stalnom prismotrom i pritiskom naših pastoralnih djelatnika i istaknutijih vjernika, što je imalo snažan odjek u našim misijama. Posljednje je pak desetljeće Stankovićeva upravljanja inozemnom pastvom obilježeno nastojanjima i podupiranju hrvatske samostalnosti i državnosti, a vrijeme Domovinskoga rata obilježeno je nebrojenim humanitarnim incijativama iz iseljeništva u koje je Ravnateljstvo bilo uključeno kako bi se učinkovito pomoglo žrtvama rata, osobito izbjeglicama i prognanicima“, ustvrdio je.
Vlč. Markić rekao je da u svijetu danas djeluje 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. U Europi su tri u Sloveniji, osam u Austriji, 95 u Njemačkoj, 12 u Švicarskoj, tri u Francuskoj, četiri u Švedskoj te po jedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Izvan Europe ih je: u Kanadi 16, u Sjedinjenim Američkim Državama 15, u Australiji 13 te po jedna u Peruu, Argentini, Južnoafričkoj Republici i Novome Zelandu.
Fra Petar Klapež održao je izlaganje o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj. „Ove godine navršava se 80 godina otkako je Njemačka biskupska konferencija 1946. imenovala don Andriju Kordića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, dušobrižnikom hrvatskih katolika koji su se tada nalazili na području njemačkih biskupija. Već se imenovanje, smatra početkom suvremene dušobrižničke skrbi za sve hrvatske katolike na području Savezne Republike Njemačke“, rekao je.
Fra Petar naglasio je da je Njemačka biskupska konferencija objavila smjernice za dušobrižništvo na drugim jezicima i obredima. „Tim smjernicama njemački biskupi žele prije svega sve migrante katolike u Njemačkoj privući u središte crkvenoga života svojih biskupija.“
„Nadbiskupi i biskupi svjesni su da Hrvati katolici kao misija i zajednica u Njemačkoj daju snažniji pečat mjesnoj Crkvi u njihovim biskupijama i nadbiskupijama. Hrvatske zajednice u Njemačkoj vrlo su žive“, spomenuo je fra Petar. „Hrvati imaju vrlo važnu ulogu jer smo velika skupina. Treća smo po veličini katolička migrantska skupina u Njemačkoj i vrlo vitalna skupina s velikim udjelom u bogoslužju i tradicionalnom pobožnošću te bi bilo šteta kad bi bili na rubu Crkve u Njemačkoj. Njemačka biskupska konferencija želi Hrvate privući u središte Crkve u svojim biskupijama“, dodao je.
Fra Vjekoslav Lazić je u govoru o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Austriji naglasio da novi val izbjeglica iz Bosne i Hercegovine odlikuje velika odanost Katoličkoj Crkvi i tradicionalnim vrijednostima. „Pastoralna skrb morala je voditi računa i o činjenici da su Hrvati u Bosni i Hercegovini često u vlastitoj domovini živjeli kao dijaspora, izmiješani s muslimanskim i pravoslavnim stanovništvom. Usto su u Austriji zatekli sekularizirano društvo. Sve je to trebalo pomiriti strpljivim i ustrajnim pastoralnim radom kojem težište postaje vjeronauk za djecu, rad sa mladima, tečajevi za brak i različita hodočašća“, rekao je.
Fra Vjekoslav posebno je izdvojio hodočašće u Bleiburg. „To je hodočašće svih misija u Austriji koje se nastavlja na staru obvezu Hrvata u dijaspori – čuvati uspomenu na nacionalnu tragediju koja se nad hrvatski narod nadvila 1945., a Hrvati u domovini je tijekom jugoslavenskog režima nisu smjeli komemorirati“, poručio je.
„U kontekstu nestalnosti globalnoga svijeta ni hrvatsko dušobrižništvo nije lišeno pitanja što nosi budućnost. Državni i nacionalni okvir postignut Domovinskim ratom za Republiku Hrvatsku devedesetih godina, nažalost, nije doveo do znatnog povratka iseljeništva u domovinu. Štoviše, slaba ekonomska situacija mnoge je natjerala da ponovno traže život pod tuđim suncem. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, iseljavanje je dramatično ubrzano. S druge strane, procesi integracije i asimilacije u zemljama koje su primile Hrvate polako, ali sigurno, ubiru svoje plodove i misije im se teško mogu oduprijeti. Pa ipak, hrvatsko dušobrižništvo uvijek je znalo naći načina odigrati svoju veliku ulogu u spasenju duša, očuvanju hrvatskog jezika i običaja te njegovanju povezanosti s domovinom. Vjerujemo da će znati to činiti i u budućnosti“, zaključio je fra Vjekoslav.
Posljednje izlaganje pod nazivom „Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji za Sjedinjene Američke Države i Kanadu (1926. – 2026.)“ održao je fra Nikola Pašalić. „Hrvatski franjevci iz svih sadašnjih provincija našega hrvatskog naroda bili su nositelji dušobrižništva, čuvari identiteta, pokretači kulturnih ustanova, izdavači, učitelji i društveni organizatori hrvatske dijaspore na ovom velikom i dalekom kontinentu“, istaknuo je uvodno.
„Komesarijat je nakon 40 godina narastao u Hrvatsku franjevačku kustodiju koja danas djeluje u više saveznih država SAD-a i kanadskih pokrajina, u jedanaest župa, misija, centara i u jednom samostanu“, ustvrdio je. Predavač je naglasio da nakon Drugoga svjetskog rata franjevačka prisutnost doživljava snažan razvoj. „Broj župa raste, posebno u Kanadi, broj braće se stabilizira, a aktivnost se širi i na područja izdavaštva, društvenih organizacij, kulturnog života, školskog vjeronauka i identitetskog rada“, rekao je.
„Franjevački red donio je odluku da se svi „komesarijati“ dignu na razinu „kustodija“, bilo neovisnih ili ovisnih. Zbog toga Komesarijat biva uzdignut u Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete Obitelji za SAD i Kanadu 1969. Prvi kustod bio je fra Vjekoslav Bambir, sa sjedištem u Chicagu, u samostanu sv. Ante Padovanskog“, istaknuo je fra Nikola. „Kustodija je i danas živa poveznica između hrvatskog naroda u iseljeništvu i Crkve u domovini te jamac da će hrvatska duhovna i kulturna baština u Sjevernoj Americi ostati prisutna za godine mnoge“, rekao je fra Nikola.
Naglasio je i suvremene izazove s kojima se Kustodija suočava. „Današnje vrijeme obilježeno je sve manjim brojem svećenika, asimilacijom mladih naraštaja, digitalnom transformacijom, pluralizmom i sekularizacijom i novim migracijskim tokovima. Sve ovo stavlja na braću koja sada rade nove izazove, nove putove evangelizacije te pronalaska najboljeg načina da se dođe do svih onih koji žele čuti Radosnu vijest Evanđelja“, zaključio je fra Nikola.
Sjednicom je moderirala tajnica Dušobrižništva za Hrvate u Frankfurtu Ella Bojčetić. Glazbeni dio programa izveli su Pučki pivači KBF-a.
Emisija Hrvatske radiotelevizije „Globalna Hrvatska“, koja prati događaje važne za Hrvate izvan Republike Hrvatske, emitirala je 16. travnja 2026. prilog povodom nedavnog obilježavanja više jubileja hrvatske inozemne pastve.
[https://glashrvatske.hrt.hr/hr/multimedia/globalna-hrvatska-tv/globalna-hrvatska-16042026–12674566]
Također je 20. travnja 2026. na Prvom programu Hrvatskog radija emitirana emisija pod naslovom „Hrvatska inozemna pastva: prošlost, sadašnjost i budućnost“.
Tekst: Informativna katolička agencija (IKA) / Živa zajednica
[https://www.zivazajednica.de/proslavljeni-veliki-jubileji-dusobriznistva-za-hrvate-u-inozemstvu/]
Snimke: Ivan Gavranović
