Skladati nepromjenjive dijelove svete mise – Gospodine, smiluj se, Slava, Svet i Jaganjče Božji – za Božji narod oduvijek je bio zahtjevan i odgovoran zadatak. Kako stvoriti liturgijsku glazbu koja će istodobno biti molitvena i umjetnički vrijedna, jednostavna i dostojanstvena, pristupačna vjernicima, a opet dovoljno nadahnuta da uzdigne duh prema Bogu? To je izazov s kojim su se kroz povijest suočavali brojni veliki skladatelji, od Giovannija Pierluigija da Palestrine, preko Johanna Sebastiana Bacha, Josepha Haydna i Wolfganga Amadeusa Mozarta, do Franza Schuberta, Antona Brucknera i mnogih drugih. Njihove mise ostaju trajni spomenici sakralne glazbene umjetnosti, premda su mnoge od njih svojom zahtjevnošću i opsegom odavno nadišle okvire redovite liturgijske uporabe.

S druge strane, Crkva je kroz stoljeća njegovala i jednostavnije oblike pučkoga liturgijskog pjevanja. Upravo je na tom tragu nastala i Misa u čast Marije Pomoćnice kršćana maestra Darka Rubčića, crkvenoga glazbenika i vjeroučitelja u Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden u Njemačkoj.

Veliki austrijski skladatelj Anton Bruckner prije skladanja sakralnih djela često je molio na koljenima te svoja djela posvećivao riječima Dem lieben Gott („Dragome Bogu“). Sličan je stav imao i Johann Sebastian Bach, koji je na svojim partiturnim zapisima ispisivao poznatu oznaku Soli Deo Gloria („Samo Bogu slava“). Ta svijest da sakralna glazba ponajprije proizlazi iz molitve i vjere sažeta je i u riječima pokojnog dr. fra Slavka Topića: „Ako želiš skladati liturgijsku glazbu, otiđi u crkvu, klekni pred Presveto i moli – nadahnuće neće izostati.“

Slušajući Rubčićevu misu, stječe se dojam da je upravo takvo duhovno nadahnuće bilo njezino polazište. U skladbi se prepoznaju molitvenost, jednostavnost i melodijska preglednost, ali i dobro razumijevanje liturgijske funkcije glazbe. Melodije su prirodne, lako pamtljive i prikladne za sudjelovanje čitave zajednice, što je jedna od temeljnih odrednica liturgijske glazbe nakon Drugoga vatikanskog koncila. Istodobno, misa ne odustaje od glazbene ljepote, nego je ostvaruje jednostavnim i nenametljivim sredstvima.

Posebna vrijednost ove skladbe jest njezina pastoralna uporabljivost. Ona nije zamišljena za koncertnu dvoranu ni za uski krug glazbenih stručnjaka, nego za živu liturgijsku zajednicu koja moli pjevajući. Upravo u toj ravnoteži između umjetničke kvalitete i praktične liturgijske primjene leži njezina najveća snaga.

Misa u čast Marije Pomoćnice kršćana stoga predstavlja vrijedan doprinos suvremenoj hrvatskoj sakralnoj glazbenoj baštini te se dostojno pridružuje nizu pučkih misa nastalih u poslijekoncilskom razdoblju. Riječ je o djelu koje uspješno povezuje liturgijsku svrhovitost, pastoralnu pristupačnost i glazbenu ljepotu te zaslužuje svoje mjesto u repertoaru naših župnih i misijskih zajednica. Neka stoga i ovo djelo, kao i sav trud njegova autora, bude na veću slavu Božju i na duhovnu korist vjernika.

Vlč. Marko Stanušić, regens chori sarajevske prvostolnice