Spomendan sv. Ivana Bosca slavi se u Katoličkoj crkvi 31. siječnja. Neka Božji blagoslov i zagovor sv. Ivana don Bosca uvijek prati don Vjeku, don Ivu, don Sebastijana i don Stjepana, svećenike salezijance koji su povjereni našoj misiji!

Sveti Ivan Bosco jedan je od najomiljenijih modernih svetaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Castelnuovo d’Asti, Italija. Njegov otac Franjo umro je 1817, a iza njega ostala su djeca Ivan, Josip i Antun s majkom Margaritom. Mama Margarita imala je ključnu ulogu u Ivanovom odgoju. Od nje je naučio vidjeti Boga u drugima, u siromasima koji su zimi kucali na njihova vrata, a kojima je Margarita davala toplu juhu, krpala cipele i izražavala ljubav na mnoge druge načine.

Ivan je već u najranijoj dobi osjetio želju da postane svećenik. U devetoj je godini usnuo san koji mu je otkrio njegovo poslanje: “Budi ponizan, jak i snažan”, rekla mu je žena, sjajna poput sunca, “i ono što vidiš da se događa s ovim vukovima koji postaju janjci, ti ćeš učiniti s mojim sinovima. Ja ću ti biti učiteljica. U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti”. Ivan je odmah pokušao činiti dobra djela za dječake. Započeo je zabavljati svoje vršnjake igrama koje je naučio između vremena posvećenog radu i molitvi. Jedne nedjeljne večeri održao je svoj prvi nastup pred djecom iz susjedstva. Čudesno je izgledalo njegovo balansiranje lonaca i tava na vrhu nosa i skakanje te hodanje po užetu koje je bilo razapeto između dva stabla. Sve je to bilo popraćeno pljeskom mladih gledatelja. Prije nego bi se na kraju igre svi razišli, don Bosco bi svojoj publici ponovio propovijed koju je čuo na jutarnjoj misi i pozvao sve na molitvu. Igre i Riječ Božja počele su preobražavati njegove mlade prijatelje koji su mu se rado pridruživali u molitvi.

Don Bosco je 1827. sa samo dvanaest godina napustio svoj dom kako bi potražio posao kao sluga na farmi. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, no nažalost, njegovom smrću 1830. Ivan je bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao.

Kada je stigao u Torino susreo se sa velikim brojem dječaka na ulici koji su tražili posao u tvornicama i na građevinskim projektima. Mnogi su bili siročad ili sezonski radnici s udaljenih poljoprivrednih zemljišta, a oni s obiteljima uglavnom su bili siromašni i često su imali obiteljskih problema. Nezaposleni, tužni i spremni na sve, adolescenti su pravili probleme na ulicama. Don Bosco je donio odluku da će brinuti o njima i čuvati ih od nevolja. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja kojemu je bila svrha pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti te da budu radosni“.

Za đakona je zaređen 29. ožujka, a 5. lipnja 1841. godine za svećenika. U to je vrijeme u Torinu bilo šesnaest župa. Župnici su bili svjesni problema mladih, ali su u isto vrijeme očekivali njihov odlazak u sakristije i crkve na obaveznu nastavu vjeronauka. Nisu shvatili da brzi porast gradskog stanovništva popraćen migracijama sa sela u grad čine ovaj način rada neučinkovitim. Bilo je potrebno otkriti nove načine, izmisliti nove metode, isprobati drugi oblik apostolata: susretati se s dječacima u trgovinama, uredima, na tržnicama i ulicama.

Don Bosco je 8. prosinca 1841. susreo mladog Bartolomeja Garellija s kojim je tada započeo svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“. Ispočetka je bio „selilački“, ali je kasnije pronašao svoj trajni smještaj u Valdoccu (Torino). Oratorij je mjesto molitve, mjesto za igru i stjecanje prijatelja, škola, služba za zapošljavanje i dom. Don Bosco je svake nedjelje i blagdana okupljao siromašne i napuštene dječake iz Torina, ispovijedao ih, držao misu za njih, propovijedao jezikom koji su razumjeli, vodio ih u igrama i planinarenjima, pričao im priče i slušao njihove probleme. Osigurao im je mjesto za boravak, posao kod uglednih poslodavaca i podučavanje za daljnje obrazovanje. Godine 1846. don Boscu se pridružila njegova majka Margarita i, kao „mama siromašnih dječaka“, ostala je s njim sve do svoje smrti 1856.

Don Bosco je pisao brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i časopise. Gradio je stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Pretrpio je i brojne napade, od kojih su neki čak bili i pokušaji atentata, ali djelo koje je stavio pod zaštitu svetog Franje Saleškog sve je više raslo. U jesen 1853. otvorio je obućarsku i krojačku radnju u oratoriju u Valdoccu. Obućarska radnja nalazila se u vrlo uskom prostoru blizu zvonika prve crkve koju je upravo dovršio. Tamo je don Bosco sjedio za postolarskom klupom i pred četvoricom dječačića udarao po kožnom potplatu i učio ih je rukovati šilom i koncem. Nakon postolara i krojača, došlo je vrijeme za školovanje knjigoveža, stolara, tiskara i mehaničara.

Don Boscova jedinstvena metoda odgoja (preventivni sustav) temeljena na razumu, vjeri i ljubaznosti izgrađivala je u mladima ljudske vrednote, kršćanska načela i omogućavala im da svojim rukama zarađuju za život.

Godine 1854. u oratorij je došao „sveti dječak“ Dominik Savio koji je utemeljio Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Te je iste godine don Bosco predložio četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. Godine 1855. Mihovil Rua položio je redovničke zavjete i postao prvi salezijanac. 1857. don Bosco je počeo pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Salezijanska družba službeno je osnovana 8. prosinca 1859.

Don Bosco je umro 31. siječnja 1888. Za njegovog nasljednika izabran je don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Od tada se njegova družba naziva Salezijanci Don Bosca (SDB). Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je preventivni sustav ostao Crkvi kao odgojna metoda. Njegov se blagdan slavi 31. siječnja.

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri grane: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike i udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Sagradio je četiri velike crkve, utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik, napisao stotinjak knjiga i knjižica, osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće, organizirao osam misijskih ekspedicija, iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i Kraljevine Italije, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve je to činio u zanosnom optimizmu i radosti.

[Preuzeto sa stranice: https://donbosco.hr/don-bosco-zivotopis/]

Gospodine,

na cijelo Ljeto novo

svojom moćnom rukom

blagoslov svoj prospi,

da nas svuda Tvoje

blage oči prate,

da budemo vjerni

Tebi i Gospi…

Gospodine,

u dušu nam ulij

ljubav prema svemu

što jesmo Tebi

i vršeći uvijek

Tvoju volju svetu

s pravog puta

da skrenuli ne bi.

Čuvaj one, koje si nam dao

da nas Tebi, Bože,

našem cilju vode,

daj nam ljubav da spoznamo Tvoju,

da budemo dobri, poslušni i blagi,

da budemo djeca Božje slobode.

U dane crne,

kada tamne slutnje

i stvarnost gruba

mučiti nas stanu

utješi Ti nas i rukom blagom,

izliječi na duši

svaku nam ranu.

Gospodine,

na cijelo Ljeto novo

svojom moćnom rukom

blagoslov svoj prospi,

da nas svuda Tvoje

blage oči prate,

da budemo vjerni

Tebi i Gospi…

Aleksa Kokić

[Pavao Crnjac (prir.), Poezija blagdanskom trenutku, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1985., str. 74-75.]

Aleksa Kokić (1913. – 1940.), svećenik i pjesnik. Rodio se u Subotici. Zaređen je za svećenika za subotičku biskupiju. Umro na odsluženju vojnog roka u Cetinju. Pisao je pjesme u kojima je opjevao Bačku, rodnu grudu bunjevačkih Hrvata, svoje zvanje i vjeru svoga naroda. Objavio je zbirke pjesama: Klasovi pjevaju i Srebrno klasje.

MAJKA

Začuđenost nad jedincem

Ovo se svjetlo probijalo polako kroz svakodnevna

događanja,

na koja se ženske oči i ruke privikavaju od malena –

al se, polako, u zbivanjima, tim istim, takav otkri sjaj

neizmjerni

da se ruke sklopiše same, kad riječi bez svojih ostahu

domena.

Sine moj – u onom tamo ubogom mjestancu, gdje ljudi su

nas znali,

govorio si mi „majko“ – no nitko nije pronicao u dubinu

začuđujućih zbivanja što svakodnevno su se odvijala

– a život se tvoj slio sa životom siromaha,

kojima si želio pripadat, dijeleć s njima sudbinu.

Ali ja sam znala: svjetlo što je zapretano u tim zbivanjima

poput dubokog vlakanca iskre pod korom dana

to si Ti.

Nije ono moje bilo –

i koliko više Te imadoh u sjaju tom i u toj šutnji,

no što Te plodom tijela mojega i krvi imah.

Karol Wojtyła

(s poljskog preveo Milivoj Slaviček)

[Pavao Crnjac (prir.), Poezija blagdanskom trenutku, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1985., str. 57.]

Karol Wojtyła (1920. – 2005.), svećenik, biskup, papa Ivan Pavao II. Pisao je pjesme, drame i eseje. Pjesme su mu duboko misaone, nadahnute Evanđeljem i čvrsto vezane uz sadašnjeg čovjeka. Među objavljenim zbirkama pjesama najpoznatije su mu: Pjesma o skrivenom Bogu, Kamenolom, Profil Cirenca, a među dramama: Brat našega Boga i Pred zlatarnicom. Papa Ivan Pavao II. blaženim je proglašen 2011., a svetim 27. travnja 2014. Spomendan mu je 22. listopada.

Gle, Bože moj, opet je došao Advent u godini tvoje Crkve. I opet molimo molitve čežnje i iščekivanja, pjevamo pjesme nade i obećanja. Opet se ponovo sva nevolja, sva čežnja i vjerničko iščekivanje sabire u jednu riječ: Dođi! Čudne li molitve: Ti si već došao i razapeo među nama svoj šator, podijelio si s nama naš život s njegovim sitnim radostima, jednoličnom svagdašnjicom i gorkim svršetkom. Zar smo mogli, govoreći ti: „Dođi“, očekivati još nešto više od toga? Jesi li nam se mogao još više primaknuti nego što si nam se približio svojim dolaskom, kad si tako živio naše običnosti da te se gotovo više nije moglo ni razlikovati od ostalih ljudi, tebe, Bože, koji si se nazvao Sinom čovječjim? A mi ipak molimo: Dođi. I nama ta riječ dolazi jednako iz srca kao negda praocima, kraljevima i prorocima, koji su vidjeli tvoj Dan samo izdaleka i blagoslivljali ga. Slavimo li samo Advent, ili Advent još uvijek traje? Jesi li ti već odista došao? Ti sam, kakvim smo te zamišljali čeznući za Onim koji ima doći: Bog jaki, Otac budućnosti, Knez mira, Svjetlo, Istina i Vječna sreća? Već na prvim stranicama Svetog pisma obećan je tvoj dolazak, a ipak na njegovu zadnjem listu, kojem se nikad više nijedan neće dodati, stoji molitva: Dođi, Gospodine Isuse!

Jesi li ti vječno Došašće koje treba doći, a nikad ne dolazi tako da sve iščekivanje bude ispunjeno? Jesi li ti onaj nedokučivo Daleki kojem sve čežnje srdaca, sva vremena i pokoljenja hodočaste putovima koji nigda ne završavaju? Jesi li ti samo daleki obzor koji se prostire oko zemlje naših djela i patnja, ostajući uvijek jednako daleko, kamo god mi krenuli? Jesi li ti vječno Danas koje, svemu jednako daleko i blizu, spokojno uključuje u sebi sva vremena i svaku mijenu? Možda pak i nećeš doći, jer još posjeduješ ono što bijasmo jučer a danas već nismo, i jer si već od iskona nadišao i najdalju našu budućnost? Ne uzmičeš li neprestano pred nama u neizmjerne daljine koje ispunjaš svojom zbiljom, i to dvostruko više nego što mi raskrvavljenih nogu prepješačimo putom u tvoju vječnost? Da li ti se čovječanstvo imalo približilo otkako se prije tisuće godina zaputilo na najslađi i najstrašniji put da tebe traži? Jesam li ti se u svome životu barem malo primakao, ili je sva izborena blizina na koncu samo još veća gorčina, kojom mi tvoja daljina napaja dušu? Moram li ostati daleko od tebe, jer si nam ti, Neizmjerni, konačno uvijek blizu, te stoga ne težiš doći k nama, jer zapravo i ne postoji mjesto na koje bi se ti trebao zaputiti?

Ti mi veliš da si već zaista došao. Da je tvoje ime Isus, Marijin sin, i da već znam na kojem te mjestu i u koje vrijeme mogu naći. Oprosti mi, Gospodine, ali ovaj tvoj dolazak mogao bi se prije nazvati tvojim hodom. Zaodjenuo si se u lik sluge, smatrali su te jednim od nas. Ti, skriveni Bog, ušao si u naše redove kao bilo tko drugi, tiho i neupadljivo. Bio si što i mi, koji uvijek idemo a nikako ne stižemo, jer sve što dostignemo samo je za to da dosegnemo ono zadnje: Svršetak. Mi ipak zazivamo: Dođi, dođi ti koji nikud ne ideš, jer tvoj dan nema večeri, i tvoja zbilja ne pozna svršetka. Dođi ti sam, jer naš hod je uvijek hod prema svršetku. Zovemo te jer očajavamo nad sobom, i to ponajčešće kad se mirno i svjesno zadovoljimo svojom konačnošću. Vapili smo za tvojim beskrajem; samo dolaskom tvog beskraja nadali smo se svome vječnom životu. Jer mi ljudi – barem oni kojima si dao zadnju mudrost ovoga života – naučili smo da je zalud bilo ono što smo pokušavali, naime da razjareni zatornim strahom svoje nemoći i prolaznosti, vlastitom snagom na uvijek nove načine, umaknemo svome biću i na tisuće se načina domognemo vječnoga. Budući da si ne možemo pomoći niti se spasiti od samih sebe, dozivali smo k sebi tvoju zbilju, tvoju istinu, puninu tvojeg života; prizivali smo tvoju mudrost i tvoju pravdu, tvoju dobrotu i tvoje milosrđe; molili smo da sam dođeš i razoriš sve brane naše ograničenosti, da od bijede načiniš bogatstvo, od naše vremenitosti vječnost. Obećao si nam da ćeš doći, i došao si. Ali kako si došao, što si učinio? Prihvatio si ljudski život i učinio ga svojim, u svemu jednak nama: rođen od žene, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan. Prigrlio si ono od čega mi zaziremo, počeo si ono što je po našem sudu tvojim dolaskom trebalo biti okončano: naš život, istinska konačnost i smrt. I ti si prigrlio upravo takvu ljudsku narav, ne da je preobraziš, zatreš ili vidljivo i osjetno uzvisiš i obožanstveniš, ili barem u izobilju ispuniš dobrima koja ljudi oskudno i mukotrpno žanju s male i krševite njive svoje prolaznosti. Ti si naš život učinio svojim, naš život onakav kakav jest. Protekao ti je na ovoj zemlji kao i naš. Brižno si ga nosio kako ti se prije nego sve propatiš ne bi prolila nijedna kap njegovih muka i zamorne uskoće. I preko tvog je života prešao okrutni neumoljivi valjak slijepe prirode i pronicljive ljudske zlobe. I kad je tvoje ljudsko biće uzdizalo oči k onomu kojega si najiskrenije i žarkom ljubavlju nazivao svojim Ocem, tada si kao i mi gledao gore k Bogu neistraživih putova i nedokučivih sudova koji nam čašu po svojoj volji pruža ili nas mimoilazi – i nijedno naše zašto neće dovijeka proniknuti tu volju koja je mogla i drugačije, a ipak je htjela ono što nam je nepojmljivo. Trebalo je da nas dođeš izbaviti od nas samih, a ti, jedini još slobodan i neograničen, čak i ti „postade kao i mi“. Pa iako znam da si ostao onaj koji si i bio, zar nije ipak tebi Besmrtnome bila odvratna naša smrtnost, tebi Neizmjernome naša skučenost, tebi Istinitome naš privid? Nisi li se sam prikovao za stvorenje, kad si posvema kao svoj život prihvatio i ono što si nekad u vječnim daljinama razastro kao tamnu, ništavnu pozadinu svoga nepristupačnog svjetla? Nije li križ s Golgote samo očitovanje križa koji si sam sebi pripravio, a koji strši u vječnim prostranstvima?

Je li to tvoj dolazak, jesu li zato ljudi pretvorili golemu povijest u jedan jedini adventski zbor – u njemu zaziva i onaj koji te pogrđuje – u jedan jedini zov za tobom i tvojim dolaskom? Je li s nas skinuta naša nesreća zato što si ti plakao? Zar predanje našoj konačnosti samo zato nije više najužasniji oblik našeg očaja, jer si ti zajedno s nama izrekao riječi predanja kad si postao čovjekom? Ima li naš put, koji nikako da se okonča, samo zato blažen svršetak, jer i ti ideš zajedno s nama? Ali kako i zašto to može biti tako? Kako može naš život, postavši tvoj, biti spasenje našeg života? Kako nas možeš ti, postavši i sam podložan Zakonu, osloboditi od Zakona (Gal 4,5)? Je li moje predanje mome životu početak izbavljenja iz njegove tegobne skučenosti, budući da to predanje, zapravo, znači amen tvome ljudskom životu, znači Da tvome dolasku, koji se zbio na način protivan svakom mojem očekivanju? Ali što mi koristi ako je moja kob sudioništvo u tvojoj, ako si ti samo moju učinio svojom? Ili si pak moj život učinio samo početkom svojeg dolaska, početkom svojega života?

Opet polako shvaćam ono što sam uvijek znao: Ti još uvijek dolaziš, tvoj pojavak u liku sluge samo je početak tvoga dolaska da nas otkupiš iz ropstva koje si sam prihvatio. Putovi kojima hodiš imaju kraj, tjesnaci u koje ulaziš postaju prostrani, križ koji nosiš postaje znak pobjede. Ti zapravo još nisi došao, nego dolaziš. Od tvojeg utjelovljenja pa do svršetka ovoga vremena samo je jedan tren – pa makar prohujala kroza nj i tisućljeća – da, blagoslovljena od tebe, postanu djelić ovoga trenutka; samo je jedan tren tvoga jednog čina koji u tvojem ljudskom životu i njegovu usudu obuhvaća sve nas i čitavu našu sudbinu, te nas vodi u vječne daljine Božjeg života. Budući da si započeo ovaj zadnji čin svoga stvaranja, ne može se na koncu više ništa novo zbiti u ovome vremenu. U krajnjem dnu svih stvari već sada zastaju sva vremena: „Zapala su nas posljednja vremena“ (1 Kor 10,11), zato postoji još samo jedno jedino vrijeme: tvoj Advent. Pa kad mine ovaj zadnji dan, nestat će vremena, i bit ćeš samo ti u svojoj vječnosti. Kad djela dozrijevaju, a vrijeme ne daje trajanje stvarima i bićima, kad jedna nova Zbilja dovede novo vrijeme, onda je tvojim utjelovljenjem svanulo jedno novo i posljednje vrijeme. Jer što bi još moglo doći, a da ga ovo vrijeme već ne nosi u svome krilu? Da postanemo dionici tebe? Da, ali to se već dogodilo, jer si se udostojao uzeti dijela u našoj ljudskoj naravi. Kaže se da ćeš opet doći. To je točno. Ali zapravo nije „opet“, budući da nas nikad nisi napustio u svojoj ljudskoj naravi, koju si zasvagda posvojio. No sve se više mora očitovati da si ti zaista već došao, da si već preobrazio srce svih stvari, jer si ih privinuo na svoje srce. Samo ti moraš sve više biti prisutan, samo se sve više mora očitovati ono što se već odigralo u biti svih bića, još se više mora zatrti varavi privid kao da konačno nije oslobođeno kad si ga ti prihvatio kao vlastiti život. Gle, ti dolaziš. To nije prošlost niti budućnost, nego sadašnjost koja se još samo ispunja. Još uvijek traje čas tvoga dolaska, a kad on dođe kraju i mi ćemo iskusiti da si zaista došao. Dopusti da živim čas tvoga dolaska, kako bih živio u tebi, Bože, koji imaš doći! Amen.

[Karl Rahner, Molitve života, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Zagreb, 2001³., str. 162-167.]

Karl Rahner (1904. – 1984.), isusovac, teolog, sveučilišni profesor, jedan je od najznačajnijih katoličkih teologa 20. stoljeća. Na Drugom vatikanskom saboru bio je imenovan službenim teološkim savjetnikom (peritusom). Prije Sabora je, zajedno s Yvesom Congarom, Henrijem de Lubacom i Marie-Dominiqueom Chenujem, osnovao novu školu misli pod imenom Nouvelle Théologie (Nova teologija). Predavao je na sveučilištima u Innsbrucku, Pullachu, Münchenu i Münsteru. Bio je urednik poznatoga Leksikona za teologiju i Crkvu (Lexikon für Theologie und Kirche). Cjelokupna Rahnerova bibliografija je nepregledna, a neka od djela su prevedena na hrvatski jezik.

Jedna od temeljnih istina kršćanske vjere jest da je Bog u osobi Isusa Krista ušao u konkretni ljudski život, postao jedan od nas, u svemu jednak nama, osim u grijehu. Motiv njegova ulaska u dramu ljudskoga postojanja nalazimo, u sažetom obliku, i u Ivanovu evanđelju: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

Utjelovljenjem u osobi Isusa iz Nazareta Bog je sklopio novi savez s ljudskim rodom. Kao ovjeru toga saveza mijenja čak svoje ime: Ja-jesam – Bog sinajske objave postaje Emanuel – S-nama-Bog. Ljudskom umu nedokučivi Bog odlučio je postati vidljivi suputnik naše povijesti. Uspostavom novoga saveza nije dokinuo stari, nego ga je nadogradio i dao mu ljudsko lice. Konstanta njegova djelovanja, veza između obaju saveza je Božja nenametljiva i zauzeta briga za čovjeka i potvrda ljudske egzistencije. Sve što čini Bog ne čini za sebe, nego za ljude i to ne na silu, nego blago, jer poštuje ljudsku narav i slobodu. Kao što je Ilija prepoznao Božju prisutnost ne u vihoru, ognju i potresu, nego tek u šapatu laganog i blagog lahora, tako je i Marija Boga prepoznala u blagom razgovoru s anđelom i svoje mu tijelo i život povjerila u potpunoj ljudskoj slobodi. Tek na Marijin fiat – neka mi bude Bog bogat milosrđem darovao je u božanskoj slobodi sebe svijetu u liku Djeteta, posve upućena ljudskim rukama i brizi.

Sve do sada rečeno spada u prvi od dva čina božićne priče koja traje već dva tisućljeća. Drugi čin ispisujemo mi koji se nazivamo kršćanima. O našem pojedinačnom odgovoru na Božju ponudu ljubavi konkretizirane u Bogu-Djetetu ovisi završetak priče. Neki će po tko zna koji put upasti u zamku sentimentalizma, onima pretjerano revnima u borbi protiv komercijaliziranoga boga Božić će se nekako sam izmaknuti, dok će poneki zbilju i ozbiljnost jedinstvenoga božićnog događaja možda po prvi put stvarno staviti u središte svoga vjerničkog promišljanja i dopustiti da se Bog rodi u njihovu srcu.

U Lukinom izvještaju o Isusovu rođenju čitamo kako su trudna Marija i njezin zaručnik Josip kucali na vrata betlehemskog svratišta, ali za njih nije bilo mjesta tamo. Naišavši na sva zatvorena vrata Bog je konačno odlučio roditi se u pomoćnoj prostoriji, tamo gdje kakvo-takvo utočište (pro)nalaze svi od ljudi skrajnuti, svi oni za koje se nije našlo mjesta, a iskreno, nije ga se ni tražilo. Oči duše spremne prepoznati nebeski dar imali su tek pastiri koji su u blizini čuvali svoja stada i trojica mudraca, dalekih stranaca. Nitko više. Ljudski gledajući Božji ulazak u svijet nije izgledao nimalo trijumfalan. Ali takva je upravo Božja logika. Boga ne zanima svijet kao pozornica, nego univerzum naše duše. Kada nam se obraća, On to čini tiho, nenametljivo. Uporan je u svojoj ljubavi, ali i poštuje našu odluku – granica su vrata naše duše. Nije osvetoljubiv prema onima koji ga ne prime, ali zato onima koji mu se odazovu na božanski način iz temelja mijenja raspored duše, pritom uvijek poštujući njihovu ljudsku prirodu.

Važnost Božjega utjelovljenja za čovjekovo spasenje ali i važnost čovjekova odgovora na ovaj presudni događaj prepoznao je još davno veliki njemački teolog i mistik Meister Eckhart. U svom tumačenju kršćanstva on postavlja pitanje koje i danas, osam stoljeća kasnije, nije izgubilo na svojoj oštrini i aktualnosti: Kakva je korist od Kristova rođenja u Betlehemu ako se ne rodi u meni, u mojoj duši? Ne osjećamo li u njegovu pitanju odjek Isusova pitanja upućena svojim apostolima: „A vi, što vi kažete tko sam?“ (Mt 16,15)?

I Vladimir Nazor, velikan hrvatske poezije i religioznog pjesništva 20. stoljeća, borio se s pitanjima vjere. U svojim zrelim godinama napisao je jednu od najiskrenijih i najdubljih pjesama posvećenu događaju Kristova rođenja i naslovio je jednostavno – Božić. Poslušajmo samo početak pjesme: „Koliko puta ti se za me rodio, / O malo d’jete Isuse! / Al zv’jezda k tebi mene nije vodila …“ U ispovjednom tonu autor kazuje kako je čitava života čeznuo za Bogom, ali ga nije nalazio tamo gdje je mislio da će ga susresti. Tražio ga je na pogrešnim mjestima. Konačno, nakon godina lutanja susreo je Boga u svojoj duši i ushićen, po prvi puta iskreno ispovjedio svoju vjeru u njega riječima: „O iskro Sunca Vječnoga, / O malo d’jete Isuse!“ Sjetimo se i Petrove ispovijesti vjere, njegova odgovora na pitanje tko je za njega i ostale učenike Isus: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16).

Mali Bog – Božić želi se i u nama roditi a najljepša zahvala bit će mu naš iskreni, autentični odgovor na pitanje tko je On u mom životu.

Darko Rubčić

Ilustracija: Otajstvo slobode, rad ak. kipara Kuzme Kovačića

[Tekst prvotno objavljen u: Živa zajednica/Lebendige Gemeinde, studeni-prosinac/November-Dezember 2023, br./Nr. 11-12 (409), str. 12.]