Trpljenje je jedno od temeljnih ljudskih iskustava. Ono je u različitim oblicima naš stalni pratilac.
Uza svu tu normalnost patnje, čovjek se ne prestaje pitati: „Zašto, zašto upravo ja?“ Ili: „Što sam to ja Bogu skrivio?“
Ako podrobnije promotrimo stvarnost, brzo ćemo naići na gore spomenuta pitanja, bilo da ih postavlja bolesnik na intenzivnoj njezi, bilo napušten invalid, roditelji nastradalog djeteta ili bilo tko drugi.
Statistika o ljudskoj patnji je upravo porazna. Sama činjenica da si u Njemačkoj godišnje oduzme život 13 tisuća ljudi, dovoljno govori o tome da je patnja veliki problem današnje civilizacije. U isto vrijeme u prvi plan izbija nesposobnost naših suvremenika da prihvate trpljenje kao sastavni dio života.
Kad govorimo o ovoj temi, u opasnosti smo od brzih i površnih objašnjenja. Jer, nebrojeni su jadi čovjekovi i uzaludan je svaki pokušaj da ih se opiše. Za smisao patnje nerazdvojno se nadovezuje i smisao života uopće. Takozvano vječno pitanje o smislu života moglo bi se zamijeniti pitanjem o smislu patnje. Jer, kako izgleda, življenje i trpljenje utkani su u jedno neraskidivo jedinstvo.
Događaj Velikog petka jedinstven je simbol patnje i njezinog tumačenja. Kroz Isusov križni put, napuštenost i prepuštenost mučeničkoj smrti mi kršćani svoje životne patnje i tegobe možemo sagledati u svjetlu smisla i pobjede.
Isus nije došao na svijet kao neki vanzemaljac, koji će nam pokazati i objasniti neke životne zakonitosti da bi potom iščezao iza oblaka. Ne, on ne daje ni kakva recepta osim zapovijedi ljubavi. Svoju ljubav prema ljudima pokazao je time što se upustio u dramu ljudskog života. Kao Sin Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6), nego je i sam postao čovjekom boli (Izaija).
Netko će zasigurno pomisliti: „Isus je bio Sin Božji pa svoje trpljenje i nije morao potpuno osjetiti…“ Ali ne zaboravimo: Isus je i pravi čovjek. Raspet na drvu sramote, viseći između neba i zemlje, on je iskusio svu dubinu duševne i tjelesne boli i ostavljenosti. Njegova smrtna borba u Getsemanskom vrtu i vapaj Ocu na križu: „Zašto si me ostavio?“, potresno svjedoče o tome.
Međutim, taj očajnički zov nije zadnja riječ umirućeg Otkupitelja. Ovaj sablasni krik gubi svoju oštrinu u zadnjoj riječi na križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ To je izraz vjere, pouzdanja i predanja Božjem naumu. Sa smirajnim pouzdanjem u Boga Isus završava svoj zemaljski život i svoje poslanje privodi kraju. Od tada će probodeni i raspeti Isus iz Nazareta postati i ostati jasan i nenadmašiv simbol naše životne stvarnosti, uzor u svim našim kušnjama i stradanjima.
Vjera u Isusa, koji je poput nas iskusio ljepotu i gorčinu ljudskog življenja, ne temelji se samo na njegovoj otkupiteljskoj smrti na križu. Ta vjera svoju snagu još više crpi iz njegova slavnog Uskrsnuća.
Vjera nas ipak neće poštedjeti od svakodnevnih briga, problema i bolesti. Ona će nam pomoći da svoje trpljenje, poput Isusa, podnosimo s pouzdanjem u Boga, koji je kadar i naš plač pretvoriti u igranje (usp. Ps 30).
Tekst izgovoren na Radiju Köln 31. 3. 1990.
Dominik Spajić
[Iz knjige Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln, Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main 2023., str. 11-13.]
