Prve pričesti 2024. u HKM Mittelbaden (fotogalerije)

U našoj Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden, u periodu od 27. 4. do 5. 5. 2024. svečano su proslavljene četiri prve pričesti u zajednicama Pforzheim, Karlsruhe, Bruchsal i Gaggenau. Sakramentu euharistije pristupilo je ukupno 84 prvopričesnika. Oni su se prethodno jednu školsku godinu pripravljali kod svojih vjeroučitelja za ovaj sakrament. Prije sakramenta prve pričesti ova djeca su po prvi put pristupila i sakramentu ispovijedi.

Svim našim dragim prvopričesnicima čestitamo i želimo da ih Božji blagoslov prati i dalje kroz život!

Pforzheim

Prvo ovogodišnje slavlje prve pričesti bilo je u subotu, 27. 4. 2024. u 11 sati u crkvi St. Antonius u Pforzheimu. Predsjedatelj misnoga slavlja i djelitelj sakramenta prve pričesti bio je vjeroučitelj prvopričesnikā don Ivo Nedić, uz kojega je suslavio don Sebastijan Marković. Sakramentu euharistije pristupilo je ukupno 19 prvopričesnika. Pod misom su pjevali pjevači crkvenoga zbora iz Pforzheima pod vodstvom i uz glazbenu pratnju pastoralnog suradnika Darka Rubčića.

Videgalerija (snimke © Sebastijan Marković i Jacqueline Zadravec)

Karlsruhe

Sljedećega dana, u nedjelju, 28. 4. u 11 sati bilo je slavlje prve pričesti u crkvi St. Michael u Karlsruhe. Misnim slavljem predsjedao je don Ivo Nedić, a s njim su suslavili vlč. Ivan Plješa i vlč. Jure Kopić. Pričešćeno je ukupno 29 prvopričesnika koje je kroz godinu dana pripremala vjeroučiteljica Sanja Gluhak. Za glazbeni dio programa pobrinuli su se pjevači i svirači zbora mladih iz Karlsruhe uz asistenciju vjeroučiteljice Sanje.

Bruchsal

U zajednici Bruchsal slavlje prve pričesti bilo je u subotu, 4. 5. u 11 sati u crkvi St. Paul. Misnim slavljem predsjedao je vjeroučitelj prvopričesnikā iz Bruchsala i Kirrlacha don Ivo Nedić, uz asistenciju don Sebastijana Markovića, vjeroučitelja prvopričesnikā iz Brettena i Eppingena. Sakramentu euharistije pristupilo je ukupno 18 prvopričesnika. Pod misom su pjevali pjevači crkvenoga zbora iz Bruchsala uz glazbenu pratnju D. Rubčića.

Gaggenau

Posljednje slavlje prve pričesti bilo je u zajednici Gaggenau, u nedjelju, 5. 5. u 11 sati u crkvi St. Josef. Svetim misnim slavljem predsjedao je don Stjepan Matijević. Pričešćeno je ukupno 18 djece koje je pripremala vjeroučiteljica Sanja Gluhak. Pod misom je pjevao dječji zbor ‘Snagom ljubavi Tvoje’ iz zajednice Gaggenau pod vodstvom gosp. Marina Ćorića.

Dvojezična brošura o Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden

U izdanju naše Misije iz tiska je nedavno izašla brošura na hrvatskom i njemačkom jeziku pod nazivom Hrvatska katolička misija Mittelbaden (Srednji Baden), odnosno Kroatische Katholische Mission Mittelbaden u kojoj su na 28 stranica, uz mnoštvo fotografija, ukratko prikazane sve aktivnosti koje se odvijaju u Misiji.

Dva su razloga zbog kojih smo osjetili potrebu za izdavanjem jedne ovakve brošure: prvi je trenutna sveobuhvatna reorganizacija teritorijalnog ustrojstva i pastoralnog djelovanja u Nadbiskupiji Freiburg – proces poznatiji pod nazivom „Kirchenentwicklung 2030“ [Razvoj Crkve 2030.] – te status i izazovi koji očekuju strane katoličke misije i zajednice unutar ovoga procesa. „Svijet se brzo mijenja. Naše društvo postaje sve raznolikije, nove tehnologije mijenjaju iz temelja život i rad uopće, a demografske promjene okreću dobnu piramidu naglavačke. Mijenjaju se oblici angažmana u društvu i crkvi. Ljudi traže nove načine kako zajedno živjeti, izražavati i slaviti svoju vjeru. Mnogi ljudi sve više doživljavaju crkvene ponude stranima odnosno neprikladnima te napuštaju Crkvu. Smanjuje se također broj suradnika unutar Crkve. Nadbiskupija Freiburg suočava se s ovim izazovima opsežnim procesom okrenutim budućnosti koji je pokrenuo nadbiskup Stephan Burger: Razvoj Crkve 2030. Osnova i obvezujući zahtjev je biskupijska strategija s vizijom, vrijednostima i 13 strateških ciljeva.“ – tako stoji na službenoj stranici Nadbiskupije (https://kirchenentwicklung2030.de/).

Drugi razlog jest među samim hrvatskim vjernicima nedovoljno poznavanje života i svih aktivnosti koje se provode u našoj teritorijalno velikoj i organizacijski veoma zahtjevnoj misiji Mittelbaden.

Vjerujemo da će ova brošura biti korisna i od pomoći kako njemačkoj tako i hrvatskoj vjerničkoj zajednici u njihovu boljem međusobnom razumijevanju i još kvalitetnijoj suradnji.

Urednik brošure je past. djelatnik Darko Rubčić; nakladnik je Hrvatska katolička misija Mittelbaden; u ime nakladnika don Ivo Nedić. Posebna zahvala ide svima koji su sudjelovali u ovom projektu: prijevod teksta na njemački – gđa Eva Pranjić (Karlsruhe), korektura njemačkog teksta – dr. Jozo Džambo (München), grafičko oblikovanje i prijelom – gosp. Branko R. Ilić (Sarajevo), tisak – tiskara Grafomark d.o.o. (Zagreb).

Kratko predstavljanje brošure bit će pred kraj mise u nedjelju, 5. svibnja 2024. u zajednicama Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim.

Susret crkvenih pjevača misije Mittelbaden

U dvorani misijskog centra u Karlsruhe (Südendstr. 39) u subotu, 20. travnja 2024. u poslijepodnevnim satima organizirano je druženje crkvenih pjevača iz čitave Hrvatske katoličke misije Mittelbaden. Na susret je došlo gotovo 90 pjevača iz zajednica Karlsruhe, Bruchsal, Pforzheim, Gaggenau, Rastatt, Offenburg i Bretten te naši svećenici.

Na početku se okupljenima obratio voditelj misije don Ivo Nedić zahvalivši voditeljima zborova i pjevačima koji glazbom oplemenjuju i čine svečanijima misna slavlja i koji ulažu veliki trud dolazeći redovno na probe pjevanja. Potom su predstavnici svake pojedine zajednice pozdravili prisutne i ukratko predstavili zajednicu iz koje dolaze.

Pastoralni suradnik i voditelj zborova Darko Rubčić u kratkom predavanju podsjetio je na mjesto i ulogu pjevačā u liturgiji držeći se temeljnih smjernica iz dogmatske konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium (1963.) s posebnim naglaskom na sakralnu glazbu.

Zahvale su na koncu upućene domaćinima, članovima crkvenog zbora zajednice Karlsruhe zaduženima za organizaciju susreta i pjevačicama iz svih zajednica koje su s ljubavlju pripravile ukusna jela.

U opuštenoj atmosferi, uz razgovor i pjesmu te raznovrsna jela i pića pjevači su se družili do kasnih večernjih sati.

Bio je ovo prvi susret pjevača svih crkvenih zborova koji djeluju u misiji Mittelbaden i nadamo se da će prerasti u tradiciju.

Fotogalerija (snimke: Sebastijan Marković, Anja Popović, Anita Lauterborn, Mato Kovačević, Ellen Nikolov, Martina Rubčić)

Videogalerija

12 Videos

Zajednička proba folkloraša iz Bruchsala i Karlsruhe

Nakon nedjeljne svete mise 21. travnja 2024. u 9 sati u crkvi St. Michael u Karlsruhe, u dvorani misijskog centra u Karlsruhe održana je zajednička proba dviju folklornih skupina koje djeluju unutar Hrvatske katoličke misije Mittelbaden: Folklorna skupina FolkloriKA i Hrvatska Mladež Bruchsal.

Proba je bila za folkloraše koji će nastupiti na zabavnoj večeri koju organizira NK CroatiaKa u subotu, 18. 5. 2024. u Karlsruhe (Keltenhalle, Am Tummelplatz 6, 76287 Rheinstetten) na kojoj će nastupiti „Slavonia Band“. Fokloraši će tom prigodom zajednički izvesti „Slavonsko kolo“, koje trenutno uvježbavaju, a svaka skupina zasebno po još jedno kolo.

Proba je trajala dugo, od 10.30 do 15.30, ali su mladi u pauzama imali mogućnost i za druženje i zajednički ručak. Folkloraši iz Bruchsala zahvaljuju zajednici Karlsruhe na gostoprimstvu.

Ružica Brandis i Željka Esapović, voditeljice folklorne skupine Hrvatska Mladež Bruchsal

Ministranti u Gaggenau

Na svetoj misi u Gaggenau na “Bijelu nedjelju” ili nedjelju “Božanskog milosrđa”, 7. travnja 2024., okupio se lijepi broj ministranata, njih ukupno dvadeset.

Crkva St. Josef bila je dupkom puna. Neki su paušalno računali da je bilo preko dvjesto vjernika na svetoj misi. Ministranti su doprinijeli toj vizuelnoj ljepoti. Jedan od ministranata je i čitao prvo čitanje.

Prema riječima ministranata poseban doživljaj bila im je korizmena duhovna obnova koju je prije mjesec dana održao fra Stjepan Brčina, franjevac konventualac sa “Sv. Duha” iz Zagreba, i na koju je pristiglo mnogo mladih iz različitih krajeva, izvan naše misije Mittelbaden i pokrajine Baden-Württemberg.

don Vjeko

Pismo zahvale i uskrsna čestitka iz Afrike

Don Ivan Stojanović, svećenik salezijanac i dugogodišnji misionar u misiji Tatale u Gani, proslijedio nam je pismo zahvale i uskrsnu čestitku mladića Isidora iz misije Tatale, koji se školuje za svećenika salezijanca. Njegova majka i otac su preminuli i on se kao najstarije dijete brine za svoju braću i sestre. Zahvaljujući dobrotvornoj akciji naše misije ‘Kumstva za Ganu’ Isidoru je omogućeno školovanje i pomoć njegovoj braći i sestrama.

U nastavku prenosimo njegovo pismo:

Dragi dobročinitelji,

srce mi je radosno što vam mogu napisati ovo pismo zahvale. Pišem ga kako bih izrazio svoju iskrenu zahvalnost za izuzetnu podršku koju ste mi pružili u mom obrazovanju. Nadam se da ćete milošću svemogućeg Boga ostati nevjerojatno jaki i zdravi. Hvala Bogu na blagoslovu i milostima kojima nas obasipa. Moje ime je Pagui Kwabena Isidore i želim postati salezijanac don Bosca.

Izražavam svoju zahvalnost vama i vašoj cijeloj obitelji na dobroti koju ste iskazali meni i mojoj obitelji dajući od srca ono što imate kako biste podržali moje obrazovanje, moju obitelj i spasili me od svih poteškoća. Ne mogu izraziti svoju zahvalnost samo običnim riječima, čak ni darovima, zato vam iz dubine srca ja i moja obitelj izričemo veliko HVALA! Uvijek ćemo vas se sjećati u našim svakodnevnim molitvama da vam Bog podari dug život, ispuni vaše želje i da vam više dobara kako biste učinili više za potrebite.

Dok oplakujemo muku i slavimo uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista, molimo da On uništi našu smrt i obnovi naš život, a vama i vašim obiteljima podari vječno spasenje. Još jednom, mi, narod Gane, točnije mjesta Tatale, šaljemo Vama i Vašoj obitelji tople želje i puno ljubavi na ovaj Uskrsni dan. Neka vaša srca budu ispunjena radošću i vaš dom srećom i neka vas ovo radosno vrijeme Uskrsa ispuni toplim suncem i ljepotom proljeća oko vas.

Hvala vam!

Vaše kumče

Pagui Kwabena Isidore

Sjetimo se ovoga plemenitog mladića u svojim molitvama da ustraje na putu do svećeništva i donosi blagoslov u svojoj zajednici!

Ljudska patnja u svjetlu Velikog petka

Trpljenje je jedno od temeljnih ljudskih iskustava. Ono je u različitim oblicima naš stalni pratilac.

Uza svu tu normalnost patnje, čovjek se ne prestaje pitati: „Zašto, zašto upravo ja?“ Ili: „Što sam to ja Bogu skrivio?“

Ako podrobnije promotrimo stvarnost, brzo ćemo naići na gore spomenuta pitanja, bilo da ih postavlja bolesnik na intenzivnoj njezi, bilo napušten invalid, roditelji nastradalog djeteta ili bilo tko drugi.

Statistika o ljudskoj patnji je upravo porazna. Sama činjenica da si u Njemačkoj godišnje oduzme život 13 tisuća ljudi, dovoljno govori o tome da je patnja veliki problem današnje civilizacije. U isto vrijeme u prvi plan izbija nesposobnost naših suvremenika da prihvate trpljenje kao sastavni dio života.

Kad govorimo o ovoj temi, u opasnosti smo od brzih i površnih objašnjenja. Jer, nebrojeni su jadi čovjekovi i uzaludan je svaki pokušaj da ih se opiše. Za smisao patnje nerazdvojno se nadovezuje i smisao života uopće. Takozvano vječno pitanje o smislu života moglo bi se zamijeniti pitanjem o smislu patnje. Jer, kako izgleda, življenje i trpljenje utkani su u jedno neraskidivo jedinstvo.

Događaj Velikog petka jedinstven je simbol patnje i njezinog tumačenja. Kroz Isusov križni put, napuštenost i prepuštenost mučeničkoj smrti mi kršćani svoje životne patnje i tegobe možemo sagledati u svjetlu smisla i pobjede.

Isus nije došao na svijet kao neki vanzemaljac, koji će nam pokazati i objasniti neke životne zakonitosti da bi potom iščezao iza oblaka. Ne, on ne daje ni kakva recepta osim zapovijedi ljubavi. Svoju ljubav prema ljudima pokazao je time što se upustio u dramu ljudskog života. Kao Sin Božji nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom (Fil 2,6), nego je i sam postao čovjekom boli (Izaija).

Netko će zasigurno pomisliti: „Isus je bio Sin Božji pa svoje trpljenje i nije morao potpuno osjetiti…“ Ali ne zaboravimo: Isus je i pravi čovjek. Raspet na drvu sramote, viseći između neba i zemlje, on je iskusio svu dubinu duševne i tjelesne boli i ostavljenosti. Njegova smrtna borba u Getsemanskom vrtu i vapaj Ocu na križu: „Zašto si me ostavio?“, potresno svjedoče o tome.

Međutim, taj očajnički zov nije zadnja riječ umirućeg Otkupitelja. Ovaj sablasni krik gubi svoju oštrinu u zadnjoj riječi na križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ To je izraz vjere, pouzdanja i predanja Božjem naumu. Sa smirajnim pouzdanjem u Boga Isus završava svoj zemaljski život i svoje poslanje privodi kraju. Od tada će probodeni i raspeti Isus iz Nazareta postati i ostati jasan i nenadmašiv simbol naše životne stvarnosti, uzor u svim našim kušnjama i stradanjima.

Vjera u Isusa, koji je poput nas iskusio ljepotu i gorčinu ljudskog življenja, ne temelji se samo na njegovoj otkupiteljskoj smrti na križu. Ta vjera svoju snagu još više crpi iz njegova slavnog Uskrsnuća.

Vjera nas ipak neće poštedjeti od svakodnevnih briga, problema i bolesti. Ona će nam pomoći da svoje trpljenje, poput Isusa, podnosimo s pouzdanjem u Boga, koji je kadar i naš plač pretvoriti u igranje (usp. Ps 30).

Tekst izgovoren na Radiju Köln 31. 3. 1990.

Dominik Spajić

[Iz knjige Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln, Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland, Frankfurt am Main 2023., str. 11-13.]

Uspješna dobrotvorna akcija Inicijative 40 dana za život

Članovi Inicijative ’40 dana za život’ iz Pforzheima su na Cvjetnu nedjelju, 24. 3. 2024. nakon svete mise u crkvi sv. Ante u Pforzheimu organizirali dobrotvornu akciju prodaje suhih kolača.

Iz Inicijative su javili da je ovom prigodom prikupljeno 1.770 € koji će u narednom periodu biti uplaćeni Udruzi Betlehem, koja djeluje na području Republike Hrvatske i brine se o trudnicama, samohranim majkama s djecom te obiteljima s više djece koji nisu u mogućnosti financijski zadovoljiti svoje potrebe. Molitelji Inicijative zahvaljuju svim vjernicima na njihovu otvorenom srcu i svećenicima koji su blagoslovili ovu plemenitu akciju! Božji blagoslov neka bude nagrada svakom dobročinitelju!

Duhovna obnova u zajednici Gaggenau s fra Stjepanom Brčinom

U organizaciji pastoralnog vijeća Gaggenau-Baden Baden-Rastatt održana je od petka, 15. 3. do nedjelje, 17. 3. 2024. duhovna obnova u crkvi Sv. Josipa u Gaggenau za Hrvatsku katoličku misiju Mittelbaden koju je predvodio fra Stjepan Brčina, franjevac iz Zagreba.

Uz okupljeno mnoštvo vjernika svoju smo duhovnu obnovu započeli u petak pobožnošću križnog puta, zatim je uslijedila sveta misa, klanjanje i slavljenje kroz pjesmu. U propovijedi je fra Stjepan istaknuo važnost ispovijedi, koja nas dovodi do pomirenja s Bogom i ljudima, a za iskrenu i temeljitu ispovijed važno je otvoriti svoje srce. Za vrijeme propovijedi bilo je i puno smijeha jer se fra Stjepan obraća jezikom bliskim i razumljivim svima.

Drugoga dana, u subotu crkva je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Hvala Bogu na ovom mnoštvu vjernika koji su došli iz svih krajeva naše misije. Susret smo započeli krunicom, a zatim je slavljena sveta misa, klanjanje i na kraju je bilo organizirano druženje fra Stjepana s mladima u dvorani pored crkve. U propovijedi je fra Stjepan posebno naglasio važnost oprosta. Opraštanje je važno ne samo radi drugih već i radi nas samih, da zadobijemo svoj mir. Mladima je u predavanju također uputio snažnu poruku kako je potrebno brinuti o svom tijelu, ali je još bitnije brinuti o čistoći svoga duha.

Trećega dana duhovne obnove fra Stjepan je najprije slavio misu u crkvi St. Michael u Karlsruhe, a onda u zajednici Gaggenau. Tema propovijedi bila je važnost Duha Svetoga u životu vjernika. Svi mi trebamo sebi postaviti pitanje: upravlja li našim životom Duh Sveti ili drugi duhovi?

Tri dana duhovne obnove proletjela su za čas. Bilo je kratko ali prelijepo. Najvažnije je da su se vjernici nakon ovih susreta radosno vraćali doma, u svoju svakodnevicu.

Velika hvala fra Stjepanu Brčini na ovom zajedničkom druženju i divnim riječima koje nam je uputio. Doista smo se osjetili osnaženi i ohrabreni da svoje srce uvijek i u svemu predamo Bogu. Također velika hvala i pjevačima, velikim i malim, bez kojih ovo slavlje ne bi bilo tako veličanstveno: dječjem zboru Snagom ljubavi tvoje s voditeljem Marinom Ćorićem, zboru mladih iz zajednice Karlsruhe s voditeljicom Sanjom Gluhak i velikom crkvenom zboru sastavljenom za ovu prigodu od pjevača iz zajednica Gaggenau, Rastatt, Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim na čelu s voditeljem Darkom Rubčićem. Tu se pokazalo kako duh Božji daruje jedinstvo u pjesmi i molitvi.

Srdačna hvala našim svećenicima koji su neumorno ispovijedali sva tri dana korizmene duhovne obnove te brojnim ministrantima koji su aktivno sudjelovali u euharistijskoj službi.

Hvala članovima misijskog pastoralnog vijeća Gaggenau-Baden Baden-Rastatt i svima onima koji su sudjelovali u organizaciji duhovne obnove.

Najveća hvala ide dragom Bogu koji je u ova tri dana dotaknuo mnoga srca!

Mirjana Mikić, članica misijskog pastoralnog vijeća Gaggenau-Baden Baden-Rastatt

Fotogalerija (snimke: Mirela Skorupski, Monika Mišić, Marija Vasilj, Mato Kovačević, Darko Rubčić)

Zajednička proba i druženje folkloraša iz zajednica Bruchsal i Karlsruhe

U petak, 8. 3. 2024. dio plesača folklorne skupine „Hrvatska Mladež Bruchsal“ koju vode Željka Esapović i Ružica Brandis bio je u posjetu folklornoj skupini „FolkloriKA“ koju vode Ana Vondroš i Dragana Ivanković u Karlsruhe.

Obje folklorne skupine nastupit će u subotu, 18. 5. 2024. na zabavnoj večeri koju organizira NK Croatia Karlsruhe (Keltenhalle, Am Tummelplatz 6, 76287 Rheinstetten). Svaka skupina otplesat će po jedno kolo, a zajednički će izvesti „Slavonsko kolo“ koje trenutno uvježbavaju.

Osim plesanja članovi se raduju zajedničkom upoznavanju i druženju.

Predstavljena knjiga Dominika Spajića „Tragom Svjetla“

U nedjelju, 25. veljače 2024. u zajednicama Karlsruhe, Bruchsal i Pforzheim predstavljena je knjiga „Tragom Svjetla. Duhovne riječi radiju Köln – Kratki duhovni nagovori izgovoreni na zapadnonjemačkom radiju WDR 1990.–2009.“ Dominika Spajića, teologa i nekadašnjeg pastoralnog suradnika u HKM Bruchsal-Pforzheim a potom i HKM Mittelbaden. Nedjelju radnije, 18. veljače, knjiga je predstavljena u zajednici Bretten.

Knjigu je na koncu misnih slavlja pred okupljenim vjernicima predstavio past. suradnik Darko Rubčić, koji je ujedno lektor i korektor rukopisa. Prisutnima se potom kratko obratio autor D. Spajić zahvalivši svima koji su sudjelovali u nastanku knjige i vjernicima koji su pozorno pratili predstavljanje i koji će knjigu pročitati. Vjernici su mogli kupiti primjerak knjige po simboličnoj cijeni od 10 €.

O knjizi

Tekstove koji su sabrani u knjizi „Tragom Svjetla“ pisao je teolog Dominik Spajić. U najširem smislu riječi teolog je osoba koja promišlja, govori i piše o pitanjima vjere, o odnosu Boga, čovjeka i svijeta. Autor je nadahnuće za svoje duhovne impulse tražio ne samo u aktualnim biblijskim čitanjima, nego prije svega u opažanju i promišljanju svakodnevnoga života. Ta zapažanja i pojave nastojao je sagledati i protumačiti u svjetlu Evanđelja.

Riječ je o tekstovima koji su bili izgovoreni na radiju Köln u periodu od 1990. do 2009. godine a namijenjeni su bili hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj. Premda je zadnji tekst napisan i izgovoren prije gotovo 15 godina, većina ovih tekstova je i danas aktualna jer su teme kojima se tekstovi bave vječne, nikada ne izlaze iz mode, poput tema: život i pitanje smisla života, patnja, muka, Uskrs i uskrsna poruka, vjera, nevjera, sumnja u vjeri, svetost, ljubav i vjernost, zahvalnost, prvenstvo i služenje, tolerancija, …

Tekstovi su pisani jednostavno što nipošto ne znači da su oni banalni. Naprotiv, umijeće je i vrlo je zahtjevno velike i teške teme izreći jednostavnim riječima, da svima budu razumljive, i sve to još smjestiti u zadani vremenski okvir.

Iščitavajući ove tekstove može se osjetiti autorov teološki damar, odnosno mogu se uočiti glavni naglasci njegove osobne teologije: 1. riječ je o teologiji svakodnevice – autor je nastojao otkrivati Božje tragove u svakodnevnom životu, u redovnim situacijama; 2. u podnožju svakoga teksta osjeti se autorov životni optimizam; 3. za autora kršćanin je, usprkos sveprisutnoj patnji, križevima i stradanjima čovjek nade; kršćanin je osoba mira; kršćanin je osoba koja otvorenih očiju kroči ovom zemljom koju treba prihvatiti kao Božji dar povjeren čovjeku a ne kao suznu dolinu; kršćanin je osoba zahvalnosti; kršćanin je na koncu osoba koja radeći na sebi, mijenjajući prvenstveno sebe nabolje čini ovaj svijet boljim.

Pored glazbe Spajićeva velika strast je slikanje, kojim se bavi za dušu, ali možemo slobodno reći na poluprofesionalan način. Knjiga je ukrašena brojnim njegovim crtežima i slikama koje su dodana vrijednost knjizi. Na koncu možemo konstatirati da je ova knjiga u potpunosti – i riječju i slikom – autorovo djelo!

Darko Rubčić

 

[Nakladnik: Hrvatski dušobrižnički ured – Kroatenseelsorge in Deutschland ● Za nakladnika: Vlč. Ivica Komadina ● Ilustracije: Dominik Spajić ● Lektura i korektura: Darko Rubčić i Ivan Gavranović ● Grafičko oblikovanje: Branko R. Ilić ● Tisak: Denona d.o.o., Zagreb ● Frankfurt am Main, 2023.]

Fotogalerija (snimke: Ivana Lekić, Jacqueline Zadravec, Igor Širhuber)

Zahvala voditeljicama folklora u Bruchsalu

Na probi folklora u Bruchsalu u petak, 23. veljače 2024. predsjednica misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal gđa Marija Vasilj i gđa Klaudija Šubić zahvalile su u ime čitavog vijeća i zajednice Bruchsal voditeljicama folklora gđi Ružici Brandis i gđi Željki Esapović na njihovu trudu i vremenu koje ulažu u radu s djecom i mladima. Tom prigodom voditeljicama je uručen i simbolični dar.

Folkloraše iz Bruchsala posjetili su prijatelji folkloraši iz Karlsruhe te su imali zajedničku probu i ugodno druženje.

Svim folklorašima i njihovim voditeljicama želimo i dalje uspješan i plodonosan rad!

Fotogalerija (snimke: Ivana Lekić)

Video (snimka: Antonia Vasilj)

Zlatni pir i obnova bračnih zavjeta

Supružnici Ivan i Julka Širhuber proslavili su u subotu, 17. veljače 2024. svoj zlatni pir – 50 godina braka! U crkvi St. Elisabeth u Brettenu njih dvoje su obnovili bračne zavjete pred svećenicima don Ivom Nedićem i don Sebastijanom Markovićem te uz prisutnost djece, unuke, zeta i brojnih prijatelja.

Ivan je rođen 1949. u Bilju kod Osijeka, a Julka rođ. Mihaljević 1951. u Donjoj Motičini kod Našica. Julka je u Njemačku došla 1970. i počela raditi u tvornici Neff u Brettenu, a Ivan je došao 1972. i zaposlio se također u istoj tvornici. Početkom 1973. njih dvoje su se upoznali na plesnjaku u Brettenu i već se sljedeće godine, 17. veljače 1974. vjenčali u crkvi St. Elisabeth. Vjenčao ih je don Stipe Dukić.

Bog im je podario dvoje djece: sina Igora (1974.) i kćer Iris (1980.), a dobili su i unuku Miu.

Ivan i Julka su veliki vjernici i vjeru usadili odmalena svojoj djeci. Iako su mladi otišli u Njemačku, trbuhom za kruhom, nikada nisu zaboravili svoje korijene a pogotovo ne svoje najmilije. Svoju su djecu odmalena učili hrvatskim jezikom i djeca su im zahvalna na tomu.

U dosadašnjih 50 godina skupa su neprestano pomagali roditeljima, braći i sestrama i mnogim drugima. I danas se brinu za sve i svakoga, ali to nikada ne ističu. Veoma su aktivni u hrvatskoj katoličkoj zajednici u Brettenu. Sve što čine, čine od srca. Njihova dobrota, empatija, briga za drugoga i praštanje prenesena je i na djecu, pravi su uzor svojoj djeci.

Naravno, u 50 godina zajedničkog života bilo je i teških trenutaka, od smrti najbližih do drugih životnih nedaća. Život ih nije uvijek mazio, ali oni nikada nisu gubili vjeru u Boga, u svoju ljubav i vjeru u Dobro.

Starijim mladencima Ivanu i Julki želimo Božji blagoslov, dobro zdravlje i sretne trenutke uz njihove najmilije!

Fotogalerija (snimke Sebastijan Marković)

Videogalerija (snimke: Sebastijan Marković i Igor Širhuber)

Put križa Isusovih i naših ruku (video + ilustrirani tekst)

Autor teksta: prof. mr. sc. fra Miro Jelečević
Autorica postaja Puta križa u crkvi Blažene Marije Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici:
akademska slikarica Blaženka Salavarda

Uvod

Put križa je pobožnost u kojoj vjernici u razmišljanju i molitvi slijede put Isusove muke, od osude preko no­šenja križa i razapinjanja pa sve do smrti i polaganja u grob. Put križa u sebe uključuje dinamiku, jer se hoda, kreće, ide za Isusom. Ne može se zaustaviti na jednoj postaji i ostati na njoj, nego valja proći svaku od njih kao postaju naše ljudske okrutnosti i Isusova trpljenja. Dinamika puta križa ipak ne znači da ga možemo oba­viti na brzinu, onako kako smo u naše vrijeme navikli živjeti i činiti stvari. Ovdje mjera našeg koraka ne smije biti ni prevelika ni prebrza, jer idemo putom Isusove muke, idemo putom ljudske patnje nad kojom moramo zastati, razmišljati, tugovati, tražiti odgovore. Korak za korakom, postaju za postajom ovaj put nam razotkriva veličinu i strahotu ljudskih putova, ali nas ujedno vodi prema odgovoru koji otkrivamo u tajni Božje vjernosti i ljubavi.

Put Isusove muke nije za vjernike obično prisjećanje neke prošle patnje i trpljenja. Koliko god u vjeri dobi­vao smisao i odgovor, od početka do kraja on je zapra­vo prožet pitanjima, i to pitanjima koja dotiču same temelje naše ljudskosti. Put križa nam dakle ne samo pokazuje kako bešćutni, okrutni i zli možemo biti mi ljudi, nego nas također izaziva, upravo provocira na sućut, blizinu, drukčije djelovanje. Za ovu pobožnost mjera života nije okrutnost, nasilje ni bešćutnost, nego upravo suprotno: blagost i nježan dodir, solidarna po­moć i hrabra osjetljivost, prijateljska utjeha i obraćenje života. U tom smislu put križa bi trebao biti prisjećanje koje se uvijek konkretizira u mome životu, bilo kao uvi­đanje i distanciranje od vlastitih zlih putova, bilo kao slobodno i svjesno prihvaćanje svoje patnje ili pomaga­nje bližnjemu u njegovoj životnoj muci.

Takvu svjesnu osjetljivost za muku Isusovu i muku ljudskog tijela – bolesnoga, siromašnoga, ispaćenoga, zarobljenoga, razgolićenoga, gubavoga tijela – gajio je i pokazivao sv. Franjo Asiški. Pri kraju života i sam je bio označen Isusovim ranama s kojima se nije hvalio i raz­metao, nego ih ponizno skrivao i strpljivo nosio. S Isu­sovim ranama na tijelu umro je u crkvici Sv. Marije An­đeoske, Porcijunkuli, u Asizu. Zbog toga je pobožnost Puta križa neodvojivo povezana uz franjevce, njihove crkve i duhovnost. I postaje Puta križa u crkvi Sv. Mari­je Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici nastavljaju tu stoljet­nu franjevačku tradiciju. Na njima je Isusovu i ljudsku patnju i ulomljenost života prikazala u tehnici mozai­ka akademska slikarica Blaženka Salavarda. Iz njezina osobnog doživljaja i prikazivanja Isusove muke, kroz nebrojene sitne kamenčiće mozaika progovara drama­tika puta križa, osjetljivost za Patnika i poziv da u Isu­sov put uključimo svoje životne putove križa.

Uz poznatu i uobičajenu dimenziju kretanja i naslje­dovanja Isusa hodom za njegovim križem, Blaženka Salavarda unosi i ruke kao jaki simbol čovjekove spo­sobnosti da nešto učini i napravi, simbol koji očituje čitavu lepezu ljudskih osjećaja, od blage nježnosti sve do nesmiljenog nasilja. Možemo staviti ruku na nekog i time zahtijevati pravo na njega, ali možemo rukom i pridići paloga i potvrditi svoju solidarnost s njime. Mo­žemo svezati nečije ruke kao i licemjerno oprati ruke. Možemo grubo udarati i zagrljajem tješiti. Iako su ov­dje prisutne i vidljive te različite i suprotne nijanse, ipak naglasak i zadnji interes Salavardina umjetničkog prikaza jesu ruke nježnosti i prihvaćanja, ruke sućuti i utjehe, ruke koje nose kad se više ne može i kad se više ne može ništa. Na važnost ljudskih ruku nas upućuje i franjevački amblem: Franjina ruka i Kristova ruka, obje s ranom i prekrižene, kao svjedočanstvo o ljudskoj patnji i nadi. I upravo u tome još: svjedočanstvo Božje blizine, vjernosti i ljubavi.

Za Isusom idemo i na njegovu putu križa razmišljamo što smo učinili svojim rukama i što su učinile ruke dru­gih. S Isusom predajemo svoj život i svoje snage u svete Božje ruke. I s Isusom vapimo da Božja ljubav i vjernost zajedno s Isusovom mukom preobrazi i našu muku i da nas po svome Duhu na putu križa učini boljim ljudima.

Uvodna molitva

Isuse, s tobom smo na početku tvoga i našega puta kri­ža. Pozivaš nas na nasljedovanje, potičeš nas da svaki dan prihvaćamo svoj križ i idemo za tobom. Neka nam put tvoje muke bude put utjehe, neka nam tvoje riječi i djela budu poticaj i snaga za promjenu u životu, neka nas tvoji susreti otvore za trpljenja naših bližnjih, neka nas tvoje svete ruke povedu putom Božjeg milosrđa, pravednosti i praštanja. Naše pameti, srca, naše puto­ve i djelovanja prosvijetli i okrijepi svojim darivanjem i ljubavlju da nam put križa uistinu bude put spasenja. Amen.

Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt

Svezane ruke

Postoje ruke pravednika čiste od zla, i ruke radnika prljave od teškog rada za svoju obitelj. Postoje oprane ruke bešćutnih moćnika, i prljave ruke zločinaca zaštiće­nih u svome zlu. Postoje oprane ruke silnika i prljave ruke nemoćnih da promjene nevolju za koju su svezani. Postoje ruke licemjernog Pilata, oprane u vodi rav­nodušnosti i nebrige za sudbinu pravednika, i svezane ruke nedužna Čovjeka. I uvijek se nađe netko da silniku poslušno opere ruke, a nevinoga čvrsto sveže.

Dok sluša povike: Raspni ga! Raspni!, Isus ne može oprati svoje ruke niti se njima braniti. Kao što se ne mogu braniti ni ljudi svezani zlim izrabljivanjem, zarobljeni u doživotnu bijedu, gurnuti u ralje poroka i zatvoreni u kavez krimi­nala, ljudi ograđeni bodljikavim žicama mržnje i nepodnošenja. Njihove ruke su svezane i izmučene poput Isusovih, ali i slobodne za povjerenje u Božju bli­zinu i vjernost.

Isuse, uz tvoje svezane ruke stavljamo ljude sputane nepravdom, nasiljem i mržnjom, nedužne zatvorenike i pogažene pravednike. Pogledaj one koji su na rubu društva i zaboravljeni, a koje i mi često zaobilazimo i u sebi preziremo. Otvori nevino osuđenima i nepravedno svezanima put u novi život i budućnost. I sačuvaj nas od lažnog pranja ruku i služenja pilatima ovog svijeta. Amen.

Druga postaja: Isus prima na se križ

Slobodne ruke

Silnici ne podnose slobodu ljudskih ruku, jer ona kazuje da ljudski život nije milost ohole i tlačiteljske vlasti niti sažaljenje moćnih, nego dar Božje ljubavi koja osloba­đa. Zato silnici terete krivim optužbama slobodne ljude, tovare im ogromna breme­na, pritišću i satiru do zemlje. Tereti mogu biti različiti: nepravedni zakoni, neljud­ski odnosi, okrutni običaji, lažne priče, duhovno mučenje. I uvijek se nađe netko da teretu pridoda još koje krivo svjedočanstvo, grubo djelo ili bezočnu optužbu.

Isusove slobodne ruke prihvatile su nezasluženi križ. To je bio jedva shvatljivi križ osude, poniženja i patnje, teški križ samoće praćene bijegom i distancom dojuče­rašnjih pratilaca i prijatelja. U tome Isusa slijede oni koji prihvaćaju život na rubu besmisla zbog dugotrajne bolesti i patnje, zbog preranog gubitka voljenih, zbog u nebo vapijuće nepravde koju trpe. S njime prihvaćaju svoj teški križ oni čiji se ži­vot raspao u bezbroj komadića i čija je nada još samo u snazi koja od Boga dolazi.

Isuse, u križu si prihvatio naše čovještvo i njegove bezdane, tegobe i pitanja, ali i veličinu ljudske slobode. Daj i nama slobodne ruke da prihvatimo svoj križ. Prikazujemo ti sestre i braću koji su prihvatili svoju samoću, ostavljenost, svoju bolest i starost, svoje siromaštvo i ucviljenost, koji su slobodno prihvatili ne­pravdu i progone poradi tebe. I ne dopusti da tovarimo križeve na živote naših bližnjih. Amen.

Treća postaja: Isus pada prvi put pod križem

Slabe ruke

Kad pravedan čovjek posrne i padne pod teretom križa, zluradost obuzme srca opakih ljudi. Ima li za njih ljepšega prizora nego kad se pokaže da djelo njihovih ruku donosi plod?! U našem društvu i zajednicama ima dosta radovanja zbog pa­dova drugih, ima ružnog uživanja u nemoći bližnjega, ima bezosjećajnih koje tuđe posrtanje i padanje nimalo ne dira. I uvijek se nađe netko da se zlobno nasmije nad palim čovjekom.

Isus je pao odmah na početku. Kad čovjek prvi put pada pod životnim teretom, još postoji obzor, postoji nebo na koje se svraća pogled i u koje se upućuju mo­litve. U svome padu Isus je osjetio tugu i nelagodu posrnulih ljudi, razočarenje onih koji su ga izdaleka pratili kao i uživanje neprijatelja i njihovu želju da ga još jače i teže muče. Slabe ruke ipak ne ostaju oslonjene o zemlju: prihvaćaju ih i podižu svete Očeve ruke.

Isuse, tvoj prvi pad je upisan u povijest ljudskih padova. Pogledaj u obzoru neba svoju palu braću i sestre i osnaži njihove slabe ruke. Ne ostavi ih same, nego ih blago podigni i povedi dalje svojim putom. Pomozi im da prihvate ispružene Očeve ruke. Nas, Isuse, sačuvaj od umišljene pravednosti i od zluradosti zbog padova i slabosti naših bližnjih. Amen.

Četvrta postaja: Isus susreće svoju majku

Majčinske ruke

U svijetu uspjeha mnogi se odriču slabih. Imati nekoga slaboga, posrnuloga u obitelji, često se doživljava kao teška sramota. Zato predstavljamo sebe i svoje u lažnom svjetlu. Pokazujemo svoju jaku, uspješnu stranu, koliko god se sve u nama slamalo i tonulo u beznađe. Danas se mnogi prikazuju grubijanima kako bi prikrili svoju nutarnju nejakost. I uvijek se nađe netko da potiče i hvali grubost kao mjeru uspjeha.

Majka svoje dijete ne gleda kroz uspjeh niti majčine ruke zaboravljaju nježnost s kojom su svoje dijete nosile i podizale. Marija jednom rukom dodiruje Isusovu muku, miluje njegovo lice, a drugom pokazuje na svoje srce. Ono je uvijek blizu, pomaže i ne gubi nadu. Isusov susret s majkom dao mu je novu snagu i povje­renje u moć nježnosti.

Isuse, ti si susreo bol svoje majke. Budi blizu majkama koje gledaju nemoć i bol svoje djece. Nama koji te slijedimo pomozi da majčinskim rukama podupiremo bolesne, patnike i shrvane te da im svojom nježnošću posvjedočimo Božju blizi­nu usred njihove muke. Prikazujemo ti one čiju smo nježnost i blizinu zabora­vili. I očuvaj naše ruke, jezik i srca od grubosti prema bližnjima. Amen.

Peta postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ

Solidarne ruke

Svaki dan gledamo slike bijede, stradanja i umiranja tolikih ljudi. Ako nas i dir­ne poneki prizor, brzo ga potisnemo i nastavimo svojim putom, o svom poslu. Poput Šimuna Cirenca koji je samo htio kući nakon posla u polju. Ili poput sve­ćenika i levita koji su žurno prolazili, okrećući glavu od izranjenog čovjeka uz put. I mi mislimo: netko će već pomoći ili neka se sami nahrane, izbave, spase. Uvijek netko doda da su takvi sami krivi za svoje bijedno stanje.

Isus je mnogima pomogao, sada je njemu potrebna pomoć. Pružiti ruku u nevo­lji nekome, dodati svoju ruku u nečijem teškome poslu znak je solidarnosti i pri­znavanja. Pomoć je uvijek uviđavna, konkretna, djelotvorna. Ona je znak da se ljudi još nisu pretvorili u bešćutne neljude i da još u sebi čuju Božji glas i poziv.

Isuse, iznemogao si i potrebit si. Uz tvoju muku stavljamo sve nevoljne koji su naša braća i sestre i koji trebaju ne bilo koga, nego baš nas. Svojim Duhom potakni nas da priteknemo u pomoć potrebitima i bijednima. Naše ruke učini solidarnima i spremnima na pomaganje, osobito tamo gdje nam se ne može uzvratiti. I molimo te sačuvaj nas od ukočenih i skrštenih ruku. Amen.

Šesta postaja: Veronika briše Isusovo lice

Hrabre ruke

Mnogi ljudi se kriju iza kolektivnog djelovanja mase. Zato se lako rasplamsa masovna mržnja prema drugima, prema izbjeglicama, prema ljudima koji su po Božjem davanju različiti, prema onima koji djeluju i misle drukčije od nas. U masi nas često vodi strah od nepoznatog i budi prastara bojazan: neće biti dosta za nas, ako podijelimo, ako pokažemo osjetljivost. I uvijek netko uzvikne da treba pokazati zube i unaprijed se osigurati.

U mržnji i osuđivanju koje je poput zida okružilo Isusa našla se jedna žena koja je imala hrabrosti i osjetljivosti, koja se nije prepustila masi. U Veronikinom rupcu pokazuje se snaga ljudskog srca koje ne pristaje na djelovanje svjetine niti na okrutnost, nego na Isusovu licu vidi Božje lice. Ženine hrabre ruke, Vero- nikine osjećajne ruke su spasile čast ljudskim rukama i uzvratile Isusu za njego­vu dobrotu, dok je u ime Božje tješio, oslobađao, iscjeljivao, podizao i spašavao.

Isuse, doživio si bezdan ljudske mržnje, ali i snagu ljudske osjetljivosti. Hvala ti za ljude koji istupaju iz bojnih redova mržnje i u drugima gledaju bližnje, vide sestre i braću. Daj postojanosti onima koji su odlučni u pomaganju, susretanju, otvara­nju svog života za nevoljne. I ne dopusti da nas strah od drugih i povici mržnje odvrate od toga da ti obrišemo lice kada te susretnemo u našim bližnjima. Amen.

Sedma postaja: Isus pada drugi put pod križem

Nemoćne ruke

Drugi, ponovljeni pad znak je nesnalažljivosti s kojom se teško mogu pomi­riti ljudi usmjereni samo na učinak i krajnji rezultat. Njihovo pravilo je: jaki opstaju, nemoćni propadaju. Nema mjesta za ponovljene padove i greške. Ra­zočarenje zavlada i među prijateljima i među neprijateljima, kada se u ponov­nom posrnuću i padu očituje nemoć čovjekovih ruku da se nose s izazovom i teškoćom. I uvijek se netko začudi da je pali tako slab.

U Isusovu drugom padu obzor se dodatno suzio. Oko njega su sad samo ljudi kao bojažljivi promatrači ili pakosni protivnici. Prvi zaboravljaju težinu križa, drugima već dosađuje prizor posrtanja i nemoći. I jedne i druge sablažnjava Isusova nemoć. Njegove ruke, koje su mnogi gledali u djelima moći i vjerovali da su sposobne suočiti se sa svakom nevoljom, kušnjom ili zlom, nemoćno leže u bijednom prizoru. Njegove ruke nemoćno se pružaju u Božju utjehu.

Isuse, dok si iscrpljen ležao u prašini, razumio si bol ljudi koji posrću i padaju pod svojim križevima. U tvoj pad stavljamo one koji se još jedva nose sa životnim pro­blemima i nedaćama, koje smo onesposobili nevoljama i preopteretili poslovima, koje smo srušili lijenošću, alkoholom, ovisnostima, kojima se čini da više ne mogu dalje te odustaju i od drugih i od sebe. Budi im ti, iznemogli Isuse, snaga i pomoć. A nas očuvaj od sablažnjavanja nad padovima pod teškim križem. Amen.

Osma postaja: Isus tješi žene iz Jeruzalema

Pobožne ruke

Vjernici često tješe u prazno, čak s površnom i neiskrenom pobožnošću pristu­paju nevolji i muci bližnjih. Ruke vjernika znaju biti sklopljene kad bi morale biti pružene, molitveno raširene kad bi trebale konkretno pomagati. Svojim riječima pobožni više sude nego što tješe, više glume nego što iskreno sažalije- vaju. Tko tješi, mora i sam biti dirnut utjehom. Tko suosjeća, mora i sam osjetiti bol. I uvijek netko među nama misli da se utjeha može tek pobožno izbrbljati.

Jeruzalemske žene su i zadnja postaja suosjećanja i utjehe na Isusovu putu kri­ža, ali i postaja koja nas vraća na naš život. Ruke jeruzalemskih žena pružene su prema Isusu da mu iskažu sažaljenje i pokažu svoje suze nad njim. A Isus ih upozorava da se suze mogu pretvoriti u praznu kuknjavu, u predstavu kojom se skriva vlastiti grijeh i grijeh svojih bližnjih prema kojima smo pristrani. I u muci Isus ostaje zahtjevni učitelj koji traži da čovjek očisti svoje srce i kuću, kako bi mogao ispravno vidjeti svoga bližnjega. I sažaliti se nad njime.

Isuse, tebe su drugi tješili. Daj i nama snage i spremnosti da tješimo ožalošćene, ucviljene, zaboravljene. Pokaži nam put iskrene pobožnosti, kojim se ide u Oče­vo kraljevstvo, i pouči nas da se ispravno i iskreno sažalimo nad svojim jadom i bijedom naše braće i sestara. Neka naše suze nad tvojom mukom budu početak našeg puta obraćenja i novog života. I ne dopusti da postanemo bešćutni. Amen.

Deveta postaja: Isus pada treći put pod križem

Skršene ruke

Uživanju i radovanju muci drugoga jednom dođe kraj. Ne zbog promjene muči­telja niti njihova uviđanja da su postupili krivo i loše, nego zato što su se zasitili prizora te im treći pad više ne pruža očekivano zadovoljstvo. Zato treba sve što prije i brzo završiti. Kao što se brzo završavalo s logorašima, ratnim zarobljeni­cima, uhvaćenim izbjeglicama, na smrt preplašenim ljudima usred vihora rata i nasilja. I uvijek netko s visoka kaže da takvi ionako ništa ne vrijede.

Isus je treći put na zemlji koja mu je ostala jedino uporište. Ruke su ga potpuno izdale, tijelo je do kraja onemoćalo. Više nema ni promatrača, jer se tu nema više što vidjeti. Čovjeka prostrta po zemlji mogu još podići jedino tuđe ruke. Isusove ruke su dijelile kruh i doticale bolesne, blagoslivljale i hrabrile, tumačile i tješile. Sada su samo skršene ljudske ruke bez nade i mogućnosti za dalje.

Isuse, u tvom trećem padu bio si do kraja adam, čovjek od praha zemaljskog. Molimo te za svu djecu majke Zemlje, za sva njezina stvorenja prema kojima se tako oholo odnosimo, zlorabimo ih i uništavamo. Daruj ljudima svoga Duha da štite i čuvaju Božja stvorenja i tako uistinu budu Božja slika u ovom svijetu. Molimo te za one koji se više ne mogu dignuti iz svoga pada. Ne dopusti da ih zaobiđemo i zaboravimo. Amen.

Deseta postaja: Isusa svlače

Pohlepne ruke

Kod golotinje uglavnom zaboravimo na pohlepu ruku koje iskorištavaju drugo­ga i otimaju mu što god mogu. Otimaju slobodu, dostojanstvo, lice i ime, odu­zimaju društvene odnose i mogućnost da se čovjek izrazi kroz rad i riječ. Na kraju tog procesa čovjek ostaje gol. Takva golotinja je neizmjerno gora od one nad kojom se redovito sablažnjavamo. I uvijek se nađe neki branitelj ćudoređa da zatvara oči pred takvim prizorom.

Isus je ostao bez odjeće, bez one zadnje zaštite čovjekova dostojanstva. Pohle­pne ruke otele su i to. Ali na svom putu križa Isus nije tek pasivni patnik, nije onaj s kojim ljudi po volji raspolažu. I dok ga drugi svlače, on se sam daruje i svlači. Dopušta da ga oplijene do njegove gole ljudskosti, i postaje do kraja jedan od ljudi. Postaje poniženi patnik koji usred pohlepe, nasilja i zla, daruje novo ime razgolićenim ljudima. I zaogrće ih ljubavlju.

Isuse, pred tvoje oči stavljamo gola tijela svojih sestara i braće: tijela koja su sama kost i koža, isprebijana i ogoljena u svome dostojanstvu, opljačkana tijela, tijela ušutkana aparatima moći, tijela zavođena i zlostavljana, tijela silovana i odbačena. Udijeli im snagu za novi početak i povjerenje u Božju ljubav. I srce nam očuvaj od pohlepe i pohote. Amen.

Jedanaesta postaja: Isusa pribijaju na križ

Prikovane ruke

Svoje darove čovjek može izopačiti i okrenuti protiv sebe i drugih. Umjesto da čini dobro počinje ponižavati i mučiti druge, počinje onemogućavati dobro. Može sebi i drugima prikovati ruke manama, porocima, ovisnostima, zlom. Može bližnje pribijati na osudu zbog riječi, uvjerenja, vjere, nacije, boje kože, spola te ih izručivati progonu i zatiranju. I uvijek će netko primijetiti da takvi­ma nije mjesto među nama i da ih treba pribiti na stup srama.

Od Isusa na križ raspetoga neizmjerno je daleko misao o rukama koje su spo­sobne učiniti nešto i koje mogu biti nježne. Na njegovim rukama ništa nije osta­lo, osim skandalozne nemoći. Isusove pribijene ruke su tužna opomena na bez­dan ljudske okrutnosti. U Isusovim prikovanim rukama su ipak skrovište našli nebrojeni ljudi, obespravljeni i lišeni dostojanstva, ljudi kojima je ostao jedino krik u Božje srce i njegovu samilost.

Isuse, u bol tvojih raspetih i na križ pribijenih ruku stavljamo svu izmučenu braću i sestre, sve ljude koji su prikovani na svoju neimaštinu, beznađe i sramo­tu. Daj nam snage da na ljudsko zlo ne uzvraćamo zlom, nego slobodom pra- štanja. Ne dopusti da sebe prikujemo u nasilje, bešćutnost i praznu uznositost, nego daj da gradimo svijet ljubavi i dobrote. Amen.

Dvanaesta postaja: Isus umire na križu

Raširene ruke

U smrti neki nalaze utočište pred svjetskim zlom, neki pak traže zadnji sud pred nabujalom nepravdom. A smrt je oduvijek bila i pogodno rješenje za nepoželjne, za neprijatelje, za poražene, za slabe. Naše doba je obilježeno nepreglednim mi­lijunima pogubljenih, užasnim plesom smrti, kricima nedužnih žrtava. I uvijek se nađe netko da opravdava svoj tabor ubojica.

Isusova smrt je kraj ljudskog puta. Jedni su u njoj vidjeli opravdanje vlastite šutnje i pristanka na zlo, jer ni sebe nije mogao spasiti. Drugima se tek otvorio ponor neuspjeha i zdvajanja, jer su se nadali sve do zadnjeg Isusova krika. U umirućem Isusu, u njegovim raširenim rukama, stranac podno križa je ipak prepoznao Božju svemirsku prisutnost: Doista, ovaj bijaše Sin Božji!

Isuse, i naše će ruke jednom pohoditi trenutak smrti. Molimo te daj nam povje­renja da poput tebe predamo svoj život u Očeve ruke. Pogledaj sve umiruće, oso­bito one koji umiru u gorčini ostavljenosti i samoće. Primi u svoje kraljevstvo ubijenu djecu Božju, zagrli sve žrtve okrutnosti, progona i mržnje. Sačuvaj nas, Isuse, od toga da mislima i rukama donosimo smrt bližnjima. Amen.

Trinaesta postaja: Isusa skidaju s križa

Predane ruke

U knjizi ljudskog zla zabilježena je okrutna i uvijek moderna epizoda u kojoj se najbližima uskraćuje pijetet prema pokojniku. Koliki samo i dan danas traže svoje pokojne? I nailaze samo na šutnju i udruženost u zlu. Kolikima je uskraćen i spokoj u smrti? Nisu spušteni mrtvi u naručje bližnjih, nisu položeni u ruke tuge i ljubavi. I uvijek se nađe netko da dijeli mrtve i uskraćuje zadnji zagrljaj.

Skidanje s križa i polaganje mrtvoga Isusa u majčino krilo, ne ostavlja ravnoduš­nim. Pretežak je križ koji majka, koji roditelj osjeti kad primi u naručje tijelo svo­ga mrtvog djeteta. Majčinske ruke nježnosti i podrške, razumijevanja i brižnosti, sada su ruke boli i tuge. Iz njih se čuje jauk majke Isusove, jauk nepodmirene boli zbog smrti ljubljenog sina. Pa ipak su one i ruke povjerenja i nade, predane u Božju vjernost.

Isuse, tvoja majka je prošla svoj put križa. U Božje ruke polažemo sve majke koje se ne mogu utješiti zbog gubitka djeteta, ali i majke čije je srce ranjeno nerazu­mijevanjem i neosjetljivošću njihove djece. Svojom blagošću iscijeli njihove boli i podrži ih na putu nade koja nikad ne umire u majčinom srcu. Neka nam Mari­jine suze podare utjehu u našim bolima. A ti nam udijeli majčinsko pouzdanje i ruke predane poslu i ljubavi. Amen.

Četrnaesta postaja: Isusa polažu u grob

Prijateljske ruke

Kad od nekoga očekujemo korist, hvalimo ga, ulagujemo se i činimo ono što želi. Kad više nema koristi, često okrećemo glavu. Kad čovjek više ne može biti od koristi, prestaje li išta značiti, prestaje li biti čovjek? Kad ljudske ruke više ništa ne mogu, jesu li one manje ljudske? Toliki ljudi su danas iskorištavani, na najbezočnije načine izrabljivani, da je njihova smrt i ukop zapravo zadnji veliki, nepotrebni trošak. Uvi­jek se nađe među nama onih koji i od mrtvog čovjeka traže korist za sebe.

Vjerni prijatelji su iskazali počast mrtvom Isusu i položili ga u grob. Mrtav čovjek potpuno ovisi o drugima, o njihovim rukama koje ga nose i čuvaju, koje ga sada s poštovanjem pokapaju. Polaganje Isusa u grob je čin milosrđa koji neće označava­ti tek tužna šutnja i oštra bol, jer je Isusov ukop bio predanje iz ljudskih, prijatelj­skih ruku u svete ruke Božjeg života. Njegovo ljudsko tijelo nije položeno samo u kamenu grobnicu, nego u vjernu Božju ljubav koja je jača od smrti.

Isuse, tvoji prijatelji su ti iskazali djelo milosrđa. Prikazujemo ti sve shrvane tu­gom zbog odlaska najbližih i voljenih. I molimo da ih ti utješiš i osnažiš nadom u Božju vjernost. Sjeti se svih onih koji nemaju ni groba, čija su mrtva tijela ba­cana i razvožena kao otpad. Udijeli im svoj mir. Naše pokojne neka utješi zadnja riječ Božje ljubavi, milosrđa i života. I ne dopusti da nam ijedan grobni kamen zatvori put u život. Amen.

Završna molitva

Isuse, išli smo za tobom na tvome putu križa i odmje­ravali svoje ruke s tvojim rukama. S tobom smo nosili i svoje životne križeve. Molimo te da nam tvoj put križa bude put povjerenja u Božju vjernost, put nade za naš svijet i put ljubavi i suosjećanja prema nevoljnim pat­nicima. Neka nas tvoja muka spasi, a tvoje uskrsnuće otvori put u život, u svete Božje ruke. Jer ti živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

Pokladno druženje pjevača u Karlsruhe

U utorak, 13. veljače 2024. pjevači crkvenoga zbora zajednice Karlsruhe organizirali su u prostorijama misijskog centra svoje pokladno druženje na kojemu je sudjelovao i don Ivo.

Nakon probe pjevanja na kojoj su ponovili i obnovili korizmene liturgijske pjesme pjevači su se zadržali u ugodnom druženju uz ukusne specijalitete koje su sami pripravili, uz razgovor, pjesmu i kolo. Za poseban glazbeni štimung pobrinuli su vrsni harmonikaši, mladići Sandro Kožul i Dominik Mišić.

Videogalerija

Helferfest u Bruchsalu

Članovi misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal organizirali su u subotu, 10. veljače 2024. u velikoj dvorani centra pokraj crkve St. Paul malo slavlje – Helferfest, u zahvalu svim vijećnicima i volonterima koji su organizirali, radili i pomagali na božićno-nikolinjskoj proslavi održanoj 9. prosinca 2023. u Bruchsalu-Untergrombachu.

Na fešti je bilo 60 osoba, a od svećenika su došli don Ivo i don Sebastijan. Na početku je don Ivo blagoslovio večeru i naše zajedništvo te zahvalio svima za njihove zlatne ruke koje su uvijek spremne za dobrobit naše zajednice.

Nakon večere vijećnici su se zajedno s don Ivom povukli u druge prostorije na kratki sastanak, da razmijene i ujedine mišljenja, kako bi vijeće u budućim projektima djelovalo još bolje i kvalitetnije.

Nakon sastanka uslijedilo je zajedničko druženje uz pjesmu, smijeh i razgovor do kasnih sati.

Ovom prilikom Misijsko pastoralno vijeće Bruchsal koristi priliku da zahvali svim VJERNICIMA, DONATORIMA, POMAGAČIMA i svim ljudima dobre volje koji su na bilo koji način pridonijeli da božićno-nikolinjska proslava uspije što ljepše i što uspješnije.

Marija Vasilj,
predsjednica Misijskog pastoralnog vijeća Bruchsal

Videogalerija

Poklade su i ludi su dani!

Vrijeme poklada je idealna prilika za dobru zabavu. Znaju to i vrijedni članovi Folklorne skupine FolkloriKA Karlsruhe.

U petak, 9. veljače 2024. članovi i prijatelji FS FolkloriKA su u prostorijama misijskog centra proslavili uspješan nastup povodom poklada/fašinga. Kako u pjesmi i plesu, tako su i u delicijama bili zastupljeni svi dijelovi Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Događaji poput ovog jučerašnjeg pružaju priliku da se okupi i cijeni ljepota i živost hrvatske kulture.

Dragana Ivanković, voditeljica FS FolkloriKA

Videogalerija

Tragom svjetla – knjiga teologa Dominika Spajića

Koncem 2023. godine objavljena je u izdanju Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Njemačkoj knjiga Dominika Spajića, teologa i dugogodišnjeg pastoralnog referenta najprije u HKM Pforzheim-Bruchsal a potom u HKM Mittelbaden, pod nazivom „Tragom svjetla. Duhovne riječi na radiju Köln. Kratki duhovni nagovori izgovoreni na zapadnonjemačkom radiju WDR 1990.–2009“.

Već podnaslov knjige sugerira da je riječ o tekstovima koje je autor priredio i uputio našim iseljenicima u Njemačkoj na zapadnonjemačkom radiju WDR, poznatijem pod nazivom radio Köln, u vremenu od početka 1990. do pred kraj 2009. Početne godine autorova gostovanja na radiju obilježilo je vrijeme velikih previranja ne samo u Njemačkoj (pad Berlinskog zida) nego i u čitavoj Istočnoj Europi (raspad socijalizma) uključujući i naše krajeve (Domovinski rat).

Autor je nadahnuće za svoje duhovne impulse tražio ne samo u aktualnim biblijskim čitanjima, nego prije svega u opažanju i promišljanju svakodnevnog života. Ta je zapažanja i pojave koje su ga zahvaćale nastojao sagledati i protumačiti u svjetlu Evanđelja. Njegove poruke i danas mogu biti aktualne i poticajne, kao razmišljanje i duhovna meditacija.

Knjigu po cijeni od 10 € možete poručiti kod autora putem maila na adresu:

Slijedi tekst predgovora knjizi koji je napisao don Ivica Komadina, delegat Hrvatskog dušobrižničkog ureda u Njemačkoj.

Čovjek je biće usmjereno na budućnost, na ono što ima doći, a svoju budućnost kroji u sadašnjosti. To ga usmjerenje nekako osposobljava da gleda povijesnu zbilju kao mjesto gdje jedino može ostaviti svoj trag, gdje može nešto pridonijeti čovječanstvu, društvu, svijetu. Povijesne okolnosti su odigrale svoju ulogu kada su u jednom određenom trenutku slušateljima WDR/Radio Kölna u eter pustile poruke Dominika Spajića, poruke koje odišu ljudskošću, iskrenošću i jednostavnošću osobnog proživljavanja vjere jednog kršćanina.

Taj povijesni zapis vremena nije trag u pijesku, koji prvi vjetar briše s lica zemlje, već je prije čvrsti i čeznutljivi pogled koji ide u daljine, gledajući sjetno prema Domovini, pritom shvaćajući da je ona istinska domovina na Nebesima. Upravo naslov ove knjige Tragom svjetla implicira na to da sva ljudska povijest, a posebno ona osobna povijest jednoga čovjeka i kolektivna povijest jednoga naroda, svoje konačno ispunjenje dobiva u svjetlu čiji trag vidimo na zemlji, ali koji nas dubinski osvjetljava tek kada je pogled usmjeren k Nebesima.

Ono što posebnim čini ovu knjigu jest njezina aktualnost i za ljude danas. Dominik vodi dijalog čiji je temelj ljubav. Vodi dijalog s vremenom i ljudima svoga vremena, ali i prelazi u meta-vrijeme, jer njegove misli lete u sfere bezvremene i vječne poruke ljubavi koja se najjasnije zrcali u osobi Isusa Krista i njegove Radosne vijesti. Zbog toga poruke na koje nailazimo u ovoj knjizi svojom jasnoćom poput jeke odzvanjaju i danas te mogu biti korisne vjernicima kao duhovna meditacija u svakodnevnom životu ili pak temelj svećeniku za nedjeljnu propovijed. U raspadajućem moralnom i vjerskom realitetu s kojim se suočava čovjek današnjice knjiga Tragom svjetla svojevrsni je kompas vjere, ali i kompas svakome tragatelju smisla i istine, svakom čovjeku dobre volje, bez obzira na njegovu vjeroispovijest.

„Vjera ne živi od ravnodušnosti. Ona treba sanjare, ne da bi svijet uljuljala u iluziju kako je sve ovo oko nas i s nama dobro, nego da nas pokrene s mrtve točke“, kaže Dominik, i sam sanjar koji sanja bolji svijet, pozivajući i druge da s njim sanjaju isti san. Njegov san, a to pokazuju riječi utkane u ovu knjigu, nije bez osnove. Svaka Dominikova riječ ima svoje uporište u Božjoj riječi koju pretače u svježi govor povezujući živu Riječ s aktualnim pitanjima koja muče današnjeg čovjeka, posebno stranca koji je svoje utočište pronašao u tuđini, u stanju „trajne privremenosti“, kako ju Dominik naziva.

Čitati retke koji su nastajali godinama, a inspiraciju crpili iz svakodnevnih situacija, znači otkrivati i kroniku jedne osobe i povijest jednog vremena, u kojoj se može pronaći svatko tko ju čita otvorena srca. Knjiga je nastajala u pokretu, s kraćim vremenskim razmacima, pa bi ju tako trebalo i čitati: polako i svakodnevno, dio po dio, otkrivajući svu univerzalnu dubinu poruke koju nosi. Na čitatelju je odluka hoće li čitajući ovu knjigu u svome svakodnevnom životu, prateći znakove i tragove svjetla pronalaziti okrjepu za svoj um i dušu.

don Ivica Komadina, delegat

Bilješka o autoru

Dominik Spajić rođen je 1953. u Grudama. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio u Splitu, studij teologije počeo u Sarajevu a završio u Freiburgu. Godine 1982. prekida studij germanistike da bi započeo pripravnički staž za službu pastoralnog referenta u HKM Pforzheim-Bruchsal gdje ostaje do umirovljenja 2019. Izdao misijsku pjesmaricu Laudate (2014.) i knjigu duhovnih misli Tragom svjetla. Duhovne riječi na Radiju Köln (2023.). U slobodno vrijeme bavi se slikarstvom.

Pokladna zabava u zajednici Karlsruhe

U subotu, 3. veljače 2024. u dvorani Keltenhalle u Rheinstettenu održana je pokladna zabava koju je organiziralo misijsko pastoralno vijeće Karlsruhe HKM Mittelbaden. Velika sportska dvorana kapaciteta 1.000 sjedećih mjesta bila je ispunjena brojnim gostima ne samo iz Karlsruhea i okolice nego i iz drugih misijskih centara: Bretten, Bruchsal, Gaggenau, Offenburg, Pforzheim, Rastatt.

Goste je na početku u ime organizatora zabave pozdrav don Ivo Nedić, voditelj misije, a potom su djeca, mladi i odrasli iz Folklorne skupine FolkloriKA iz Karlsruhea koju vode Dragana Ivanković, Anita Vondroš i Sandra Vujević, izveli nekoliko igara i plesova.

I ove godine održan je izbor najboljih pokladnih kostima za djecu i odrasle, a proglašeni su i dobitnici vrijednih nagrada na tomboli.

Ovogodišnji gost zabavljač bio je pjevač Davor Badrov, koji je uz pratnju harmonikaša i svirača na električnoj klavijaturi cijelu noć držao publiku na nogama.

Na koncu, najveća zahvala za odličnu organizaciju zabave ide članovima misijskog pastoralnog vijeća Karlsruhe i brojnim volonterima koji su radili u kuhinji, kao konobari, šankeri, redari, na prodaji ulaznica, kolača i tombole.

Videogalerija

Uz spomendan svetoga don Ivana Bosca

Spomendan sv. Ivana Bosca slavi se u Katoličkoj crkvi 31. siječnja. Neka Božji blagoslov i zagovor sv. Ivana don Bosca uvijek prati don Vjeku, don Ivu, don Sebastijana i don Stjepana, svećenike salezijance koji su povjereni našoj misiji!

Sveti Ivan Bosco jedan je od najomiljenijih modernih svetaca. Rođen je 16. kolovoza 1815. u Castelnuovo d’Asti, Italija. Njegov otac Franjo umro je 1817, a iza njega ostala su djeca Ivan, Josip i Antun s majkom Margaritom. Mama Margarita imala je ključnu ulogu u Ivanovom odgoju. Od nje je naučio vidjeti Boga u drugima, u siromasima koji su zimi kucali na njihova vrata, a kojima je Margarita davala toplu juhu, krpala cipele i izražavala ljubav na mnoge druge načine.

Ivan je već u najranijoj dobi osjetio želju da postane svećenik. U devetoj je godini usnuo san koji mu je otkrio njegovo poslanje: “Budi ponizan, jak i snažan”, rekla mu je žena, sjajna poput sunca, “i ono što vidiš da se događa s ovim vukovima koji postaju janjci, ti ćeš učiniti s mojim sinovima. Ja ću ti biti učiteljica. U svoje ćeš vrijeme sve razumjeti”. Ivan je odmah pokušao činiti dobra djela za dječake. Započeo je zabavljati svoje vršnjake igrama koje je naučio između vremena posvećenog radu i molitvi. Jedne nedjeljne večeri održao je svoj prvi nastup pred djecom iz susjedstva. Čudesno je izgledalo njegovo balansiranje lonaca i tava na vrhu nosa i skakanje te hodanje po užetu koje je bilo razapeto između dva stabla. Sve je to bilo popraćeno pljeskom mladih gledatelja. Prije nego bi se na kraju igre svi razišli, don Bosco bi svojoj publici ponovio propovijed koju je čuo na jutarnjoj misi i pozvao sve na molitvu. Igre i Riječ Božja počele su preobražavati njegove mlade prijatelje koji su mu se rado pridruživali u molitvi.

Don Bosco je 1827. sa samo dvanaest godina napustio svoj dom kako bi potražio posao kao sluga na farmi. Osobito mu je pomagao kapelan don Calosso, no nažalost, njegovom smrću 1830. Ivan je bio prisiljen otići u Chieri gdje se uz rad školovao.

Kada je stigao u Torino susreo se sa velikim brojem dječaka na ulici koji su tražili posao u tvornicama i na građevinskim projektima. Mnogi su bili siročad ili sezonski radnici s udaljenih poljoprivrednih zemljišta, a oni s obiteljima uglavnom su bili siromašni i često su imali obiteljskih problema. Nezaposleni, tužni i spremni na sve, adolescenti su pravili probleme na ulicama. Don Bosco je donio odluku da će brinuti o njima i čuvati ih od nevolja. Godine 1832. osnovao je Društvo veselja kojemu je bila svrha pomoći dječacima da „ispunjavaju školske i vjerske dužnosti te da budu radosni“.

Za đakona je zaređen 29. ožujka, a 5. lipnja 1841. godine za svećenika. U to je vrijeme u Torinu bilo šesnaest župa. Župnici su bili svjesni problema mladih, ali su u isto vrijeme očekivali njihov odlazak u sakristije i crkve na obaveznu nastavu vjeronauka. Nisu shvatili da brzi porast gradskog stanovništva popraćen migracijama sa sela u grad čine ovaj način rada neučinkovitim. Bilo je potrebno otkriti nove načine, izmisliti nove metode, isprobati drugi oblik apostolata: susretati se s dječacima u trgovinama, uredima, na tržnicama i ulicama.

Don Bosco je 8. prosinca 1841. susreo mladog Bartolomeja Garellija s kojim je tada započeo svoj odgojno-pastoralni rad poznat kao „oratorij“. Ispočetka je bio „selilački“, ali je kasnije pronašao svoj trajni smještaj u Valdoccu (Torino). Oratorij je mjesto molitve, mjesto za igru i stjecanje prijatelja, škola, služba za zapošljavanje i dom. Don Bosco je svake nedjelje i blagdana okupljao siromašne i napuštene dječake iz Torina, ispovijedao ih, držao misu za njih, propovijedao jezikom koji su razumjeli, vodio ih u igrama i planinarenjima, pričao im priče i slušao njihove probleme. Osigurao im je mjesto za boravak, posao kod uglednih poslodavaca i podučavanje za daljnje obrazovanje. Godine 1846. don Boscu se pridružila njegova majka Margarita i, kao „mama siromašnih dječaka“, ostala je s njim sve do svoje smrti 1856.

Don Bosco je pisao brojne i raznovrsne knjige za mladež i običan puk, katoličko štivo, školske udžbenike i časopise. Gradio je stambene i školske prostore za svoje siromašne dječake. Pretrpio je i brojne napade, od kojih su neki čak bili i pokušaji atentata, ali djelo koje je stavio pod zaštitu svetog Franje Saleškog sve je više raslo. U jesen 1853. otvorio je obućarsku i krojačku radnju u oratoriju u Valdoccu. Obućarska radnja nalazila se u vrlo uskom prostoru blizu zvonika prve crkve koju je upravo dovršio. Tamo je don Bosco sjedio za postolarskom klupom i pred četvoricom dječačića udarao po kožnom potplatu i učio ih je rukovati šilom i koncem. Nakon postolara i krojača, došlo je vrijeme za školovanje knjigoveža, stolara, tiskara i mehaničara.

Don Boscova jedinstvena metoda odgoja (preventivni sustav) temeljena na razumu, vjeri i ljubaznosti izgrađivala je u mladima ljudske vrednote, kršćanska načela i omogućavala im da svojim rukama zarađuju za život.

Godine 1854. u oratorij je došao „sveti dječak“ Dominik Savio koji je utemeljio Družbicu Bezgrešne radi promicanja „dobrog duha“ oratorija. Te je iste godine don Bosco predložio četvorici mladića (Rui, Caglieru, Rochettiju i Artigli) da osnuju Salezijansku družbu koja će „živjeti djelatnu ljubav prema bližnjemu“. Godine 1855. Mihovil Rua položio je redovničke zavjete i postao prvi salezijanac. 1857. don Bosco je počeo pisati salezijanska pravila, a 1858. putuje u Rim da svoje djelo predstavi papi Piju IX. Salezijanska družba službeno je osnovana 8. prosinca 1859.

Don Bosco je umro 31. siječnja 1888. Za njegovog nasljednika izabran je don Rua. Don Bosco je 1929. proglašen blaženim, a na Uskrs 1934. svetim. Od tada se njegova družba naziva Salezijanci Don Bosca (SDB). Papa Ivan Pavao II proglasio ga je 1988. godine ocem i učiteljem mladeži, a njegov je preventivni sustav ostao Crkvi kao odgojna metoda. Njegov se blagdan slavi 31. siječnja.

Don Bosco je u 73 godine života i 47 godina svećeništva osnovao apostolsku obitelj s četiri grane: salezijance, Kćeri Marije Pomoćnice, salezijance suradnike i udruženje štovatelja Marije Pomoćnice. Sagradio je četiri velike crkve, utemeljio mjesečni časopis Salezijanski vjesnik, napisao stotinjak knjiga i knjižica, osnovao sedamdeset i dvije salezijanske kuće, organizirao osam misijskih ekspedicija, iskazao se na diplomatskom polju posredovanjem između Svete Stolice i Kraljevine Italije, putovao je, propovijedao, ispovijedao, a sve je to činio u zanosnom optimizmu i radosti.

[Preuzeto sa stranice: https://donbosco.hr/don-bosco-zivotopis/]

Susret liturgijskih čitača u zajednici Karlsruhe

U nedjelju, 21. siječnja 2024., nakon sv. mise, u misijskom centru održao se susret i zajednički doručak grupe liturgijskih čitača iz zajednice Karlsruhe.

Oni već godinama redovito navještaju živu Božju riječ na misnim slavljima. Grupu koordinira gđa Tijana Krajinović, koja priprema plan čitanja i brine za čitače. Uz zajedničko blagovanje čitači su razmijenili svoja iskustva čitanja biblijskih tekstova i kako se pripremaju za čitanje. Past. suradnica Sanja Gluhak kratko se osvrnula na važnost uloge čitača u crkvi, ali i na važnost pripreme,razumijevanja teksta i prenošenja Božjeg govora zajednici. Također je istaknula da onaj tko čita mora i životom pokazivati ono što navješćuje. Čitači su izrazili potrebu i želju za ponavljanjem ovakvih susreta. U mirnoj i ugodnoj atmosferi nastavljeno je druženje.

Sanja Gluhak

Fotogalerija (snimke: Isabel Dumandžić i Anica Šarić)

Molitva u novoj godini | Aleksa Kokić

Gospodine,

na cijelo Ljeto novo

svojom moćnom rukom

blagoslov svoj prospi,

da nas svuda Tvoje

blage oči prate,

da budemo vjerni

Tebi i Gospi…

Gospodine,

u dušu nam ulij

ljubav prema svemu

što jesmo Tebi

i vršeći uvijek

Tvoju volju svetu

s pravog puta

da skrenuli ne bi.

Čuvaj one, koje si nam dao

da nas Tebi, Bože,

našem cilju vode,

daj nam ljubav da spoznamo Tvoju,

da budemo dobri, poslušni i blagi,

da budemo djeca Božje slobode.

U dane crne,

kada tamne slutnje

i stvarnost gruba

mučiti nas stanu

utješi Ti nas i rukom blagom,

izliječi na duši

svaku nam ranu.

Gospodine,

na cijelo Ljeto novo

svojom moćnom rukom

blagoslov svoj prospi,

da nas svuda Tvoje

blage oči prate,

da budemo vjerni

Tebi i Gospi…

Aleksa Kokić

[Pavao Crnjac (prir.), Poezija blagdanskom trenutku, Katehetski salezijanski centar, Zagreb 1985., str. 74-75.]

Aleksa Kokić (1913. – 1940.), svećenik i pjesnik. Rodio se u Subotici. Zaređen je za svećenika za subotičku biskupiju. Umro na odsluženju vojnog roka u Cetinju. Pisao je pjesme u kojima je opjevao Bačku, rodnu grudu bunjevačkih Hrvata, svoje zvanje i vjeru svoga naroda. Objavio je zbirke pjesama: Klasovi pjevaju i Srebrno klasje.

Priznanje i zahvala ministrantima

Na posljednjoj zornici ove godine u zajednici Karlsruhe, požrtvovnost i ustrajnost u služenju naših dragih ministranata nagrađena je od strane misijskog vijeća simboličnim darom.

Ovom prilikom zahvaljujemo se i njihovim roditeljima što su im svojim primjerom, upornošću i odgojem ukazali na istinske životne vrijednosti, ali i našim dragim ministrantima koji su se, poštujući zemaljske i nebeske roditelje, odazvali pozivu na služenje.

Veselo druženje, uz božićne pjesme, nastavilo se na sada već tradicionalnoj ranojutarnjoj kavi u pekarnici u blizini crkve St. Michael.

Bruno Vujević

45. hodočašće Hrvata misije Mittelbaden u Autobahnkirche kod Baden-Badena

Od 1979. godine Hrvati vjernici s područja današnje Hrvatske katoličke misije Mittelbaden hodočaste 26. prosinca, na drugi dan Božića, u crkvu sv. Kristofora, poznatiju kao Autobahnkirche kod Baden-Badena. Ovogodišnje hodočašće bilo je 45. po redu u kontinuitetu!

U crkvi punoj vjernikā svečano misno slavlje predslavio je voditelj misije don Ivo Nedić, a s njim su suslavili vlč. Ivan Plješa, veteran naše misije koji nije propustio niti jedno hodočašće u crkvi sv. Kristofora, te don Stjepan Matijević.

Referirajući se na misna čitanja od blagdana Sv. Stjepana don Ivo je u nadahnutoj propovijedi okupljenima vjernicima govorio o važnosti i nužnosti kršćanskoga praštanja. Pravi kršćanin, Isusov učenik samo je onaj koji umije i može ono najteže – oprostiti nanesenu mu nepravdu, oprostiti neprijatelju.

Uz glazbenu pratnju pastoralnog suradnika Darka Rubčića pod misom su pjevali članovi zborova iz više centara naše misije: Baden-Baden, Rastatt, Gaggenau, Karlsruhe i Bruchsal.

Lijepo je bilo slaviti Boga u euharistiji, molitvi, pjesmi i kršćanskom zajedništvu!

Fotogalerija (snimke: Mato Kovačević, D.R.)

Crkva sv. Kristofora (Autobahnkirche)

Crkva sv. Kristofora građena je od 1976. do 1978. godine prema nacrtima arhitekta Friedricha Zwingmanna i posvećena je 23. srpnja 1978. godine. Cjelokupna umjetnička koncepcija i izvedba potječe od prof. Emila Wachtera. Središnja tema crkve je križ, a njezin oblik šatora podsjeća na Božji narod, koji je uvijek u pokretu i na putu.

Ova je građevina dragocjeno svjedočanstvo suvremene crkvene arhitekture i duhovno odmaralište za mnoge ljude koji su na putu.