Uz don Ivu Nedića me veže niz godina zajedničkog rada u Hrvatskoj katoličkoj misiji.
On kao voditelj ondašnje misije Pforzheim-Bruchsal, a ja kao pastoralni suradnik, počeli smo suradnju davne 1983.
Obojica smo imali tek 30-ak godina: on kao mladi salezijanac poslan iz Zagreba, a ja kao referendar poslan iz Nadbiskupije Freiburg kako bih djelovao među svojim Hrvatima.
Don Ivo je imao kratko iskustvo pastoralnog rada na malom otoku Prviću, a ja sam već godinu radio s prethodnim voditeljem Misije don Petrom Kuranom.
Već u startu sam primijetio da smo potpuno različitog temperamenta. Ali, to nije išlo na štetu suradnje oko postavljenih ciljeva.
Don Ivo je bio nemirna duha, uvijek tjeran novim htijenjima i idejama, dok sam ja bio više suzdržan i oprezan.
Čitavu ondašnju misiju Pforzheim-Bruchsal najprije smo vodili nas dvojica. Uskoro je, zbog obima rada, namješten i don Mihael Rodić koji će kasnije preuzeti vodstvo. Dvojica svećenika su dijelila sakramente, ja sam im pomagao oko pripreme i liturgije te zapisivao u matice.
Skoro svaki dan u tjednu držali smo vjeronauk za onda brojnu hrvatsku djecu i mladež. Tjedno smo posjećivali bolnice, a don Ivo i zatvore, u Pforzheimu i Bruchsalu.
Svake se godine pripremalo i išlo na vjeronaučnu olimpijadu u Offenbachu kod Frankfurta. U istom se sklopu održavao i nogometni turnir, s koga bi se naši mladi redovito vraćali s osvojenim 1. ili 2. mjestom.
Zborovi su se sastajali na redovite probe, folkloraši na ples i druženje.
Don Ivo i ja smo bili pokrenuli i teološku tribinu gdje se okupljao znatan broj sudionika. Uređivali smo i tiskali misijsko glasilo „Prisutnost“.
Okušavao se don Ivo i kao redatelj dramskih priredbi. Bilo je druženja, veselja i zabave.
Imali smo crkvena vijeća u većim gradovima koja su se brinula oko mnogih stvari, posebno oko organizacije priredbi. A tih je priredbi bilo više puta godišnje. Osim nogometnih turnira i zabava za Dan inozemnog sugrađanina u mjesecu rujnu, redovito se u Bruchsalu i Pforzheimu priređivala fešta u adventu i povodom Majčina dana.
Don Ivo je rado osluškivao prijedloge iz naroda te je nastojao udovoljiti im.
Tako je uveo redovitu misu za zajednicu u Eppingenu te otvorio filijalni ured u Bruchsalu.
Vjernici su htjeli na hodočašća. Don Ivo im predloži da idu u Birnau na Bodenskom jezeru misleći ih tako udobrovoljiti. Međutim, interes je bio toliki da smo u svibnju 1985. na Birnau doveli 500 hodočasnika u punih 9 autobusa.
Don Ivo je rado pomagao organizirajući dobrovoljne priloge za stradale ili neke skupe operacije. To je pratilo čitav njegov rad u prvom i drugom mandatu.
A što se tiče drugog mandata, on je počeo nakon skoro 20 godina don Ivina izbivanja, najprije u Splitu, kasnije u Ingolstadtu.
U tih 20 godina mnogo se toga promijenilo kako u našoj misiji, tako i u Domovini.
Dok je don Ivo gradio centar za mladež na splitskom Kmanu i brinuo se za istu, ovdje je bilo mnoštvo ratnih izbjeglica iz bivše države.
Misiju su vodili najprije don Mihael Rodić, zatim don Niko Šošić. Kad se rat smirio, izbjeglice su se morale vratiti nazad, a naša je misija opustjela brojčano i duhovno. Voditelj je bio desetak godina don Ivan Bolkovac. Pred njegov premještaj 2006. dolazi iz Zagreba ondašnji provincijal Salezijanske provincije don Ambrozije Matušić s informacijom da se, zbog malog broja vjernika, u jednu novu misiju sjedinjuju četiri bivše: Pforzheim-Bruchsal, Karlsruhe, Gaggenau i Offenburg.
U razgovoru s provincijalom usudio sam mu predložiti da za voditelja te mega-zajednice može jedino poslati don Ivu Nedića. Isti sam prijedlog učinio i u razgovoru s biskupom Klugom u Freiburgu.
Ne znam jesu li se odgovorni osvrćali na moj prijedlog, no svakako sam imao dobru procjenu. Don Ivo je od te godine do sada uspješno vodio ne jednu, već četiri bivše misije. A i petu je usput uzeo u posjed. To je Ludwigshafen, kamo sada odlazi.
Predviđanja Nadbiskupije Freiburg da će broj vjernika spasti na malo nisu se obistinila. Naprotiv, uslijed potražnje boljih radnih i životnih uvjeta, mnoge su mlade obitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine ove naše crkve ponovno ispunile životom i molitvom.
Vremenski okvir ne dozvoljava da se nabrajaju pojedinosti iz drugog i dugog don Ivinog mandata koji je odradio u misiji Mittelbaden.
Istaknuo bih samo uvođenje redovitih tečajeva za mladence koji se održavaju u Karlsruheu. Nadalje, preko 500 kumstava s misijom Tatale u afričkoj Gani sigurno su plod don Ivina misionarskog žara koji ni nakon toliko godina nije ugasnuo.
Stog sam siguran: njegov polet, koji je zadržao i u zrelim godinama, trčećim će ga korakom dovesti pred Gospodina. Neka mu On bude milostiv na dobrobit nove zajednice te na vlastitu sreću i zadovoljstvo!
Novoimenovanom voditelju misije Mittelbaden, don Tihomiru Šutalo, srdačna dobrodošlica i obilje Božjeg blagoslova!
