Dragi vjernici, obavještavamo vas da su popunjena sva mjesta za hodočašće u Lourdes i da više nema mogućnosti prijavljivanja.
Također molimo sve koji su se na vrijeme prijavili i uplatili akontaciju od 30 €, da što prije predaju ostatak iznosa povjereniku u svojoj zajednici.
Članovi misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal organizirali su u subotu, 10. veljače 2024. u velikoj dvorani centra pokraj crkve St. Paul malo slavlje – Helferfest, u zahvalu svim vijećnicima i volonterima koji su organizirali, radili i pomagali na božićno-nikolinjskoj proslavi održanoj 9. prosinca 2023. u Bruchsalu-Untergrombachu.
Na fešti je bilo 60 osoba, a od svećenika su došli don Ivo i don Sebastijan. Na početku je don Ivo blagoslovio večeru i naše zajedništvo te zahvalio svima za njihove zlatne ruke koje su uvijek spremne za dobrobit naše zajednice.
Nakon večere vijećnici su se zajedno s don Ivom povukli u druge prostorije na kratki sastanak, da razmijene i ujedine mišljenja, kako bi vijeće u budućim projektima djelovalo još bolje i kvalitetnije.
Nakon sastanka uslijedilo je zajedničko druženje uz pjesmu, smijeh i razgovor do kasnih sati.
Ovom prilikom Misijsko pastoralno vijeće Bruchsal koristi priliku da zahvali svim VJERNICIMA, DONATORIMA, POMAGAČIMA i svim ljudima dobre volje koji su na bilo koji način pridonijeli da božićno-nikolinjska proslava uspije što ljepše i što uspješnije.
Marija Vasilj,
predsjednica Misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal
Vrijeme poklada je idealna prilika za dobru zabavu. Znaju to i vrijedni članovi Folklorne skupine FolkloriKA Karlsruhe.
U petak, 9. veljače 2024. članovi i prijatelji FS FolkloriKA su u prostorijama misijskog centra proslavili uspješan nastup povodom poklada/fašinga. Kako u pjesmi i plesu, tako su i u delicijama bili zastupljeni svi dijelovi Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Događaji poput ovog jučerašnjeg pružaju priliku da se okupi i cijeni ljepota i živost hrvatske kulture.
Dragana Ivanković, voditeljica FS FolkloriKA
Spomendan sv. Ivana Bosca slavi se u Katoličkoj crkvi 31. siječnja. Neka Božji blagoslov i zagovor sv. Ivana don Bosca uvijek prati don Vjeku, don Ivu, don Sebastijana i don Stjepana, svećenike salezijance koji su povjereni našoj misiji!
Sveti Ivan Bosco jedan je od najomiljenijih modernih svetaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Castelnuovo d’Asti, Italija. Njegov otac Franjo umro je 1817, a iza njega ostala su djeca Ivan, Josip i Antun s majkom Margaritom. Mama Margarita imala je ključnu ulogu u Ivanovom odgoju. Od nje je naučio vidjeti Boga u drugima, u siromasima koji su zimi kucali na njihova vrata, a kojima je Margarita davala toplu juhu, krpala cipele i izražavala ljubav na mnoge druge načine.
Ivan je već u najranijoj dobi osjetio želju da postane svećenik. U devetoj je godini usnuo san koji mu je otkrio njegovo poslanje: “Budi ponizan, jak i snažan”, rekla mu je žena, sjajna poput sunca, “i ono što vidiš da se događa s ovim vukovima koji postaju janjci, ti ćeš učiniti s mojim sinovima. Ja ću ti biti učiteljica. U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti”. Ivan je odmah pokušao činiti dobra djela za dječake. Započeo je zabavljati svoje vršnjake igrama koje je naučio između vremena posvećenog radu i molitvi. Jedne nedjeljne večeri održao je svoj prvi nastup pred djecom iz susjedstva. Čudesno je izgledalo njegovo balansiranje lonaca i tava na vrhu nosa i skakanje te hodanje po užetu koje je bilo razapeto između dva stabla. Sve je to bilo popraćeno pljeskom mladih gledatelja. Prije nego bi se na kraju igre svi razišli, don Bosco bi svojoj publici ponovio propovijed koju je čuo na jutarnjoj misi i pozvao sve na molitvu. Igre i Riječ Božja počele su preobražavati njegove mlade prijatelje koji su mu se rado pridruživali u molitvi.
Don Bosco je 1827. sa samo dvanaest godina napustio svoj dom kako bi potražio posao kao sluga na farmi. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, no nažalost, njegovom smrću 1830. Ivan je bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao.
Kada je stigao u Torino susreo se sa velikim brojem dječaka na ulici koji su tražili posao u tvornicama i na građevinskim projektima. Mnogi su bili siročad ili sezonski radnici s udaljenih poljoprivrednih zemljišta, a oni s obiteljima uglavnom su bili siromašni i često su imali obiteljskih problema. Nezaposleni, tužni i spremni na sve, adolescenti su pravili probleme na ulicama. Don Bosco je donio odluku da će brinuti o njima i čuvati ih od nevolja. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja kojemu je bila svrha pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti te da budu radosni“.
Za đakona je zaređen 29. ožujka, a 5. lipnja 1841. godine za svećenika. U to je vrijeme u Torinu bilo šesnaest župa. Župnici su bili svjesni problema mladih, ali su u isto vrijeme očekivali njihov odlazak u sakristije i crkve na obaveznu nastavu vjeronauka. Nisu shvatili da brzi porast gradskog stanovništva popraćen migracijama sa sela u grad čine ovaj način rada neučinkovitim. Bilo je potrebno otkriti nove načine, izmisliti nove metode, isprobati drugi oblik apostolata: susretati se s dječacima u trgovinama, uredima, na tržnicama i ulicama.
Don Bosco je 8. prosinca 1841. susreo mladog Bartolomeja Garellija s kojim je tada započeo svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“. Ispočetka je bio „selilački“, ali je kasnije pronašao svoj trajni smještaj u Valdoccu (Torino). Oratorij je mjesto molitve, mjesto za igru i stjecanje prijatelja, škola, služba za zapošljavanje i dom. Don Bosco je svake nedjelje i blagdana okupljao siromašne i napuštene dječake iz Torina, ispovijedao ih, držao misu za njih, propovijedao jezikom koji su razumjeli, vodio ih u igrama i planinarenjima, pričao im priče i slušao njihove probleme. Osigurao im je mjesto za boravak, posao kod uglednih poslodavaca i podučavanje za daljnje obrazovanje. Godine 1846. don Boscu se pridružila njegova majka Margarita i, kao „mama siromašnih dječaka“, ostala je s njim sve do svoje smrti 1856.
Don Bosco je pisao brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i časopise. Gradio je stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Pretrpio je i brojne napade, od kojih su neki čak bili i pokušaji atentata, ali djelo koje je stavio pod zaštitu svetog Franje Saleškog sve je više raslo. U jesen 1853. otvorio je obućarsku i krojačku radnju u oratoriju u Valdoccu. Obućarska radnja nalazila se u vrlo uskom prostoru blizu zvonika prve crkve koju je upravo dovršio. Tamo je don Bosco sjedio za postolarskom klupom i pred četvoricom dječačića udarao po kožnom potplatu i učio ih je rukovati šilom i koncem. Nakon postolara i krojača, došlo je vrijeme za školovanje knjigoveža, stolara, tiskara i mehaničara.
Don Boscova jedinstvena metoda odgoja (preventivni sustav) temeljena na razumu, vjeri i ljubaznosti izgrađivala je u mladima ljudske vrednote, kršćanska načela i omogućavala im da svojim rukama zarađuju za život.
Godine 1854. u oratorij je došao „sveti dječak“ Dominik Savio koji je utemeljio Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Te je iste godine don Bosco predložio četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. Godine 1855. Mihovil Rua položio je redovničke zavjete i postao prvi salezijanac. 1857. don Bosco je počeo pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Salezijanska družba službeno je osnovana 8. prosinca 1859.
Don Bosco je umro 31. siječnja 1888. Za njegovog nasljednika izabran je don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Od tada se njegova družba naziva Salezijanci Don Bosca (SDB). Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je preventivni sustav ostao Crkvi kao odgojna metoda. Njegov se blagdan slavi 31. siječnja.
Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri grane: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike i udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Sagradio je četiri velike crkve, utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik, napisao stotinjak knjiga i knjižica, osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće, organizirao osam misijskih ekspedicija, iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i Kraljevine Italije, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve je to činio u zanosnom optimizmu i radosti.
[Preuzeto sa stranice: https://donbosco.hr/don-bosco-zivotopis/]
Klara Čavar, djevojački Cvitanović, rođena 28. 3. 1948. u Jajcu, selo Klimenta, preminula je nakon pet godina hrabre borbe protiv teške bolesti u bolnici u Heidelbergu u utorak, 30. 1. 2024.
Pokojna Klara udala se 19. 1. 1966. za Dragu Čavara. U skladnom kršćanskom braku Bog ih je podario s troje djece: Ivica (1968.), Ljubica (1969.) i Snježana (1976.).
Suprug Drago je 1970. godine došao za poslom u Kronau, a 1972. mu se pridružila Klara s djecom. Nakon četiri godine, 1976. Klara se s djecom vratila u Jajce, a Drago je ostao raditi u Kronau.
Godine 1990. Klara ponovno dolazi u Kronau s djecom i tu ostaje do svoje smrti. Povremeno se bavila čišćenjem a ponajviše je bila domaćica i najbolja baka svojim 8 unučadi: Ivana, Tamara, Andrea, Kristina, David, Filip, Marko i Ivano. Unuci Gabrijel i Emanuel su preminuli kao mali i vjerujemo da će u Kraljevstvu nebeskom dočekati svoju baku.
Pokojna Klara bila je veoma pobožna žena, rado je išla na hodočašća i svi su je zbog dobre naravi voljeli.
Misa i oproštaj od pokojnice bit će u petak, 2. veljače 2024. u 12:00 sati u crkvi St. Paul u Bruchsalu, a sprovod će biti u nedjelju, 4. veljače 2024. u 15:00 sati na groblju u selu Mile, općina Jajce.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.
Anđa Kljajić, djevojački Matković, rođena 3. 6. 1935. u Novom Selu preminula je u krugu svoje obitelji u Leopoldshafenu u ponedjeljak, 22. 1. 2024.
Pokojna Anđa udala se 23. 11. 1954. za Nikolu Kljajića s kojim je živjela u Novom Selu. Bog im je podario četvero djece: Luku, Ankicu, Ivanku i Blažana koji je preminuo 1989. godine. Sljedeće, 1990. godine preminuo je Anđin suprug Nikola te je ona s početkom Domovinskog rata 1992. otišla kod kćeri Ankice Bodrožić-Selak u Njemačku.
Anđina djeca podarila su joj 12 unučadi i 15 praunučadi (16. praunuče je na putu i trebalo bi se roditi za 3 tjedna).
Pokojnica je bila velika vjernica što može potvrditi svatko tko ju je poznavao. Cijeli svoj život posvetila je djeci, unučadi, praunučadi i vjeri.
Oproštaj od pokojnice bio je u krugu obitelji u utorak, 23. siječnja, a sprovod će biti u četvrtak, 25. siječnja 2024. u 14 sati na mjesnom groblju u Svibu.
Pokoj vječni daruj joj, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.
Zora Šitum (rođ. Grepo) rođena 17. 6. 1952. u Retkovcima kod Vinkovaca preminula je blago u Gospodinu 6. 1. 2024. u svom domu.
Godine 1970. Zora je završila srednju školu za krojačicu. Toga ljeta je upoznala svoga budućeg supruga Marka. Nakon vjenčanja u siječnju 1971. godine zajedno su otišli za Njemačku i nastanili se u Bruchsalu. Tu su im se rodile i sve tri kćeri: Anita, Sandra i Sabina.
Zora je uživala u kuhanju i pripravljanju slastica u kojima su uživala njezina unučad: Antonio, Laura, Dominik, Marcel i David. Živjela je za svoju obitelj koja je uvijek bila uz nju.
Ispraćaj pokojne Zore bit će u srijedu, 10. 1. 2024. u 15.00 sati u crkvi St. Paul u Bruchsalu.
Pokopana će biti na gradskom groblju u Vinkovcima u petak, 12. 1. 2024. u 12.00 sati.
Uime naše misije izražavamo iskrenu kršćansku sućut obitelji, rodbini i prijateljima.
Pokoj vječni daruj joj Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila joj. Počivala u miru Božjem. Amen.
Salezijanac svećenik don Niko Šošić preminuo je u subotu, 6. siječnja 2024. prije podne u Stepinčevom domu u Cugovcu u 78. godini života, 58. godini redovništva i 47. godini svećeništva.
Don Niko je rođen 19. rujna 1946. u Šenkovićima (Novi Travnik, BiH) od oca Marijana i majke Kate rođ. Mican. Sakrament kršenja i potvrde primio je u crkvi Presvetog Srca Isusova u župi Pećine u Vrhbosanskoj biskupiji.
Nakon završene osnovne škole 1963. ujesen ulazi u salezijansku zajednicu u Rijeci (Marija Pomoćnica). Ondje polazi i završava prva dva razreda salezijanske vjerske škole za spremanje svećenika (Klasična gimnazija), nakon čega odlazi u Križevce u novicijat. Tamo je 16. kolovoza 1966. položio prve privremene redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi. Nakon što je završio treći i četvrti razred i maturirao u salezijanskoj vjerskoj školi za spremanje svećenika u Križevcima te odslužio godinu i pol dana obaveznoga vojnoga roka, tri je godine bio u praktičnom odgojno-pedagoškom radu u salezijanskim zavodima u Rijeci te u Muzzanu u Italiji. Teologiju je studirao u Italiji (Castellammare-Napulj, zatim Rim i Torino). Doživotne redovničke zavjete u Salezijanskoj družbi položio je 30. siječnja 1974. u Castellammare, a za svećenika ga je zaredio zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić u Zagrebu 26. lipnja 1977.
Kao svećenik djelovao je u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Njemačkoj obnašajući razne svećeničke dužnosti u župama, Hrvatskim katoličkim misijama i salezijanskim zavodima u Hrvatskoj salezijanskoj provinciji. Tako je bio duhovni pomoćnik, kapelan, župnik i kateheta, tajnik Hrvatske salezijanske provincije, ravnatelj salezijanske zajednice, urednik salezijanskog glasila Don Bosco danas, član Katehetskog salezijanskog centra, prevoditelj, voditelj Hrvatske katoličke misije, član Nadbiskupskog pastoralnog vijeća. Djelovao je u župama: Sv. Ane – Zagreb-Rudeš, Pomoćnice kršćana – Split, Duh Sveti – Zagreb-Jarun, Gospe Loretske – Zadar Arbanasi, Sv. Josipa – Rijeka, Leopolda Bogdana Mandića – Herceg Novi te u Hrvatskim katoličkim misijama Ingolstadt, Nürnberg i Pforzheim-Bruchsal (danas Mittelbaden).
Pri kraju života, 19. svibnja 2023. teško je obolio te je iz župne kuće u Župi sv. Ane u Rudešu (Zagreb), prevezen u Bolnicu sestara milosrdnica u Zagrebu gdje je ostao do 11. rujna 2023. Nakon bolničkog liječenja prebačen je u Stepinčev dom za starije i nemoćne u Cugovcu (Gradec) gdje je preminuo na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2024.
Sprovod pokojnog don Nike Šošića bit će u petak, 12. siječnja 2024. u 11:40 sati na groblju Miroševac. Misa zadušnica je u 13.00 sati u crkvi Svete Mati slobode na Jarunu.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.
Tekst: Luka Hudinčec
[Izvor: https://donbosco.hr/arhiva/novosti/item/2512-preminuo-don-niko-sosic]
Ivan Radošević, rođen 29. 5. 1932. u Mrkoplju od majke Antonije i oca Antona. Preminuo je u nedjelju, 31. 12. 2023. u Bad Rotenfelsu, Gaggenau.
U braku sa Zorom rođ. Boras imao je dvoje djece: Antona i Nikolu.
Ispraćaj pokojnika bit će u crkvi sv. Josipa u Gaggenau (St. Josef Kirche) u petak, 5. 1. 2024. u 14:00 sati.
Pokopan će biti na groblju u Brljici, Vitini, u nedjelju, 7. 1. 2024. u 14:00 sati.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.
Gospodine,
na cijelo Ljeto novo
svojom moćnom rukom
blagoslov svoj prospi,
da nas svuda Tvoje
blage oči prate,
da budemo vjerni
Tebi i Gospi…
Gospodine,
u dušu nam ulij
ljubav prema svemu
što jesmo Tebi
i vršeći uvijek
Tvoju volju svetu
s pravog puta
da skrenuli ne bi.
Čuvaj one, koje si nam dao
da nas Tebi, Bože,
našem cilju vode,
daj nam ljubav da spoznamo Tvoju,
da budemo dobri, poslušni i blagi,
da budemo djeca Božje slobode.
U dane crne,
kada tamne slutnje
i stvarnost gruba
mučiti nas stanu
utješi Ti nas i rukom blagom,
izliječi na duši
svaku nam ranu.
Gospodine,
na cijelo Ljeto novo
svojom moćnom rukom
blagoslov svoj prospi,
da nas svuda Tvoje
blage oči prate,
da budemo vjerni
Tebi i Gospi…
Aleksa Kokić
[Pavao Crnjac (prir.), Poezija blagdanskom trenutku, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1985., str. 74-75.]
Aleksa Kokić (1913. – 1940.), svećenik i pjesnik. Rodio se u Subotici. Zaređen je za svećenika za subotičku biskupiju. Umro na odsluženju vojnog roka u Cetinju. Pisao je pjesme u kojima je opjevao Bačku, rodnu grudu bunjevačkih Hrvata, svoje zvanje i vjeru svoga naroda. Objavio je zbirke pjesama: Klasovi pjevaju i Srebrno klasje.
Na posljednjoj zornici ove godine u zajednici Karlsruhe, požrtvovnost i ustrajnost u služenju naših dragih ministranata nagrađena je od strane misijskog vijeća simboličnim darom.
Ovom prilikom zahvaljujemo se i njihovim roditeljima što su im svojim primjerom, upornošću i odgojem ukazali na istinske životne vrijednosti, ali i našim dragim ministrantima koji su se, poštujući zemaljske i nebeske roditelje, odazvali pozivu na služenje.
Veselo druženje, uz božićne pjesme, nastavilo se na sada već tradicionalnoj ranojutarnjoj kavi u pekarnici u blizini crkve St. Michael.
Bruno Vujević
MAJKA
Začuđenost nad jedincem
Ovo se svjetlo probijalo polako kroz svakodnevna
događanja,
na koja se ženske oči i ruke privikavaju od malena –
al se, polako, u zbivanjima, tim istim, takav otkri sjaj
neizmjerni
da se ruke sklopiše same, kad riječi bez svojih ostahu
domena.
Sine moj – u onom tamo ubogom mjestancu, gdje ljudi su
nas znali,
govorio si mi „majko“ – no nitko nije pronicao u dubinu
začuđujućih zbivanja što svakodnevno su se odvijala
– a život se tvoj slio sa životom siromaha,
kojima si želio pripadat, dijeleć s njima sudbinu.
Ali ja sam znala: svjetlo što je zapretano u tim zbivanjima
poput dubokog vlakanca iskre pod korom dana
to si Ti.
Nije ono moje bilo –
i koliko više Te imadoh u sjaju tom i u toj šutnji,
no što Te plodom tijela mojega i krvi imah.
Karol Wojtyła
(s poljskog preveo Milivoj Slaviček)
[Pavao Crnjac (prir.), Poezija blagdanskom trenutku, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1985., str. 57.]
Karol Wojtyła (1920. – 2005.), svećenik, biskup, papa Ivan Pavao II. Pisao je pjesme, drame i eseje. Pjesme su mu duboko misaone, nadahnute Evanđeljem i čvrsto vezane uz sadašnjeg čovjeka. Među objavljenim zbirkama pjesama najpoznatije su mu: Pjesma o skrivenom Bogu, Kamenolom, Profil Cirenca, a među dramama: Brat našega Boga i Pred zlatarnicom. Papa Ivan Pavao II. blaženim je proglašen 2011., a svetim 27. travnja 2014. Spomendan mu je 22. listopada.
Gle, Bože moj, opet je došao Advent u godini tvoje Crkve. I opet molimo molitve čežnje i iščekivanja, pjevamo pjesme nade i obećanja. Opet se ponovo sva nevolja, sva čežnja i vjerničko iščekivanje sabire u jednu riječ: Dođi! Čudne li molitve: Ti si već došao i razapeo među nama svoj šator, podijelio si s nama naš život s njegovim sitnim radostima, jednoličnom svagdašnjicom i gorkim svršetkom. Zar smo mogli, govoreći ti: „Dođi“, očekivati još nešto više od toga? Jesi li nam se mogao još više primaknuti nego što si nam se približio svojim dolaskom, kad si tako živio naše običnosti da te se gotovo više nije moglo ni razlikovati od ostalih ljudi, tebe, Bože, koji si se nazvao Sinom čovječjim? A mi ipak molimo: Dođi. I nama ta riječ dolazi jednako iz srca kao negda praocima, kraljevima i prorocima, koji su vidjeli tvoj Dan samo izdaleka i blagoslivljali ga. Slavimo li samo Advent, ili Advent još uvijek traje? Jesi li ti već odista došao? Ti sam, kakvim smo te zamišljali čeznući za Onim koji ima doći: Bog jaki, Otac budućnosti, Knez mira, Svjetlo, Istina i Vječna sreća? Već na prvim stranicama Svetog pisma obećan je tvoj dolazak, a ipak na njegovu zadnjem listu, kojem se nikad više nijedan neće dodati, stoji molitva: Dođi, Gospodine Isuse!
Jesi li ti vječno Došašće koje treba doći, a nikad ne dolazi tako da sve iščekivanje bude ispunjeno? Jesi li ti onaj nedokučivo Daleki kojem sve čežnje srdaca, sva vremena i pokoljenja hodočaste putovima koji nigda ne završavaju? Jesi li ti samo daleki obzor koji se prostire oko zemlje naših djela i patnja, ostajući uvijek jednako daleko, kamo god mi krenuli? Jesi li ti vječno Danas koje, svemu jednako daleko i blizu, spokojno uključuje u sebi sva vremena i svaku mijenu? Možda pak i nećeš doći, jer još posjeduješ ono što bijasmo jučer a danas već nismo, i jer si već od iskona nadišao i najdalju našu budućnost? Ne uzmičeš li neprestano pred nama u neizmjerne daljine koje ispunjaš svojom zbiljom, i to dvostruko više nego što mi raskrvavljenih nogu prepješačimo putom u tvoju vječnost? Da li ti se čovječanstvo imalo približilo otkako se prije tisuće godina zaputilo na najslađi i najstrašniji put da tebe traži? Jesam li ti se u svome životu barem malo primakao, ili je sva izborena blizina na koncu samo još veća gorčina, kojom mi tvoja daljina napaja dušu? Moram li ostati daleko od tebe, jer si nam ti, Neizmjerni, konačno uvijek blizu, te stoga ne težiš doći k nama, jer zapravo i ne postoji mjesto na koje bi se ti trebao zaputiti?
Ti mi veliš da si već zaista došao. Da je tvoje ime Isus, Marijin sin, i da već znam na kojem te mjestu i u koje vrijeme mogu naći. Oprosti mi, Gospodine, ali ovaj tvoj dolazak mogao bi se prije nazvati tvojim hodom. Zaodjenuo si se u lik sluge, smatrali su te jednim od nas. Ti, skriveni Bog, ušao si u naše redove kao bilo tko drugi, tiho i neupadljivo. Bio si što i mi, koji uvijek idemo a nikako ne stižemo, jer sve što dostignemo samo je za to da dosegnemo ono zadnje: Svršetak. Mi ipak zazivamo: Dođi, dođi ti koji nikud ne ideš, jer tvoj dan nema večeri, i tvoja zbilja ne pozna svršetka. Dođi ti sam, jer naš hod je uvijek hod prema svršetku. Zovemo te jer očajavamo nad sobom, i to ponajčešće kad se mirno i svjesno zadovoljimo svojom konačnošću. Vapili smo za tvojim beskrajem; samo dolaskom tvog beskraja nadali smo se svome vječnom životu. Jer mi ljudi – barem oni kojima si dao zadnju mudrost ovoga života – naučili smo da je zalud bilo ono što smo pokušavali, naime da razjareni zatornim strahom svoje nemoći i prolaznosti, vlastitom snagom na uvijek nove načine, umaknemo svome biću i na tisuće se načina domognemo vječnoga. Budući da si ne možemo pomoći niti se spasiti od samih sebe, dozivali smo k sebi tvoju zbilju, tvoju istinu, puninu tvojeg života; prizivali smo tvoju mudrost i tvoju pravdu, tvoju dobrotu i tvoje milosrđe; molili smo da sam dođeš i razoriš sve brane naše ograničenosti, da od bijede načiniš bogatstvo, od naše vremenitosti vječnost. Obećao si nam da ćeš doći, i došao si. Ali kako si došao, što si učinio? Prihvatio si ljudski život i učinio ga svojim, u svemu jednak nama: rođen od žene, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan. Prigrlio si ono od čega mi zaziremo, počeo si ono što je po našem sudu tvojim dolaskom trebalo biti okončano: naš život, istinska konačnost i smrt. I ti si prigrlio upravo takvu ljudsku narav, ne da je preobraziš, zatreš ili vidljivo i osjetno uzvisiš i obožanstveniš, ili barem u izobilju ispuniš dobrima koja ljudi oskudno i mukotrpno žanju s male i krševite njive svoje prolaznosti. Ti si naš život učinio svojim, naš život onakav kakav jest. Protekao ti je na ovoj zemlji kao i naš. Brižno si ga nosio kako ti se prije nego sve propatiš ne bi prolila nijedna kap njegovih muka i zamorne uskoće. I preko tvog je života prešao okrutni neumoljivi valjak slijepe prirode i pronicljive ljudske zlobe. I kad je tvoje ljudsko biće uzdizalo oči k onomu kojega si najiskrenije i žarkom ljubavlju nazivao svojim Ocem, tada si kao i mi gledao gore k Bogu neistraživih putova i nedokučivih sudova koji nam čašu po svojoj volji pruža ili nas mimoilazi – i nijedno naše zašto neće dovijeka proniknuti tu volju koja je mogla i drugačije, a ipak je htjela ono što nam je nepojmljivo. Trebalo je da nas dođeš izbaviti od nas samih, a ti, jedini još slobodan i neograničen, čak i ti „postade kao i mi“. Pa iako znam da si ostao onaj koji si i bio, zar nije ipak tebi Besmrtnome bila odvratna naša smrtnost, tebi Neizmjernome naša skučenost, tebi Istinitome naš privid? Nisi li se sam prikovao za stvorenje, kad si posvema kao svoj život prihvatio i ono što si nekad u vječnim daljinama razastro kao tamnu, ništavnu pozadinu svoga nepristupačnog svjetla? Nije li križ s Golgote samo očitovanje križa koji si sam sebi pripravio, a koji strši u vječnim prostranstvima?
Je li to tvoj dolazak, jesu li zato ljudi pretvorili golemu povijest u jedan jedini adventski zbor – u njemu zaziva i onaj koji te pogrđuje – u jedan jedini zov za tobom i tvojim dolaskom? Je li s nas skinuta naša nesreća zato što si ti plakao? Zar predanje našoj konačnosti samo zato nije više najužasniji oblik našeg očaja, jer si ti zajedno s nama izrekao riječi predanja kad si postao čovjekom? Ima li naš put, koji nikako da se okonča, samo zato blažen svršetak, jer i ti ideš zajedno s nama? Ali kako i zašto to može biti tako? Kako može naš život, postavši tvoj, biti spasenje našeg života? Kako nas možeš ti, postavši i sam podložan Zakonu, osloboditi od Zakona (Gal 4,5)? Je li moje predanje mome životu početak izbavljenja iz njegove tegobne skučenosti, budući da to predanje, zapravo, znači amen tvome ljudskom životu, znači Da tvome dolasku, koji se zbio na način protivan svakom mojem očekivanju? Ali što mi koristi ako je moja kob sudioništvo u tvojoj, ako si ti samo moju učinio svojom? Ili si pak moj život učinio samo početkom svojeg dolaska, početkom svojega života?
Opet polako shvaćam ono što sam uvijek znao: Ti još uvijek dolaziš, tvoj pojavak u liku sluge samo je početak tvoga dolaska da nas otkupiš iz ropstva koje si sam prihvatio. Putovi kojima hodiš imaju kraj, tjesnaci u koje ulaziš postaju prostrani, križ koji nosiš postaje znak pobjede. Ti zapravo još nisi došao, nego dolaziš. Od tvojeg utjelovljenja pa do svršetka ovoga vremena samo je jedan tren – pa makar prohujala kroza nj i tisućljeća – da, blagoslovljena od tebe, postanu djelić ovoga trenutka; samo je jedan tren tvoga jednog čina koji u tvojem ljudskom životu i njegovu usudu obuhvaća sve nas i čitavu našu sudbinu, te nas vodi u vječne daljine Božjeg života. Budući da si započeo ovaj zadnji čin svoga stvaranja, ne može se na koncu više ništa novo zbiti u ovome vremenu. U krajnjem dnu svih stvari već sada zastaju sva vremena: „Zapala su nas posljednja vremena“ (1 Kor 10,11), zato postoji još samo jedno jedino vrijeme: tvoj Advent. Pa kad mine ovaj zadnji dan, nestat će vremena, i bit ćeš samo ti u svojoj vječnosti. Kad djela dozrijevaju, a vrijeme ne daje trajanje stvarima i bićima, kad jedna nova Zbilja dovede novo vrijeme, onda je tvojim utjelovljenjem svanulo jedno novo i posljednje vrijeme. Jer što bi još moglo doći, a da ga ovo vrijeme već ne nosi u svome krilu? Da postanemo dionici tebe? Da, ali to se već dogodilo, jer si se udostojao uzeti dijela u našoj ljudskoj naravi. Kaže se da ćeš opet doći. To je točno. Ali zapravo nije „opet“, budući da nas nikad nisi napustio u svojoj ljudskoj naravi, koju si zasvagda posvojio. No sve se više mora očitovati da si ti zaista već došao, da si već preobrazio srce svih stvari, jer si ih privinuo na svoje srce. Samo ti moraš sve više biti prisutan, samo se sve više mora očitovati ono što se već odigralo u biti svih bića, još se više mora zatrti varavi privid kao da konačno nije oslobođeno kad si ga ti prihvatio kao vlastiti život. Gle, ti dolaziš. To nije prošlost niti budućnost, nego sadašnjost koja se još samo ispunja. Još uvijek traje čas tvoga dolaska, a kad on dođe kraju i mi ćemo iskusiti da si zaista došao. Dopusti da živim čas tvoga dolaska, kako bih živio u tebi, Bože, koji imaš doći! Amen.
[Karl Rahner, Molitve života, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 20013., str. 162-167.]
Karl Rahner (1904. – 1984.), isusovac, teolog, sveučilišni profesor, jedan je od najznačajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Na Drugom vatikanskom saboru bio je imenovan službenim teološkim savjetnikom (peritusom). Prije Sabora je, zajedno s Yvesom Congarom, Henrijem de Lubacom i Marie-Dominiqueom Chenujem, osnovao novu školu misli pod imenom Nouvelle Théologie (Nova teologija). Predavao je na sveučilištima u Innsbrucku, Pullachu, Münchenu i Münsteru. Bio je urednik poznatoga Leksikona za teologiju i Crkvu (Lexikon für Theologie und Kirche). Cjelokupna Rahnerova bibliografija je nepregledna, a neka od djela su prevedena na hrvatski jezik.
za Tebe ne bijaše mjesta
u udobnu domu
u oporim rukama
i srcu tvrdu
jasle si učinio
blagoslovom u danima
koji dolaze
a Tvoji su dani rasli
iz jednostavnosti
i blagosti srca
poput zvijezde
koja Ti je najavila dolazak
poput blagovjesnika
vijesti radosne
srcima pastira
i sve bijaše drukčije
u ovoj noći
obasjanoj dobrotom
i moji Te koraci prate
Adolf Polegubić
[Iz zbirke pjesama Crvena mora. Duhovno pjesništvo, Glas Koncila, Zagreb 2020., str. 90.]
Adolf Polegubić rođen je 1962. u Šibeniku. Radio je kao novinar u Glasu Koncila, a potom je od 2002. do sredine 2023. bio glavni urednik glasila hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica. Član je Društva hrvatskih književnika. Objavio jedanaest zbirki pjesama na hrvatskom i jednu na njemačkom jeziku. Uvršten je u više antologija poezije.
U sjaju raspivanih zvizda, nešto se spušta na zemlju.
Piva.
Možda je smih anđela na snenoj zraci misečine?
Blagi pozdrav NEBA. Topli poljubac.
Dar čovičanstva što iskre zlatne baca, na vrata,
svete Božićne noći.
I dok zvona Božićna bruje, tebi, zemljo i majko,
OGNJIŠTE pod zvizdama na slami spava.
Anđeli sliću. Vani, gle, pre TOBOM – stado bilo.
Pastiri oko oltarskih svića, mole i pivaju.
ALELUJA!
Tebi Isuse mali.
Na izvanu sniži, dok noć sveta VUČE TE ZA RUKU.
Topli poljubac oči pokriva.
O, spavaj u dugom poljupcu Isuse mali.
Ljubim onu zemlju svetu, noć duboku,
kroz koju naše želje odlutaše…
Tvoj glas, pun lipote – svitanje dana novoga!
Nikada lipše sklopiti oči –
Anđeli sliću. Po snigu kolo igraju.
Unose BADNJAK!
Zapali sviću u svetoj Božićnoj noći.
Tiho.
MALI ISUS SPAVA!
Mladenka Marinović – Sušac
[Iz zbirke pjesama Šapat sjećanja, Matica hrvatska, Čitluk 1998., str. 38.]
Mladenka Marinović – Sušac rođena je 1954. u Blatnici kod Čitluka. Živi u Niefernu kod Pforzheima. Pjesme objavljivala u listovima i časopisima u Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Objavila dvije zbirke pjesama: Na raskrižju (1995.) i Šapat sjećanja (1998.). Član je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.
Sutrašnjom nedjeljom započinje predbožićno vrijeme koje se zove advent ili došašće. Gradske su ulice već božićno urešene, trgovački izlozi upadno se nameću svjetlucavim ponudama. Već u ponedjeljak gradovi se pretvaraju u velike sajmove, sve tamo do Badnjeg dana. Sve se stavlja u pokret: nuditelji i potražitelji, profiteri i oni koji misle da trebaju kupovati… Ljudi trče od izloga do izloga, oči se mnogih ne odvajaju od zamamnih trgovačkih izazova.
Čim dođe Badnjak, odjednom sve utihne. Ulice u tren opuste, ljudi, kao nečim stjerani, povlače se u svoje nastambe, razmotavaju darove, jedu, piju, gledaju televiziju i uživaju… Tako mnogi čine godinu za godinom ne pitajući se zbog čega. Zato što to i drugi čine – vjerojatno bi glasio odgovor.
Da, to je za siti, duhovno i tjelesno ulijenjeni Zapad – i advent i Božić: trošiti, probavljati, uživati, proizvoditi otpad.
Za nas kršćane ova četiri tjedna prije Božića morala bi ipak imati drugačiji smisao od ovog potrošačkog. To je vrijeme pripreme za dolazak Isusov – Božje došašće među nas ljude. Čovječanstvo je u dalekoj prošlosti iščekivalo Spasitelja, a kad je on došao, postao je nadahnućem ljudske povijesti. Stoga se i godine broje od Isusova rođenja. To je tzv. nova ili naša era.
Došašće je naime na poseban način vrijeme priprave za Božić kao temeljni događaj kršćanske vjere. Odatle izvire i radost, a ne samo neki uhodani običaj, koji se, kao po nekom ritualu, odvija koncem svake godine. Advent je dakle vrijeme nadanja da će nas pohoditi „mlado Sunce s visine“, kako se to lijepo kaže u Svetom pismu, i vrijeme radosnog iščekivanja.
No, ima li za nas nade ovoga adventa i radosti ovog Božića u godini Gospodnjoj tisućudevetstodevedesetprvoj? Možemo li se bar na trenutak razveseliti dok nam Domovina gori u plamenu rata? Dok su premnogi morali napustiti rodna ognjišta pred najezdom utjelovljenog zla? Dok raščovječene spodobe nadiru na naše sveto tlo, na naše živote i sve što nam je dragocjeno?
Da, ovaj hrvatski Božić 1991. imat će svoje jaslice u onakvom ambijentu u kakvom su se rađala mnoga djeca od početka rata. Te jaslice su od ruševina i ugaraka naših nekadašnjih domova. Isus će ovog Božića u našoj Domovini imati još siromašnije utočište od onoga u betlehemskoj štalici. Poput psalmista iz Starog zavjeta možemo procviliti:
Tlače narod tvoj, Jahve,
I baštinu tvoju pritišću;
Kolju udovicu i pridošlicu,
Sirotama život oduzimlju
I govore: „Jahve ne vidi!
Ne opaža Bog Jakovljev!“
Da, i nama koji smo žrtva ovog nezapamćenog rušenja života, slobode i svega što se zove civilizacija i kultura, ovoga prapećinskog divljaštva s najmodernijim igračkama smrti, ponekad se čini kao da Bog ne vidi i ne čuje.
Ali, sigurno vide i čuju oni u čijim je rukama moć kojom bi mogli, kad bi htjeli, sve ovo zlo zaustaviti. Čuju vapaje umiruće djece i ranjenika, do krajnosti ugroženih na vlastitom domovinskom tlu. Čuju, a ne mare. Neće ili nemaju odvažnosti obuzdati ovu u nebo vapijuću nepravdu i progonstvo.
Tu se rađa naša nova nevolja. Odatle naše razočaranje u tzv. slobodni demokratski svijet. Svijet kome, evo, nije ni do Boga, ni do pravde, nego samo do vlastitih interesa.
Sasvim opravdano možemo se pitati: S kakvom savješću taj tzv. kršćanski svijet dočekuje dolazak Gospodnji? Možda ga uopće ne čeka sa savješću, nego samo s trbuhom, kao što uvodno rekoh.
I još jedno pitanje za nas: Ima li za nas ikakvog svjetla u ovim mrklim adventskim noćima? Je li izbavljenje tek samo pusta tlapnja ili ipak stvarnost, makar krvavo ostvariva?
Čitanje sutrašnje liturgije suočava nas sa začuđujuće sličnom situacijom izraelskog naroda u doba nevolja i progona. Prorok Jeremija tješi malodušni narod riječima: „Evo, dolaze dani – riječ je Gospodnja – kad ću ispuniti dobro obećanje dato domu Izraelovu… U one dane Judeja će biti spašena, Jeruzalem će živjeti spokojno. I grad će se zvati: ‘Gospodin – pravda naša!’“
Nije li ovo utjeha i za nas danas kad nam preostaje samo ufanje u Boga i vlastite snage? Uostalom, zar Bog i nije najpouzdaniji saveznik? Kao i Božjem narodu Izraelu.
Jedna kineska poslovica kaže: „Bolje je užeći i najmanju svjetiljku već stalno kukati zbog mraka.“ Ta svjetiljka nek bude svjetlo naše vjere i nade, koje ni u najtežim danima ne smijemo prezreti.
Tekst izgovoren na Radiju Köln 30. 11. 1991.
Dominik Spajić
[Iz knjige Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln, Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main 2023., str. 21-24.]
Dominik Spajić rođen je 1953. u Grudama. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio u Splitu, studij teologije počeo u Sarajevu a završio u Freiburgu. Godine 1982. prekida studij germanistike da bi započeo pripravnički staž za službu pastoralnog referenta u HKM Pforzheim-Bruchsal gdje ostaje do umirovljenja 2019. Izdao misijsku pjesmaricu Laudate (2014.) i knjigu duhovnih misli Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln (2023.). U slobodno vrijeme bavi se slikarstvom.
U subotu, 16. prosinca 2023. šest članova hrvatske vjerničke zajednice Bretten te njemačka sakristanka gospođa Nowak i njezin suprug su u crkvi St. Elisabeth u Brettenu postavili i okitili bor i jaslice stare 40 godina.
Podsjećamo da je župnik Harald Matthias Maiba iz Brettena početkom travnja ove godine dao crkvu St. Elisabeth na korištenje isključivo hrvatskoj vjerničkoj zajednici. Župnik i sakristanka su ujedno zatražili od gradskih vlasti, koje crkvama inače daruju borove, da se dostavi jedan bor i za crkvu St. Elisabeth, odnosno za Hrvate.
Tako su zajedničkim snagama hrvatski i njemački vjernici ukrasili crkvu i ponovno pokazali odličnu uzajamnu suradnju koja traje već 50 godina.
Koristimo ovu priliku da zahvalimo župniku Maibi, sakristanki gđi Nowak i njezinom suprugu te gradskim vlastima i njemačkoj vjerničkoj zajednici.
Igor Širhuber
U prepunoj dvorani pored crkve St. Michael, u nedjelju 10. prosinca, održana je Nikolinjsko-božićna proslava u Karlsruheu. Uvod proslavi je bila sveta misa u 16:00 sati, a nakon nje posjetitelji su prešli u dvoranu kako bi pogledali pripremljeni blagdanski program te dočekali tradicionalni dolazak svetoga Nikole s darovima.
Proslavu je organizirala Hrvatska katolička misija Mittelbaden i Misijsko vijeće Karlsruhe.
Na početku programa sve prisutne pozdravio je don Ivo Nedić, voditelj Hrvatske katoličke misije Mittelbaden. Voditelji programa bili su učenici Andrea Mihaljević i Manuel Mišić.
U bogatom programu sudjelovali su učenici hrvatske nastave i vjeronauka iz Karlsruhea, koje su pripremile Antonija Pavlović – učiteljica hrvatske nastave i Sanja Gluhak – vjeroučiteljica. Izveli su zanimljiv program s recitacijama o zimi, Božiću, novoj godini i, naravno, svetom Nikoli. Plesni dio izveli su mlađi i stariji folkloraši iz Karlsruhea koje su pripremile voditeljice folklora Dragana Ivanković i Sandra Vujević.
Kao gost večeri, sudjelovao je dječji mješoviti zbor „Snagom ljubavi Tvoje“ iz Gaggenaua, koji je otpjevao pjesme Hoćemo li zapjevati?, Zvona zvone, Božić je, Sretan Božić svakome i razveselio sve prisutne.
Nakon recitacija, plesa i pjesme, stigao je sveti Nikola u dvoranu i podijelio darove prisutnoj djeci, koja su ga s veseljem dočekala i obradovala se darovima!
Antonija Pavlović
Zajednice Kehl i Offenburg imale su u subotu, 9. prosinca 2023. u dvorani Niedereichhalle u Kehlu svoju božićno-nikolinjsku proslavu koja je okupila oko 250 osoba.
Proslavu su organizirale Hrvatska katolička zajednica “Croatia” Kehl eV. na čelu s predsjednicom Šteficom Ibis i Hrvatska katolička zajednica „Stjepan Radić“ eV. Offenburg na čelu s predsjednikom Vladom Buntićem. Za dječje darove pobrinula se Hrvatska katolička misija Mittelbaden na čelu s voditeljem don Ivom Nedićem.
Prisutne je na početku u ime misije pozdravio don Stjepan Matijević, a potom je djeci došao sveti Nikola. Djeca su mu otpjevala nekoliko pjesmica, a onda im je sv. Nikola podijelio darove.
Prisutne je u nastavku večeri zabavljala grupa „Neven Band“ iz Schramberga. Budući da zbog korone nije bila organizirana zabava tri godine, ljudi su se poželjeli druženja. Uz razgovor, ples, domaću pjesmu i hranu vrijeme je prebrzo proletjelo i već se radujemo druženju sljedeće godine!
Emma Mar
Dragi vjernici Hrvatske katoličke misije Mittelbaden, ove godine imat ćemo snažni trenutak božićne duhovne obnove koju će predvoditi don Damir Stojić, poznati svećenik i svjedok vjere. Trodnevnica za cijelu našu misiju bit će u zajednici Karlsruhe u periodu od 15. do 17. prosinca 2023.
Program duhovne obnove:
S don Damirom dolazi 8 studenata, angažiranih kršćana, koji će svjedočiti svoju vjeru kroz pjesmu i molitvu.
Dragi vjernici misije Mittelbaden, dođite na duhovnu obnovu i pokažite na taj način svoju kršćansku zrelost!
U nedjelju, 3. prosinca 2023. održana je nikolinjsko-božićna proslava u dvorani pored crkve Sankt Josef u Gaggenau u organizaciji Hrvatske katoličke misije Mittelbaden i Misijskih vijeća triju mjesta Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden.
Sve prisutne na početku programa u ime cijele misije pozdravio je don Stjepan Matijević. U programu su sudjelovali učenici triju navedenih nastavnih mjesta koji pohađaju vjeronauk i hrvatsku nastavu. Izveli su zanimljiv program s recitacijama o zimi, Božiću, novoj godini i svetom Nikoli. Voditelj programa bio je učenik Niko Palameta iz Gaggenau. U nastavnim mjestima Rastatt i Baden-Baden program s učenicima je pripremila učiteljica hrvatske nastave Antonija Pavlović, a u nastavnom mjestu Gaggenau vjeroučiteljica Sanja Gluhak i učiteljica hrvatske nastave Dajana Tolić.
Sudjelovali su učenici svih uzrasta od predškole do osmoga razreda. Skupina učenika od 4. do 7. razreda sa svojom vjeroučiteljicom Sanjom Gluhak izveli su prigodan igrokaz Što bismo mogli pokloniti Isusu? Dok su svi čekali dolazak svetog Nikole, dječji zbor „Snagom ljubavi Tvoje“ iz Gaggenaua pod vodstvom voditelja otpjevao je pjesme Hoćemo li zapjevati?, Zvona zvone, Božić je, Sretan Božić svakome i razveselio sve prisutne. Na kraju je stigao sveti Nikola u dvoranu i podijelio darove prisutnoj djeci koja su ga s veseljem dočekala!
Antonija Pavlović, učiteljica hrvatske nastave
Na drugu nedjelju Došašća, 10. prosinca 2023. sveta misa u crkvi St. Michael u Karlsruhe neće biti u redovnom terminu, u 9.00 sati, nego će biti u 16.00 sati!
Nakon mise u dvorani pokraj crkve bit će organiziran program i doček sv. Nikole.
Opremljen sakramentima umirućih u četvrtak, 30. studenoga preminuo je Andreas Tame, rođen 1. ožujka 1944. Pokojni Andreas uvijek je bio prisutan u našoj misiji, u zajednici Bruchsal.
Sprovod će biti u srijedu, 6. prosinca 2023. u 13.30 sati na gradskom groblju u Bruchsalu (Friedhofstraße 31, 76646 Bruchsal).
Uime naše misije izražavamo iskrenu kršćansku sućut pokojnikovoj supruzi Dragici, djeci Manueli i Andresu te rodbini i prijateljima.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.
