Program hodočašća u Lurd 2026.
Ovogodišnje hodočašće hrvatskih vjernika iz zapadne Europe u marijansko svetište Lurd održat će se od 14. do 16. svibnja 2026. godine.
U nastavku donosimo pregled programa trodnevnog hodočašća.
Predstavljena knjiga pripovijetki Gordane Kopačević (video + fotogalerija)
U nedjelju, 26. travnja 2026., nakon svete mise u 12.30 sati u crkvi sv. Pavla u Bruchsalu, u dvorani pokraj crkve (Pfarrzentrum) upriličeno je predstavljanje knjige pripovijetki pod naslovom Zašto je Marina plakala? (Matica hrvatska – Ogranak Matice hrvatska u Vinkovcima, Cerna, veljača 2026.) autorice Gordane Kopačević, članice vjerničke zajednice u Bruchsalu.
Okupljenu publiku najprije je pozdravio voditelj Hrvatske katoličke misije Mittelbaden don Tihomir Šutalo, pohvalivši autoricu za brižno njegovanje darovanog talenta za pisanje te za hrabrost kojom svoje emocije i pitanja dijeli s budućim čitateljima. Ujedno joj je zahvalio što obogaćuje duhovni i kulturni život naše misijske zajednice te ju je potaknuo da ustraje u svom stvaralačkom radu.
Potom je pastoralni suradnik Darko Rubčić predstavio novu knjigu autorice Kopačević, podsjetivši na početku kako je prije gotovo godinu dana, 25. svibnja 2025., također u Bruchsalu predstavljen njezin literarni prvijenac – zbirka poezije Pet minuta do povratka.
U svojoj novoj knjizi autorica se predstavlja zbirkom od četrnaest pripovijetki podijeljenih u dva dijela. Prvi dio, naslovljen „Dragotinska svitanja“, donosi priče o formativnim godinama provedenima u zavičaju, u malom slavonskom mjestu. Drugi dio, pod nazivom „Tamo negdje u tuđini“, tematizira iskustvo života izvan domovine.
Kroz osobni i ispovjedni ton autorica oblikuje mozaik sjećanja u kojem se isprepliću djetinjstvo u slavonskom selu Dragotinu, ratne i poratne traume, obiteljski gubici te iskustvo života u iseljeništvu. Pripovijetke su povezane poput fragmenata jednoga života koji se neprestano lomi između prošlosti i sadašnjosti, između doma i tuđine, između pripadnosti i otuđenja. U cjelini, knjiga donosi snažnu priču o odrastanju, identitetu i potrazi za smislom u iskustvima koja su često bolna, ali duboko ljudska.
Na kraju se prisutnima emotivnim riječima obratila i sama autorica, istaknuvši ponajprije zahvalnost svojoj obitelji, koja stoji iza nje i njezina spisateljskog rada. Zahvalila je i svima koji su sudjelovali u nastanku knjige, od početne zamisli do njezina predstavljanja javnosti.
U ime misijske zajednice Bruchsal, predsjednica misijskog vijeća Marija Vasilj uputila je Gordani Kopačević riječi pohvale te joj zaželjela plodonosan nastavak književnog rada.
Nakon predstavljanja zainteresirani su mogli nabaviti potpisani primjerak knjige, a autorica, njezina obitelj i prijatelji priredili su domjenak za sve prisutne. Druženje se potom nastavilo u opuštenoj i srdačnoj atmosferi.
U nastavku pogledajte snimku i fotogaleriju s predstavljanja knjige.
[Videozapis: Anđela Kopačević; fotografije: Anđela Kopačević, Juro Kopačević]
Mladi u iščekivanju susreta u Požegi
U subotu, 25. travnja 2026. u misijskom centru u Karlsruheu održan je pripremni susret mladih naše Misije koji putuju na Susret hrvatske katoličke mladeži u Požegu.
Tema susreta bila je „Ja sam trs, vi loze“, što je ujedno i geslo susreta u Požegi. Susret su vodili don Janko Belina i don Tihomir Šutalo koji će putovati s mladima. Don Janko je govorio mladima o naravi ovih susreta, a osobito o temi i značenju ovogodišnjeg susreta. Don Tihomir je predstavio mladima program putovanja i dao osnovne informacije o putu, smještaju i sudjelovanju na liturgijskim slavljima. Susret hrvatske katoličke mladeži održat će se u Požegi 2. i 3. svibnja. Iz naše misije na susret putuje 75 mladih i domaćin će nam biti župa u Cerniku.
Nakon duhovnog i informativnog dijela programa, uslijedilo je druženje gdje su se mladi kroz razgovor, pjesmu bolje upoznali te u radosnoj atmosferi osjetili blizinu Boga i snagu zajedništva.
Anđela Stojić
Misijske obavijesti za Četvrtu vazmenu nedjelju (27. 4. – 3. 5. 2026.)
1. U četvrtak 30. travnja mladi kreću na Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se održati 2. i 3. svibnja u Požegi. Polazak je s autobusnog kolodvora u Karlsruheu u 18 sati. Molimo, da svi mladi sretno stignu na ovaj susret i da on donese duhovne plodove za cijeli naš narod i Crkvu.
2. Rastatt: 3. svibnja neće biti svete mise radi odlaska svećenika na susret mladih u Požegu.
3. Baden Baden: 9. svibnja neće biti svete mise radi krizme u našoj Misiji.
4. Karlsruhe: 1. svibnja započinjemo svibanjske pobožnosti. Svaku večer u 18 sati bit će molitva krunice i litanija.
Neka vas, po zagovoru Marije Pomoćnice kršćana i bl. Alojzija Stepinca, prati Božji blagoslov.
Proslavljeni veliki jubileji Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu
Svečana sjednica Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu održana je u ponedjeljak 13. travnja 2026. u Dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, pod predsjedanjem predsjednika Vijeća vrhbosanskog nadbiskupa Tome Vukšića.
Sjednicu je otvorio nadbiskup Vukšić pozdravnim govorom u kojem je istaknuo da se sjednica održava povodom četiri velike obljetnice: 60 godina Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj i Austriji te 100 godina Hrvatske franjevačke kustodije Svete Obitelji u Sjedinjenim Državama i Kanadi.
Nadbiskup Vukšić naglasio je da je dušobrižništvo za iseljene hrvatske katolike počelo mnogo prije spomenutih godina te se odvijalo na razne načine. „Započelo je progonima i izbjeglištvom u davnim stoljećima, kad su se s našim sunarodnjacima i njihovi svećenici našli u izbjegličkim povorkama i dospjeli u dijelove Austrije, Mađarske i Rumunjske te tamo organizirali dušobrižništvo koje traje sve do danas na hrvatskom jeziku i od početka je integrirano u mjesne biskupije, koje čuvaju stoljetnu višejezičnu tradiciju svojih biskupijskih zajednica“, rekao je.
„Svaka obljetnica poziva na propitivanje dosadašnje učinkovitosti i plodova. Ohrabruje potrebu da se nastavi u dobru, ali i da se popravlja ono što treba biti bolje. U tom smislu, čini se da bi od velike koristi bilo, ako bi službena državna predstavništva bolje radila svoj posao, posebice na prosvjetnoj i kulturnoj razini, kako bi crkvene zajednice i njihovi dušobrižnici više bile pastoralne zajednice i u stanju, više negoli dosada, same sebi osigurati veći dio svećeničkih i redovničkih zvanja“, poručio je nadbiskup Vukšić.
Pozdravni govor uputio je i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša koji je istaknuo da su „današnji jubileji svjedočanstvo žive vjere, postojanosti i ljubavi hrvatskoga čovjeka koji je u iseljeništvu, oslonjen na svoje pastire, znao očuvati zajedništvo s Crkvom i zavičajem“.
„Iseljenički valovi hrvatskoga naroda nakon Drugoga svjetskog rata, kao i ekonomske migracije 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, tražile su organiziranu pastoralnu skrb za Hrvate izvan domovine, točnije tijelo koje bi koordiniralo, promicalo i skrbilo za njihovu duhovnu dobrobit. No, prije svake strukture postojala je blizina pastira“, naglasio je nadbiskup Kutleša.
„Mnoge suvremene veze između Republike Hrvatske i dijaspore rodile su se upravo iz susreta u crkvenom okružju. (…) Prema svetopisamskom iskustvu, iseljeništvo nije samo rana, nego i poslanje. Naši iseljenici nosili su vjeru, radinost i kulturu među narode svijeta svjedočeći da se i daleko od domovine može svjedočiti Kristova ljubav. Hrvatska inozemna pastva samo je tehnički naziv za cijelu mrežu odnosa, skrbi, inicijativa, potpore, domišljatosti, suosjećanja, svega po čemu se u tuđini mogla očuvati i svjedočiti vjera u kojoj je naš čovjek stasao“, dodao je nadbiskup Kutleša.
„U vremenu novih migracija i prijetnji gubitka identiteta, Crkva u domovini i dalje je majka koja prima, hrabri i podsjeća da smo dio jedne Kristove Crkve i jednoga naroda. Hrvatska inozemna pastva i dalje je pozvana biti most: most vjere i ljubavi, most između starijih i mlađih generacija, između domovine i svijeta. Ponekad će taj most trebati obnovu, ali njegov je temelj čvrst – to je Krist, Dobri Pastir, koji nikoga ne zaboravlja“, zaključio je nadbiskup Kutleša.
Pozdravnu riječ uputili su i crkveni predstavnici iz Njemačke i Austrije: nacionalni ravnatelj za dušobrižništvo zajednica drugih materinskih jezika i obreda Njemačke biskupske konferencije dr. Lukas Schreiber, nacionalni ravnatelj iz Austrije dr. Alexander Kraljic, predsjednica saborskog Odbora za Hrvate izvan RH Zdravka Bušić, ministar demografije i useljeništva Republike Hrvatske Ivan Šipić, zamjenik državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Dario Magdić te predsjednik Upravnog vijeća Hrvatske matice iseljenika Milan Kovač.
Uslijedila su izlaganja nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. sc. Tomislava Markića, delegata hrvatske inozemne pastve za Njemačku fra Petra Klapeža, delegata hrvatske inozemne pastve za Austriju fra Vjekoslava Lazića te kustosa Kustodije Svete Obitelji i delegata hrvatske inozemne pastve za SAD i Kanadu fra Nikole Pašalića.
Vlč. Markić je u izlaganju o 60. obljetnici Ravnateljstva rekao da za datum ustanovljenja Ravnateljstva uzimaju datum imenovanja njegova prvog ravnatelja vlč. Vladimira Vincea. „To se zbilo 25. lipnja 1966. u Rimu. Naime, Sveta konzistorijalna kongregacija je u sklopu ponovne uspostave diplomatskih odnosa Svete Stolice s ondašnjom Jugoslavijom i potpisivanja Protokola imenovala ovoga hrvatskog emigrantskog svećenika, člana Opus Dei, ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Dogodilo se to i u vremenu kada se pojačano počela pojavljivati, osobito u Njemačkoj, nova hrvatska radnička emigracija koja je vremenom svojom brojnošću znatno nadjačala dotad prevladavajuću političku emigraciju. Vlč. Vince uspio se u hrvatskom iseljeništvu nametnuti kao autoritet unatoč osporavanjima politički tvrdih emigrantskih krugova te je u kratkom periodu svoga djelovanja obišao i učvrstio hrvatsku došobrižničku mrežu u Europi, osobito u Njemačkoj i Švedskoj te je s istom namjerom koncem 1967. i početkom 1968. boravio u Sjevernoj i Južnoj Americi u posjetu hrvatskim zajednicama“, istaknuo je.
Nakon avionske nesreće u kojoj je 1969. godine preminuo vlč. Vince, biskupi na tu službu predlažu, a Kongregacija za biskupe imenuje, župnika Župe sv. Blaža iz Zagreba Vladimira Stankovića. Među ostalim, vlč. Markić istaknuo je i povijesni kontekst u kojem je djelovao mons. Stanković. „Početak njegove službe još je ulazio u period toplijih odnosa između Svete Stolice i tadašnje Jugoslavije nakon potpisivanja Protokola i obnove diplomatskih odnosa. Međutim, položaj Crkve u tadašnjoj državnoj tvorevini ponovno je pogoršan gašenjem Hrvatskog proljeća 1972.“, napomenuo je.
„U tom je kontekstu valjalo pomirbeno djelovati i u mnogim hrvatskim katoličkim zajednicama, misijama i župama u iseljeništvu, u kojima je bio jak utjecaj hrvatske političke emigracije, a koje su teško prihvaćale svećenike ‘pasošare’, kako su zvali one koji su imali regularne jugoslavenske putovnice. U njima su vidjeli potencijalne suradnike komunističkoga režima te su ih vrlo teško prihvaćali. Stanković je u inozemnu pastvu mogao pak slati samo takve svećenike te je, u granicama mogućega, mnogo truda uložio u kadroviranje tražeći svećenike koji se odlikuju moralnim životom, nezainteresiranošću za dnevnu politiku i revnošću za duše“, dodao je vlč. Markić.
„Prva dva desetljeća Stankovićeve službe bile su obilježene i mnogim Udbinim napadima i atentatima na hrvatske političke emigrante, kao i stalnom prismotrom i pritiskom naših pastoralnih djelatnika i istaknutijih vjernika, što je imalo snažan odjek u našim misijama. Posljednje je pak desetljeće Stankovićeva upravljanja inozemnom pastvom obilježeno nastojanjima i podupiranju hrvatske samostalnosti i državnosti, a vrijeme Domovinskoga rata obilježeno je nebrojenim humanitarnim incijativama iz iseljeništva u koje je Ravnateljstvo bilo uključeno kako bi se učinkovito pomoglo žrtvama rata, osobito izbjeglicama i prognanicima“, ustvrdio je.
Vlč. Markić rekao je da u svijetu danas djeluje 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara. U Europi su tri u Sloveniji, osam u Austriji, 95 u Njemačkoj, 12 u Švicarskoj, tri u Francuskoj, četiri u Švedskoj te po jedna u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Luksemburgu, Danskoj i Norveškoj. Izvan Europe ih je: u Kanadi 16, u Sjedinjenim Američkim Državama 15, u Australiji 13 te po jedna u Peruu, Argentini, Južnoafričkoj Republici i Novome Zelandu.
Fra Petar Klapež održao je izlaganje o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Njemačkoj. „Ove godine navršava se 80 godina otkako je Njemačka biskupska konferencija 1946. imenovala don Andriju Kordića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, dušobrižnikom hrvatskih katolika koji su se tada nalazili na području njemačkih biskupija. Već se imenovanje, smatra početkom suvremene dušobrižničke skrbi za sve hrvatske katolike na području Savezne Republike Njemačke“, rekao je.
Fra Petar naglasio je da je Njemačka biskupska konferencija objavila smjernice za dušobrižništvo na drugim jezicima i obredima. „Tim smjernicama njemački biskupi žele prije svega sve migrante katolike u Njemačkoj privući u središte crkvenoga života svojih biskupija.“
„Nadbiskupi i biskupi svjesni su da Hrvati katolici kao misija i zajednica u Njemačkoj daju snažniji pečat mjesnoj Crkvi u njihovim biskupijama i nadbiskupijama. Hrvatske zajednice u Njemačkoj vrlo su žive“, spomenuo je fra Petar. „Hrvati imaju vrlo važnu ulogu jer smo velika skupina. Treća smo po veličini katolička migrantska skupina u Njemačkoj i vrlo vitalna skupina s velikim udjelom u bogoslužju i tradicionalnom pobožnošću te bi bilo šteta kad bi bili na rubu Crkve u Njemačkoj. Njemačka biskupska konferencija želi Hrvate privući u središte Crkve u svojim biskupijama“, dodao je.
Fra Vjekoslav Lazić je u govoru o 80 godina hrvatskog dušobrižništva u Austriji naglasio da novi val izbjeglica iz Bosne i Hercegovine odlikuje velika odanost Katoličkoj Crkvi i tradicionalnim vrijednostima. „Pastoralna skrb morala je voditi računa i o činjenici da su Hrvati u Bosni i Hercegovini često u vlastitoj domovini živjeli kao dijaspora, izmiješani s muslimanskim i pravoslavnim stanovništvom. Usto su u Austriji zatekli sekularizirano društvo. Sve je to trebalo pomiriti strpljivim i ustrajnim pastoralnim radom kojem težište postaje vjeronauk za djecu, rad sa mladima, tečajevi za brak i različita hodočašća“, rekao je.
Fra Vjekoslav posebno je izdvojio hodočašće u Bleiburg. „To je hodočašće svih misija u Austriji koje se nastavlja na staru obvezu Hrvata u dijaspori – čuvati uspomenu na nacionalnu tragediju koja se nad hrvatski narod nadvila 1945., a Hrvati u domovini je tijekom jugoslavenskog režima nisu smjeli komemorirati“, poručio je.
„U kontekstu nestalnosti globalnoga svijeta ni hrvatsko dušobrižništvo nije lišeno pitanja što nosi budućnost. Državni i nacionalni okvir postignut Domovinskim ratom za Republiku Hrvatsku devedesetih godina, nažalost, nije doveo do znatnog povratka iseljeništva u domovinu. Štoviše, slaba ekonomska situacija mnoge je natjerala da ponovno traže život pod tuđim suncem. Od ulaska Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine, iseljavanje je dramatično ubrzano. S druge strane, procesi integracije i asimilacije u zemljama koje su primile Hrvate polako, ali sigurno, ubiru svoje plodove i misije im se teško mogu oduprijeti. Pa ipak, hrvatsko dušobrižništvo uvijek je znalo naći načina odigrati svoju veliku ulogu u spasenju duša, očuvanju hrvatskog jezika i običaja te njegovanju povezanosti s domovinom. Vjerujemo da će znati to činiti i u budućnosti“, zaključio je fra Vjekoslav.
Posljednje izlaganje pod nazivom „Hrvatska franjevačka kustodija Svete Obitelji za Sjedinjene Američke Države i Kanadu (1926. – 2026.)“ održao je fra Nikola Pašalić. „Hrvatski franjevci iz svih sadašnjih provincija našega hrvatskog naroda bili su nositelji dušobrižništva, čuvari identiteta, pokretači kulturnih ustanova, izdavači, učitelji i društveni organizatori hrvatske dijaspore na ovom velikom i dalekom kontinentu“, istaknuo je uvodno.
„Komesarijat je nakon 40 godina narastao u Hrvatsku franjevačku kustodiju koja danas djeluje u više saveznih država SAD-a i kanadskih pokrajina, u jedanaest župa, misija, centara i u jednom samostanu“, ustvrdio je. Predavač je naglasio da nakon Drugoga svjetskog rata franjevačka prisutnost doživljava snažan razvoj. „Broj župa raste, posebno u Kanadi, broj braće se stabilizira, a aktivnost se širi i na područja izdavaštva, društvenih organizacij, kulturnog života, školskog vjeronauka i identitetskog rada“, rekao je.
„Franjevački red donio je odluku da se svi „komesarijati“ dignu na razinu „kustodija“, bilo neovisnih ili ovisnih. Zbog toga Komesarijat biva uzdignut u Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete Obitelji za SAD i Kanadu 1969. Prvi kustod bio je fra Vjekoslav Bambir, sa sjedištem u Chicagu, u samostanu sv. Ante Padovanskog“, istaknuo je fra Nikola. „Kustodija je i danas živa poveznica između hrvatskog naroda u iseljeništvu i Crkve u domovini te jamac da će hrvatska duhovna i kulturna baština u Sjevernoj Americi ostati prisutna za godine mnoge“, rekao je fra Nikola.
Naglasio je i suvremene izazove s kojima se Kustodija suočava. „Današnje vrijeme obilježeno je sve manjim brojem svećenika, asimilacijom mladih naraštaja, digitalnom transformacijom, pluralizmom i sekularizacijom i novim migracijskim tokovima. Sve ovo stavlja na braću koja sada rade nove izazove, nove putove evangelizacije te pronalaska najboljeg načina da se dođe do svih onih koji žele čuti Radosnu vijest Evanđelja“, zaključio je fra Nikola.
Sjednicom je moderirala tajnica Dušobrižništva za Hrvate u Frankfurtu Ella Bojčetić. Glazbeni dio programa izveli su Pučki pivači KBF-a.
Emisija Hrvatske radiotelevizije „Globalna Hrvatska“, koja prati događaje važne za Hrvate izvan Republike Hrvatske, emitirala je 16. travnja 2026. prilog povodom nedavnog obilježavanja više jubileja hrvatske inozemne pastve.
[https://glashrvatske.hrt.hr/hr/multimedia/globalna-hrvatska-tv/globalna-hrvatska-16042026–12674566]
Također je 20. travnja 2026. na Prvom programu Hrvatskog radija emitirana emisija pod naslovom „Hrvatska inozemna pastva: prošlost, sadašnjost i budućnost“.
Tekst: Informativna katolička agencija (IKA) / Živa zajednica
[https://www.zivazajednica.de/proslavljeni-veliki-jubileji-dusobriznistva-za-hrvate-u-inozemstvu/]
Snimke: Ivan Gavranović
Sprovod vlč. Ivana Plješe u Rabu
U ponedjeljak 20. travnja, u Rabu na gradskom groblju, održana je sv. Misa zadušnica i sprovodni obredi za vlč. Ivana Plješu, umirovljenog svećenika Krčke biskupije, koji je umro u petak 10. travnja u Karlsruhe (Njemačka), u 89. godini života i 65. godini svećeništva.
Misu zadušnicu u crkvi sv. Frane na groblju predvodio je krčki biskup mons. Ivica Petanjak u koncelebraciji više svećenika.
Biskup Ivica uvodeći u misno slavlje rodbini pokojnika prenio je izraze sućuti kardinala Josipa Bozanića. Okupljenima se obratio i homilijom. Uveo je u propovijed riječima sv. Pavla iz poslanice Solunjanima: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“ (1 Sol 4,13-14) te nastavio: „Malo je sigurnosti u našem ljudskom životu. A i one rijetke za koje mislimo da ih imamo svakodnevno ih može promijeniti ili uništi nešto što nam se može dogoditi iznenada i neočekivano. Međutim, postoji jedna sigurnost koju nikada nitko ne može poreći: smrt. Ona je u našem životu kao stanje koje živi u nama. Ona je naša egzistencijalna stvarnost i ni na koji način ju ne možemo ukloniti iz sebe. Vjera, naša kršćanska vjera, prihvaća ju ne kao rezignaciju, kao beznađe, nego kao polazišnu snagu prema konačnom ostvarenju našeg spasenja.“
U nastavku je pojasnio: „Rezignacija dolazi od latinske riječi re-signare – spustiti koplje i barjak na bojištu, tj. predati se, priznati poraz. U smrti se mi predajemo, priznajemo da su nas naše tjelesne snage napustile, ali se ne predajemo u očaju nego u nadi. Smrt je posljedica grijeha i mi moramo umrijeti grijehu kako bismo mogli živjeti u Bogu. U smrti je poražen samo grijeh i ono što nas je odvajalo od potpunog zajedništva s Bogom. A ono što nas odvaja od Boga to nas odvaja i od čovjeka. Ako nismo u miru s Bogom nismo ni s čovjekom. U smrti se događa naše radikalno čišćenje od grijeha kako bismo napokon bili onakvi kakve nas je Bog zamislio i stvorio na svoju sliku i na sliku svoga Sina Isusa Krista. Umire grijeh, a kroz smrt, i ono što zovemo čistilište, nastupa stanje našeg pročišćenja do konačnog gledanja Boga licem u lice. Već je starozavjetni Mudrac, nadahnut Duhom Božjim, posvjedočio: „Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane“ (Mudr 1,13-14). To vjerujemo i tomu se nadamo: Bog je sve stvorio da postoji i živi. Smrću završava jedan period našeg života. Završava ovo zemaljsko putovanje i započinje vječnost.“
Nadovezujući se, u nastavku je homilije biskup Ivica podsjetio na pokojnog vlč. Ivana riječima: „Naš pokojni brat svećenik Ivan dobar dio svog života proveo je kao putnik između Njemačke i Hrvatske. Iako je već bio star i bolestan, na Blagovijest je krenuo iz Rijeke natrag u Karlsruhe. Na vazmeni četvrtak je primio svete sakramente, a sutradan ga je Gospodin pozvao k sebi. Možda je osjećao da se mora vratiti ondje gdje je proveo najveći dio svog svećeničkog života i ondje završiti svoj zemaljski hod kako bi ga sada drugi dovezli natrag u njegov zavičaj gdje će počivati i čekati uskrsnuće mrtvih.“ te zaključio: „Neka mu na putu prema vječnosti pomogne ova sveta euharistija koju slavimo za pokoj njegove duše, a uskrsnuli Gospodin neka mu udijeli svoj mir i dioništvo svoje nebeske proslave.“
Mons. Franjo Velčić, generalni vikar, na kraju je misnog slavlja pročitao oproštajni govor don Stjepana Matijevića u ime salezijanske zajednice u Karlsruhe.
Don Stjepan je opisao životni put vlč. Plješe posebno se osvrnuvši na njegov misionarski rad kao voditelja Hrvatske katoličke misije Karlsruhe od 1970. do 2005. godine. Progovorio je o njegovom svećeničkom radu, susretanju i pomaganju hrvatskim iseljenicima, poučavanju vjerskog života te istaknuo: „Ostavio je neizbrisiv pečat u vjernicima svoje Misije kroz otvorenost i spremnost pomoći. Don Ivan je osmjehom i osjećajem za obični puk, kojega bi često nazivao sirotinjom, te s velikom pomoću s. Danijele i kolega svećenika u susjednim misijama, uspijevao nadvladavati sve teškoće i zapreke na koje je nailazio. On je sebe smatrao svećenikom koji je poslan naviještati Evanđelje, dijeliti sakramente, držati djeci vjeronauk u tada redovitoj nastavi koja je do priznanja Hrvatske bila neka kombinacija njemačkog i jugoslavenskog školskog programa. Nakon što je otišao u mirovinu, don Ivan je nastavio pomagati svećenicima slavljima svetih misa, ispovijedanjem, ali i kritikama koje je znao uputiti svojim nasljednicima. Don Ivan je proživio jedan bogat svećenički život, ispunjen brigom za duše, dijeljenjem svetih sakramenata, osobnim teološkim promišljanjem i učenjem. U svim se prigodama predstavljao kao katolički svećenik. Možda je nekada u svojoj naivnosti bio i prevaren, možda su mu nekada nešto i podmetali, i mislim da bismo mnogi trebali u ovom trenutku reći: Oprosti nam, don Ivane, što te nismo uvijek razumjeli, prihvatili, ponudili pomoć! Tek sad ćemo shvatiti kakav je velik među nama bio mali čovjek iz hrvatskog puka!“
Prije ovog posljednjeg ispraćaja na Rabu, u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Karlsruhe, u petak 17. travnja 2026., u crkvi sv. Mihaela, slavljena je sveta misa zadušnica i svečani ispraćaj. Više o tome može se pročitati na poveznicama (Ispraćaj u Karlsruhe i Oproštajni govori).
Rapski župnik i dekan mons. Mladen Mrakovčić pročitao je izraz sućuti pristigle od vlč. dr. Tomislava Markića, nacionalnog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu koji je podsjećajući na dugogodišnji misionarski rad vlč. Plješe istaknuo: „Njegova vedrina, dobro raspoloženje i lijepa narav ostat će svima nama koji smo ga poznavali u dobrom i lijepom sjećanju. Vjerujem kako je ostavio dubok trag u životima onih koje je susretao i kojima je služio u svom svećeničkom pozivu.“
Uslijedili su zatim sprovodni obredi koje je isto prevodio biskup Ivica Petanjak. Lijes s pokojnikom je iz crkve sv. Frane, u pratnji svećenika, sproveden do svećeničke grobnice na gradskom groblju u Rabu gdje je položen.
Tekst i snimke: Biskupija Krk
[https://www.biskupijakrk.hr/sprovod-vlc-ivana-pljese-u-rabu/]
Prve pričesti 2026. u HKM Mittelbaden (fotogalerija + videogalerija)
U Hrvatskoj katoličkoj misiji Mittelbaden tijekom vikenda 18. i 19. travnja 2026. godine svečano su proslavljene Prve svete pričesti u četirima središtima Misije: Karlsruheu, Pforzheimu, Gaggenauu i Bruchsalu.
U ozračju radosti i zajedništva, ukupno 92 djece prvi je put primilo sakrament Euharistije, nakon cjelogodišnje priprave koju su s velikom zauzetošću i predanošću pratili njihovi vjeroučitelji.
Nekoliko dana prije samoga slavlja pristupili su prvi put i sakramentu Pomirenja, čime su se dostojno i sabrano pripravili za ovaj važan korak u svom vjerničkom životu.
Našim dragim prvopričesnicima upućujemo iskrene čestitke uz želju da ih Božji blagoslov i milost prate na njihovom životnom putu. Zahvaljujemo i njihovim roditeljima na ljubavi, brizi i trajnoj potpori, kao i cijeloj zajednici vjernika koja ih je pratila molitvom i prisutnošću. Zahvalnost izražavamo također svima koji su svojim radom i zalaganjem doprinijeli ljepoti i dostojanstvu ovih slavlja.
Neka nas i nadalje povezuje živa vjera i zajednička odgovornost da djecu pratimo i ohrabrujemo na njihovu putu rasta u vjeri, s pouzdanjem i radošću.
Ovogodišnje prvopričesnike posebno potičemo da ostanu uključeni u život Misije – bilo kroz ministrantsku službu, bilo sudjelovanjem u dječjim zborovima.
U nastavku donosimo pregled slavlja po pojedinim zajednicama, uz pripadajuće fotogalerije.
Karlsruhe
Prvo slavlje Prve pričesti održano je u subotu, 18. travnja, u crkvi sv. Mihaela s početkom u 11 sati. Euharistijsko slavlje predvodio je don Tihomir Šutalo, uz suslavlje don Stjepana Matijevića. Prvoj svetoj pričesti pristupilo je 37 djece, koje je tijekom godine pripremala vjeroučiteljica Sanja Gluhak.
Svečanosti je pridonio dječji zbor pod njezinim vodstvom, uz instrumentalnu pratnju mladoga Manuela Mišića na klavijaturi i Dominika Mišića na gitari.
Fotogalerija (snimke: © Nataša Vidović)
Pforzheim
Istoga dana, također u 11 sati, slavlje je održano i u crkvi sv. Ante u Pforzheimu. Svetu misu predvodio je don Sebastijan Marković, uz suslavlje don Janka Beline. Sakramentu je pristupilo 11 prvopričesnika, koje je pripremao vjeroučitelj Darko Rubčić.
Liturgijsko slavlje dodatno je obogatio dječji zbor, uz glazbenu pratnju vjeroučitelj Darka na klavijaturi i Zdravka Perice na basprimu.
Fotogalerija (snimke: © Tonči Lučić)
Gaggenau
U nedjelju, 19. travnja, u 11.30 sati, u crkvi sv. Josipa u Gaggenauu proslavljena je Prva sveta pričest za djecu iz zajednica Gaggenau, Rastatt i Baden-Baden. Misno slavlje predvodio je don Stjepan Matijević. Sakramentu je pristupilo 25 prvopričesnika, koje su pripremali vjeroučiteljica Sanja Gluhak i don Stjepan Matijević.
Liturgiju je uzveličao dječji zbor iz Gaggenaua pod vodstvom vjeroučiteljice Sanje.
Fotogalerija (snimke: © Nataša Vidović)
Bruchsal
Posljednje ovogodišnje slavlje Prve pričesti održano je istoga dana u 12.30 sati u crkvi sv. Pavla u Bruchsalu. Svetu misu predvodio je don Janko Belina, a s njim je suslavio vlč. Jure Kopić. Prvoj pričesti pristupilo je 19 djece iz zajednica Bruchsal, Kirrlach i Bretten, koju su pripremali don Janko Belina i don Sebastijan Marković.
Svečanost je dodatno obogaćena pjevanjem dječjeg zbora iz Pforzheima, uz instrumentalnu pratnju Darka Rubčića na klavijaturi i Zdravka Perice na basprimu.
Fotogalerija (snimke: © Tonči Lučić)
Videogalerija
12 Videos
Misijske obavijesti za Treću vazmenu nedjelju (20. 4. – 26. 4. 2026.)
1. Jučer i danas je u našoj Misiji slavlje Prve svete Pričesti. Dragi roditelji i draga djeco, Isus čezne svake nedjelje blagovati s vama za ovim euharistijskim stolom. Budite redoviti na nedjeljnim misnim slavljima.
2. Molitvena zajednica Božji dodir ima svoj redoviti susret u četvrtak 23. travnja u 18 sati u Gaggenau.
3. U subotu 25. travnja održat će se pripremni susret za mlade koji putuju na Susret hrvatske katoličke mladeži u Požegu. Susret će se održati u Misijskom centru od 10 do 12.30 sati.
4. Bruchsal: u nedjelju 26. travnja održat će se nakon svete mise promocija knjige pripovijetki Gordane Kopačević Zašto je Marina plakala.
5. Rastatt: 3. svibnja neće biti svete mise radi odlaska svećenika na susret Hrvatske katoličke mladeži u Požegu.
Neka vas, po zagovoru Marije Pomoćnice kršćana i bl. Alojzija Stepinca, prati Božji blagoslov.
Gostovanje zbora mladih Misije Mittelbaden u Ludwigshafenu
Na poziv don Ive Nedića, bivšeg dugogodišnjeg voditelja HKM Mittelbaden, a danas voditelja HKM Ludwigshafen, zbor mladih Misije Mittelbaden animirao je svetu misu u nedjelju, 19. travnja 2026., u crkvi sv. Hedwige (St. Hedwig) u Ludwigshafenu. Misno slavlje predvodio je don Tihomir Šutalo, aktualni voditelj Misije Mittelbaden.
Nakon mise uslijedilo je zajedničko druženje mladih iz obiju misija uz roštilj, pjesmu i razgovor. U radosnom i opuštenom ozračju imali su priliku bolje se upoznati i produbiti međusobne odnose.
Don Ivo izrazio je iskrenu radost i zahvalnost zbog njihova dolaska, istaknuvši koliko mu znači vidjeti povezanost i zajedništvo mladih.
Ovakvi susreti još jednom potvrđuju važnost zajedništva te pokazuju koliko se mladi rado odazivaju kada im se pruži prostor za duhovni rast, susret i zajedničko slavlje.
Jacqueline Zadravec
4 Videos
Oproštaji od pokojnog vlč. Ivana Plješe
Od pokojnog vlč. Ivana Plješe (1937.–2026.) oprostili su se don Stjepan Matijević u ime salezijanske zajednice te župnik vlč. Markus Miles u ime Župe Karlsruhe i don Tihomir Šutalo uime Hrvatske katoličke misije Mittelbaden.
Don Ivan Plješa (1937.–2026.)
Don Ivan Plješa, rođen je 10. 9. 1937. u Supetarskog Dragi na otoku Rabu u Hrvatskoj. Imao je trojicu braće i očevu poćerku/pastorku u obitelji. U nježnoj dječjoj dobi od 11 godina je doživio ozljedu ruke i oka. Rano je otišao u školu na otoku Korčuli, u školu za djecu svjetioničara, i kad je došao doma, zatekao je obitelj bez majke koja je u međuvremenu umrla. Gimnaziju je pohađao u Pazinu, kao i filozofsko-teološke studije. Zaređen je 2. srpnja 1961. u Omišlju za svećenika Krčke biskupije. Kao svećenik je djelovao kao kapelan u Novalji na otoku Pagu i kao župnik i u Župi Polje na otoku Krku. Zatim je došao u Karlsruhe i bio voditelj Hrvatske katoličke misije Karlsruhe od 1970. do 2005. godine.
Don Ivan je tada djelovao u puno većem prostoru od prostora same gore navedene Misije. Obilazio je naše male zajednice i tada najvećim dijelom pristigle radnike koji su baš tih godina, početkom sedamdesetih pristizali na rad u Njemačkoj. Najčešće su to bili susreti za vrijeme mise i druženje poslije mise. Veliku pomoć mu je pružila s. Danijela (zagrebačka sestra milosrdnica), o kojoj je uvijek rado pripovijedao da je bila most između njega i emigranata, koji su ga sumnjičavo doživljavali. S jedne strane radnici, često s obiteljima u Domovini, emigranti koji su bili politički angažirani, a bilo je i onih koji su radili za vlasti u bivšoj Jugoslaviji i nije mu bilo lako znati plivati između tih hridi, koje su mu prijetile. Ostavio je neizbrisiv pečat u vjernicima svoje Misije kroz otvorenost i spremnost pomoći.
Međutim, don Ivan je osmjehom i osjećajem za obični puk, kojega bi često nazivao sirotinjom, te s velikom pomoću s. Danijele i kolega svećenika u susjednim misijama, uspijevao je nadvladavati sve teškoće i zapreke na koje je nailazio. On je sebe smatrao svećenikom koji je poslan naviještati Evanđelje, dijeliti sakramente, držati djeci vjeronauk u tada redovitoj nastavi koja je do priznanja Hrvatske bila neka kombinacija njemačkog i jugoslavenskog školskog programa.
Svakako da bi trebalo ovdje navesti važnost sv. Mise u njegovom životu, a što je potvrđivao i svojim svakodnevnim i ustrajnim dolaskom običnim danima u našoj salezijanskoj kapelici ili nedjeljnim dolascima na misu u sv. Mihaela. Sve do zadnjega, dok je mogao dolaziti tramvajem i vlastitim nogama.
Na vjeronauku je djeci htio usaditi da nauče neke osnovne molitve, padaju mi napamet: Najvjernija Odvjetnice, Čvrsto vjerujem, Pod obranu se tvoju utječemo, sveta Bogorodice.
Nakon što je otišao u mirovinu, don Ivan je nastavio pomagati svećenicima slavljima svetih misa, ispovijedanjem, ali i kritikama koje je znao uputiti svojim nasljednicima.
Jedna od njegovih čuvenih rečenica je bila: „Pomagao sam sirotinju preko svojih mogućnosti“, ili „Ja i sirotinja smo se uvijek voljeli“, a to se moglo iščitavati iz njegovih srdačnih i radosnih susreta, začinjenih pitanjima: „Odakle se mi znamo?“, „Jesam li te ja krstio?“, „Jesi li ti bio/bila kod mene na pričesti/krizmi?“.
Ivan je volio obični hrvatski puk, običnog čovjeka i bio je otvoren za pružanje pomoći. To je izviralo iz njegove duboke vjere, redovitog čitanja teoloških knjiga, redovitog čitanja katoličkih novina, osobito Glasa Koncila, Kane, Živog vrela. Meditirao je i razmišljao o pročitanom i uvijek donosio dobre prosudbe o pročitanom, ostajući uvijek vjeran katoličkom nauku svoje Crkve. Budući da je živio usamljeničkim životom, imao je vremena za spremanje nedjeljnih propovijedi i razmatranje nedjeljnih čitanja. Uživao je u semantici, traženju izvora i značenja pojedinih svetopisamskih riječi.
Sve u svemu, don Ivan je proživio jedan bogat svećenički život, ispunjen brigom za duše, dijeljenjem svetih sakramenata, osobnim teološkim promišljanjem i učenjem. U svim se prigodama predstavljao kao katolički svećenik. Možda je nekada u svojoj naivnosti bio i prevaren, možda su mu nekada nešto i podmetali, i mislim da bismo mnogi trebali u ovom trenutku reći: Oprosti nam, don Ivane, što te nismo uvijek razumjeli, prihvatili, ponudili pomoć! Tek sad ćemo shvatiti kakav je velik među nama bio mali čovjek iz hrvatskog puka!
Umro je kako je htio, kao siromah Kristov, 10. travnja 2026. godine u svom stanu u Karlsruhe.
Karlsruhe, 14. travnja 2026.
Don Stjepan Matijević
Ispraćaj pokojnog vlč. Ivana Plješe iz Karlsruhea (fotogalerija)
U petak, 17. travnja 2026., u crkvi sv. Mihaela u Karlsruehu, slavljena je sveta misa zadušnica i svečani ispraćaj dugogodišnjeg voditelja misije Karlsruhe, svećenika Krčke biskupije vlč. Ivana Plješe, koji je, okrjepljen sakramentima, preminuo 10. travnja 2026. u Karlsruheu. Misu je predslavio delegat Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj fra Petar Klapež, a s njim su u zajedništvu bila još osmorica svećenika: don Tihomir Šutalo, don Sebastijan Marković, don Stjepan Matijević, don Janko Belina, don Ivo Nedić, vlč. Jure Kopić, vlč. Robert Ružić i fra Filip Mimica, te mnogobrojni vjernici.
Na početku propovijedi fra Petar je pročitao životopis pokojnog vlč. Ivana Plješe koji je kao aktivni misionar djelovao među hrvatskim vjernicima na području Karlsruhea i okolice punih 35 godina, od 1970. do 2005. kada se umirovio, ali je nastavio pomagati svećenicima salezijancima u pastoralu još punih 20 godina.
„VIč. Ivana Plješu pamtimo kao dragog prijatelja, zauzetog svećenika i rodoljuba, koji se nije štedio, koji nije posustajao i onda kada je nailazio na zatvorena vrata. Ostavio je upečatljiv trag čovjeka i crkvenog službenika otvorenog za razgovor, i pomoć svim vjernicima u svakoj duhovnoj i tjelesnoj potrebi. S vjernicima i nevjernicima je pristupao jednostavno i s doličnim poštovanjem. Uvijek je bio spreman saslušati, ali i hrabro iznosit i ustrajno braniti spoznatu istinu Isusova Evanđelja“, istaknuo je fra Petar.
„Dok zahvaljujemo Providnosti za dar čovjeka i svećenika čvrste vjere, postojane nade i istinske ljubavi prema Bogu i svakom čovjeku i koji je zavrijedio da ga poštujemo, molimo da se ne izgubi ništa od njegovih plemenitih napora i da ono što je cijenio i što mu bijaše sveto pridonese dobrobiti svih ljudi“, potaknuo je delegat okupljene vjernike da ne zaborave vlč. Ivana Plješu, koji je za svoga života „želio biti blizak svima, s izraženom pažnjom prema onima u poteškoćama. Bio je svećenik među ljudima, s otvorenim srcem za svakoga.“
Pokojni vlč. Plješa je svoju otvorenost i osjetljivost za ljudsku patnju posebno pokazao u vrijeme Domovinskog rata, što je istaknuo i fra Petar: „Pun ljudske topline i duboko osjetljiv na prognane i izbjegle od Domovinskog rata, vlč. Ivan je istinski dijelio tjeskobe, patnje i nade našeg hrvatskog naroda ovdje u Karlsruheu, te se potpuno davao kako bi tješio i ohrabrivao porukom koja je mogla izravno i neposredno dotaknuti ratom napaćena ljudska srca. Neizbrojivi su njegovi znakovi i poticaji u korist izbjeglica i prognanika, te pomoći u svakom pogledu dragoj nam Domovini za vrijeme Domovinskog rata.“
Vlč. Ivan običavao je završavati svoje susrete riječima: „Ne zaboravite moliti za mene“, a fra Petar je kao odgovor na to kazao: „Dragi vlč. Ivane, sada mi molimo tebe da moliš za nas, i da s neba blagosloviš Crkvu, i svoj hrvatski narod, kao što si to činio svake nedjelje i blagdana ovdje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Karlsruheu. Vlč. Ivane, vjerni Isusov prijatelju, neka tvoja radost bude potpuna kad konačno i zauvijek čuješ njegov glas!“
Po završetku euharistijskog slavlja, voditelj HKM Mittelbaden, don Tihomir Šutalo je izmolio molitvu odrješenja nakon čega su se svećenici i vjernici uputili k izlazu crkve kako bi se uz taktove uskrsne pjesme „Kraljice neba“ predvođene misijskim zborom, puni emocija, oprostili od svog voljenog i dragog „popa Ive“, kako su ga često nazivali, a i on sam se tako znao predstavljati, otkrivajući svoje otočko podrijetlo i ne zaboravljajući svoga rodnog kraja, otoka Raba, gdje je i ispraćen iz Karlsruhea nakon punih 55 godina pastoralnog djelovanja kako bi bio pokopan na svojoj rodnoj grudi, na rapskom groblju 20. travnja 2026.
Tekst: Ivan Gavranović / Živa zajednica
[https://www.zivazajednica.de/ispracaj-pokojnog-vlc-ivana-pljese-iz-karlsruhea/]
Svećenik Krčke biskupije i dugogodišnji voditelj Hrvatske katoličke misije Karlsruhe vlč. Ivan Plješa, preminuo je okrijepljen svetim sakramentima u petak 10. travnja 2026. u Karlsruheu, u 89. godini života i 65. godini svećeništva.
Vlč. Ivan Plješa rođen je u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu 10. rujna 1937. godine. Sjemenišnu gimnaziju i teološki studij završio je u Pazinu. Za svećenika je zaređen 2. srpnja 1961. u Omišlju. Kao kapelan djelovao je u Novalji na otoku Pagu, potom kao župnik u Polju na otoku Krku, a od 3. listopada 1970. je vodio Hrvatsku katoličku misiju Karlsruhe i Ettlingen do prestanka njezina samostalnog djelovanja i ujedinjenja u HKM Mittelbaden 2005. godine. Tijekom svoga pastoralnog djelovanja bio je aktivan i na području Pforzheima i Mosbacha. I nakon umirovljenja ostao je živjeti u Karlsruheu, gdje je nastavio pomagati svećenicima Hrvatske salezijanske provincije koji su preuzeli pastoralnu brigu u HKM Mittelbaden. Pod geslom „Vjeran Bogu i narodu“, vlč. Ivan je 29. lipnja 2022. godine u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu proslavio 60. obljetnicu svoga svećeništva.
2 Videos
Oratorijanci na „Putevima sv. Ivana Bosca“ u Torinu
Od 9. do 12. travnja 2026. 12 srednjoškolaca iz nekoliko zajednica naše Misije Mittelbaden, sudjelovalo je s don Tihomirom Šutalom i vozačem g. Tonijem Rašićem na hodočašću oratorijanaca Hrvatske salezijanske provincije „Putevima sv. Ivana Bosca“ na Colle don Bosco, Chieriju i Torinu.
U večernjim satima 9. travnja stigli smo kao prva od ukupno očekivanih deset skupina, u Colle don Bosco. Zajedničkom večerom i molitvom završili smo dan.
Ujutro, 10. travnja probudio nas je dolazak 450 oratorijanaca iz različitih zajednica (Zagreb, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Žepče) s kojima smo proveli naredna tri dana. Dan je počeo s veseljem, glazbom i igrom, nastavio posjetom mjesta don Boscova djetinjstva i slavljem svete mise u bazilici na Colle don Bosco koju je predvodio provincijal don Milan Ivančević.
U subotu 11. travnja smo u jutarnjim satima krenuli prema Torinu gdje smo posjetili Valdocco i druga mjesta u Torinu povezana s don Boscom. Posjetili smo prvi don Boscov oratorij te katedralu u kojoj se nalazi Torinsko platno i grob sv. Pier Giorgia Frassatija. U bazilici Marije Pomoćnice u Valdoccu imali smo priliku moliti na grobu sv. Ivana Bosca i sv. Dominika Savija te slaviti svetu misu koju je prevodio don David Leskovar, povjerenik za pastoral mladih. Posjetili smo muzej i mjesta gdje je don Bosco potrošio svoj život za mlade. Dan smo završili predivnim euharistijskim klanjanjem u bazilici gdje smo imali i priliku za ispovijed. Nakon riječi za laku noć vratili smo se u Colle Don Bosco.
U nedjelju 12. travnja smo posjetili Chieri u kojemu je don Bosco proveo 10 godina svoje mladosti. Tamo je učio, tražio svoj put i pronalazio odgovore na životna pitanja u katedrali Marijina uznesenja. Na završnoj svetoj misi, koju je predvodio naš don Tihomir Šutalo, imali smo priliku zadobiti potpuni oprost. Hodočašće smo zaključili šetnjom i pjesmom do oratorija u Chieriju te zajedničkim ručkom.
Kući smo se vratili u nedjelju navečer, ispunjenih srca, osnaženi u vjeri i bogatih uspomena. Upoznali smo don Bosca na poseban način i shvatili da je on doista naš zaštitnik i prijatelj. Kroz njega, njegov rad i salezijance sklopili smo nova prijateljstva koja nas vode u našu domovinu.
Posebno zahvaljujemo Bogu, don Boscu, našim salezijancima, g. Toniju i svim članovima naše male ekipi te svima koji su nam omogućili ovaj nezaboravni događaj.
Antonela Jukić
2 Videos
Misijske obavijesti za Drugu vazmenu nedjelju (13. 4. – 19. 4. 2026.)
1. Danas je Nedjelja Božjeg Milosrđa (Bijela nedjelja) i Crkva nam nudi mogućnost potpunog oprosta. Za potpuni oprost, uz prethodnu sakramentalnu ispovijed, sv. Pričest te molitvu na nakanu Svetog Oca, potrebno je pred Presvetim izmoliti Vjerovanje i Očenaš dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u te! Na kraju svete mise ćemo svi zajedno izmoliti te molitve.
2. Slavlje Prve svete Pričesti:
18. travnja (subota) u 11 sati: Pforzheim i Karlsruhe
19. travnja (nedjelja) u 11:30 Gaggenau, u 12:30 Bruchsal
Ovaj tjedan je ispovijed prvopričesnika.
3. Urednost liturgijskih prostora: sve češće sami primjećujemo, a stižu nam pritužbe i od njemačkih zajednica, da iza sebe ostavljamo prilično neuredne liturgijske prostore i sanitarne čvorove. Molimo vas, nemojte ostavljati u klupama nikakvo smeće, a roditelje molimo da ne daju djeci grickalice i bombone za vrijeme slavlje svetih misa. Pokušajmo svi zajedno odgajati djecu da sudjeluju u Euharistijskom slavlju.
Neka vas, po zagovoru Marije Pomoćnice kršćana i bl. Alojzija Stepinca, prati Božji blagoslov.
Papa predvodio Molitveno bdjenje za mir u svijetu
Papa Lav XIV. predvodio je u subotu, 11. travnja 2026., u 18 sati u bazilici sv. Petra u Vatikanu molitveno bdjenje za mir u svijetu. Tom je prigodom uputio snažan apel čelnicima naroda da zastanu i sjednu za stol dijaloga i posredovanja, „a ne za stol za kojim se planira naoružavanje i donose smrtonosne odluke“, izvijestio je Vatican News.
Istaknuo je kako će Crkva uvijek ustrajati u pozivu na mir, „čak i kada odbacivanje logike rata dovodi do nerazumijevanja i prezira“, te će trajno promicati „poslušnost Bogu, a ne bilo kojem ljudskom autoritetu“.
Oko deset tisuća vjernika okupilo se u bazilici i na Trgu sv. Petra kako bi sudjelovali u bdjenju u molitvi.
Vjernici diljem svijeta pridružili su se Svetom Ocu u molitvi slavnih otajstava krunice, bilo osobno ili na daljinu, uz razmatranja različitih crkvenih otaca. Tijekom krunice sudionici s različitih kontinenata palili su svijeće plamenom preuzetim iz Svjetiljke mira u Asizu, koja neprestano gori na grobu sv. Franje Asiškog. U nastavku donosimo Papin nagovor s molitvenog bdjenja.
Draga braćo i sestre,
vaša je molitva izraz one vjere koja, prema Isusovoj riječi, premješta gore (usp. Mt 17,20). Hvala vam što ste prihvatili ovaj poziv okupljajući se ovdje, pokraj groba svetoga Petra, i na tolikim drugim mjestima diljem svijeta, da zazovete mir. Rat razdvaja, nada ujedinjuje. Oholost gazi, ljubav podiže. Idolopoklonstvo zasljepljuje, živi Bog prosvjetljuje. Dovoljna je tek mala vjera, mrvica vjere, predragi, da se zajedno – kao čovječanstvo i s čovječanstvom –suočimo s ovim dramatičnim trenutkom povijesti.
Molitva nije bijeg kako bismo se oslobodili vlastite odgovornosti, nije anestetik kojim bismo izbjegli bol koju tolika nepravda izaziva. Ona je, naprotiv, najnesebičniji, sveopći i snažni odgovor smrti: mi smo narod koji već uskrsava! U svakome od nas, u svakom ljudskom biću, nutarnji Učitelj poučava miru, potiče na susret, nadahnjuje prošnju.
Podignimo, dakle, pogled! Ustanimo iz ruševina! Ništa nas ne može zatvoriti u unaprijed ispisanu sudbinu, pa ni u ovom svijetu u kojem se čini da ni grobova više nema dovoljno, jer se i dalje razapinje, uništava život, bez prava i bez milosrđa.
Sveti Ivan Pavao II., neumorni svjedok mira, s ganućem je u vrijeme iračke krize 2003. godine rekao:
„Pripadam onoj generaciji koja je proživjela Drugi svjetski rat i preživjela ga. Imam dužnost reći svim mladima, onima mlađima od mene koji nisu imali to iskustvo: ‘Nikada više rat!’, kako je rekao Pavao VI. u svojem prvom posjetu Ujedinjenim narodima. Moramo učiniti sve što je moguće! Dobro znamo da mir nije moguć pod svaku cijenu. Ali isto tako znamo kolika je ova odgovornost“ (Angelus, 16. ožujka 2003.).
Večeras taj njegov, i danas tako aktualan, poziv uzimam kao svoj.
Molitva nas odgaja za djelovanje. Ograničene ljudske mogućnosti sjedinjuju se u molitvi s beskrajnim Božjim mogućnostima. Tada misli, riječi i djela lome demonski lanac zla i stavljaju se u službu Kraljevstva Božjega: Kraljevstva u kojem nema ni mača, ni drona, ni osvete, ni banaliziranja zla, ni nepravedne dobiti, nego samo dostojanstvo, razumijevanje i oprost.
U tome se nalazi zapreka onom deliriju svemoći koji oko nas postaje sve nepredvidljiviji i agresivniji. Uravnoteženost u ljudskoj obitelji ozbiljno je poremećena. U govore smrti uvlači se čak i sveto ime Božje, ime Boga koji je život. Tada nestaje bratska i sestrinska povezanost s jednim Ocem na nebesima i, poput noćne more, stvarnost se ispunja neprijateljima. Svugdje se osjećaju prijetnje, umjesto poziva na slušanje i susret.
Braćo i sestre, tko moli, svjestan je vlastite ograničenosti; ne ubija i ne prijeti smrću. Smrti je, naprotiv, podložan onaj tko je okrenuo leđa Bogu živomu, kako bi sebe i vlastitu moć učinio nijemim, slijepim i gluhim idolom (usp. Ps 115,4-8), kojemu se žrtvuje svaka vrijednost i koji traži da se cijeli svijet pokloni.
Dosta idolopoklonstva samima sebi i novcu! Dosta razmetanja snagom! Dosta rata! Prava se snaga očituje u služenju životu. Sveti Ivan XXIII., s evanđeoskom jednostavnošću, napisao je: „Od mira svi imaju koristi: pojedinci, obitelji, narodi, cijela ljudska obitelj.“
I ponavljajući sažete riječi Pija XII., dodao je:
„Ništa nije izgubljeno mirom. Sve se može izgubiti ratom“ (enc. Pacem in terris, 62). Udružimo, dakle, moralne i duhovne snage milijuna, milijardi muškaraca i žena, starijih i mladih, koji danas vjeruju u mir, koji danas biraju mir, koji liječe rane i popravljaju štete nastale zbog ludila rata.
Primam brojna pisma djece iz ratnih područja: čitajući ih, s istinom njihove nevinosti, osjeća se sav užas i neljudskost djela koja se neki odrasli usuđuju s ponosom isticati. Poslušajmo glas djece!
Draga braćo i sestre, bez sumnje, postoje neodgodive odgovornosti nositelja vlasti među narodima. Njima vičemo: stanite! Vrijeme je za mir! Sjednite za stolove dijaloga i posredovanja, a ne za stolove na kojima se planira ponovno naoružavanje i donose odluke smrti! No ništa manje velika nije odgovornost svih nas, muškaraca i žena iz raznih zemalja: golema mnoštva koje odbacuje rat djelima, ne samo riječima.
Molitva nas obvezuje da obratimo ono što je nasilno u našim srcima i našim mislima: obratimo se Kraljevstvu mira koje se gradi dan po dan, u domovima, u školama, u četvrtima, u građanskim i vjerskim zajednicama, osvajajući prostor ljubavlju i kulturom susreta nasuprot polemici i beznađu. Vratimo se vjeri u ljubav, u umjerenost, u dobru politiku. Obrazujmo se i osobno se uključimo, svatko odgovarajući na vlastiti poziv. Svatko ima svoje mjesto u mozaiku mira!
Krunica, kao i druge drevne molitve, večeras nas je ujedinila svojim pravilnim ritmom utemeljenim na ponavljanju: mir tako pravi prostor, riječ po riječ, čin po čin, kao što se stijena oblikuje kap po kap, kao što se na tkalačkom stanu tkanje oblikuje pokret po pokret. To su dugi ritmovi života, znak Božje strpljivosti. Potrebno je da nas ne odnese ubrzanje svijeta koji ne zna što progoni, kako bismo se ponovno vratili služenju ritmu života, skladu stvorenja i liječenju njegovih rana.
Kako nas je poučio papa Franjo, „potrebni su djelatnici mira, spremni pokrenuti procese ozdravljenja i obnovljenog susreta, s domišljatošću i hrabrošću“ (Fratelli tutti, 225). Doista, postoji „arhitektura mira, u koju su uključene različite društvene ustanove, svaka prema svojoj nadležnosti, ali postoji i ‘obrt’ mira koji uključuje svakoga od nas“ (isto, 231).
Draga braćo i sestre, vratimo se kući s ovom obvezom: uvijek moliti, ne umarajući se, i duboko obraćati srce. Crkva je velik narod u službi pomirenja i mira, koji napreduje bez kolebanja, čak i kada joj odbacivanje ratne logike može donijeti nerazumijevanje i prijezir. Ona naviješta Evanđelje mira i odgaja da se više pokorava Bogu nego ljudima, osobito kada je u pitanju neizmjerno dostojanstvo drugih ljudskih bića, ugroženo stalnim kršenjima međunarodnog prava.
„Poželjno je da svaka zajednica u svijetu postane ‘kuća mira’, gdje se uči razoružavati neprijateljstvo dijalogom, gdje se provodi pravednost i čuva oprost. Danas je, više nego ikada, potrebno pokazati da mir nije utopija“ (Poruka za LIX. svjetski dan mira, 1. siječnja 2026.).
Braćo i sestre svih jezika, naroda i nacija: jedna smo obitelj koja plače, koja se nada i koja se ponovno podiže.
„Nikada više rata, pustolovine bez povratka; nikada više rata, spirale žalosti i nasilja“ (Sv. IVAN PAVAO II., Molitva za mir, 2. veljače 1991.).
Predragi, mir neka bude sa svima vama! To je mir Krista uskrsloga, plod Njegove žrtve ljubavi na križu.
Zato Njemu upravljamo svoju prošnju:
Gospodine Isuse,
Ti si bez oružja i bez nasilja pobijedio smrt: raspršio si njezinu moć snagom mira.
Daruj nam svoj mir,
kao zbunjenim ženama u uskrsno jutro, kao skrivenim i prestrašenim učenicima.
Pošalji svoga Duha, dah koji daje život, koji pomiruje, koji protivnike i neprijatelje čini braćom i sestrama.
Nadahni nas pouzdanjem Marije, Tvoje Majke, koja je, slomljena srca, stajala pod Tvojim križem, postojana u vjeri da ćeš uskrsnuti.
Neka prestane ludilo rata i neka Zemlju njeguju i obrađuju oni koji još znaju rađati, znaju čuvati, znaju ljubiti život.
Usliši nas, Gospodine života!
[Izvor: Vatican News/IKA | Snimka: Ivan Gavranović]
† Miljenko Župarić (1978.–2026.)
Miljenko Župarić, rođen 30. travnja 1978., preminuo je nakon teške bolesti, blago u Gospodinu, 7. travnja 2026. godine.
Rođen je u Kopanicama u Bosni i Hercegovini, kao najmlađe od četvero djece. Životni put iz rodne Posavine doveo ga je u Njemačku, gdje je upoznao svoju suprugu Zdravku. S njom je sklopio brak 2008. godine, a njihovu ljubav okrunile su dvije kćeri, Lena i Ana.
Posljednjih pet godina živio je sa svojom obitelji u vlastitom domu u Waghäuselu. Unatoč tome što je u Njemačkoj izgradio dom, često je s čežnjom mislio na povratak u rodne Kopanice. Bio je duboko vezan uz svoju majku Mandu i sestre Ružicu i Miru, a posebnu bliskost gajio je prema bratu Slavku.
Kada je 2023. godine saznao za svoju bolest, nije gubio nadu. Okrijepljen sakramentom bolesničkog pomazanja, napustio nas je držeći krunicu u ruci.
Danas vjerujemo da je pronašao svoj mir – ondje gdje nema boli, u zagrljaju nebeskog Oca.
Posljednji ispraćaj pokojnog Miljenka bit će u srijedu, 15. travnja 2026. godine u 13 sati, u kapelici na groblju u Wiesentalu (Philippsburger Str. 32, 68753 Waghäusel), gdje će potom biti i pokopan.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila mu. Počivao u miru Božjem. Amen.
Preminuo vlč. Ivan Plješa (1937.–2026.)
Svećenik Krčke biskupije i dugogodišnji voditelj Hrvatske katoličke misije Karlsruhe vlč. Ivan Plješa, preminuo je okrijepljen svetim sakramentima u petak 10. travnja 2026. u Karlsruheu, u 89. godini života i 65. godini svećeništva.
Vlč. Ivan Plješa rođen je u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu 10. rujna 1937. godine. Sjemenišnu gimnaziju i teološki studij završio je u Pazinu. Za svećenika je zaređen 2. srpnja 1961. u Omišlju.
Kao kapelan djelovao je u Novalji na otoku Pagu, potom kao župnik u Polju na otoku Krku, a od 3. listopada 1970. je vodio Hrvatsku katoličku misiju Karlsruhe i Ettlingen do prestanka njezina samostalnog djelovanja i ujedinjenja u HKM Mittelbaden 2005. godine. Tijekom svoga pastoralnog djelovanja bio je aktivan i na području Pforzheima i Mosbacha.
I nakon umirovljenja ostao je živjeti u Karlsruheu, gdje je nastavio pomagati svećenicima Hrvatske salezijanske provincije koji su preuzeli pastoralnu brigu u HKM Mittelbaden.
Pod geslom „Vjeran Bogu i narodu“, vlč. Ivan je 29. lipnja 2022. godine u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu proslavio 60. obljetnicu svoga svećeništva.
Mjesto i vrijeme pokopa bit će objavljeni naknadno.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine!
[Izvor: Živa zajednica https://www.zivazajednica.de/preminuo-vlc-ivan-pljesa/]
Velika subota u Mittelbadenu (fotogalerija)
Na Veliku subotu, 4. travnja 2026., kada se u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta slavi večernje vazmeno bdijenje – vrhunac liturgijske godine i središnje slavlje otajstva Uskrsnuća Isusa Krista – u našoj Misiji bdijenja su se slavila u četiri velika centra: Karlsruhe, Pforzheim, Gaggenau i Bruchsal.
Posebnost ovogodišnjeg slavlja bilo je primanje osmero katekumena, odraslih osoba koje su se pripremale za krštenje i primanje sakramenata kršćanske inicijacije kroz katekumenski put učenja, molitve i sudjelovanja u Crkvi. U crkvi Stadtkirche u Bruchsalu dvije su osobe primile sva tri sakramenta inicijacije, pet je primilo pričest i krizmu, a jedna osoba samo sakrament krizme. Na taj su način ove osobe ušle u život uskrslog Krista i primljene u puno kršćansko zajedništvo.
Velika subota i Vazmeno bdijenje označavaju noć bdjenja u kojoj Crkva iščekuje pobjedu života nad smrću i slavi prijelaz iz tame u svjetlo. Slavlje započinje službom svjetla – blagoslovom ognja i paljenjem vazmene svijeće kao znaka Krista, svjetla svijeta. Slijedi hvalospjev Uskrsnoj svijeći (Exsultet), koji izražava radost zbog otkupljenja. U službi riječi čitanja iz Svetoga pisma prikazuju povijest spasenja, vrhunac dosežući u navještaju uskrsnuća. Nakon korizmene šutnje ponovno se pjeva Aleluja, što označava prijelaz iz pokorničkog vremena u radost uskrsnuća.
Krsna služba – blagoslov vode i slavlje krštenja – naglašava sudjelovanje vjernika u Kristovoj smrti i uskrsnuću te uključuje obnovu krsnih obećanja. Euharistijska služba predstavlja vrhunac bdijenja, kada zajednica ulazi u najdublje zajedništvo s uskrslim Kristom, stvarno prisutnim pod prilikama kruha i vina.
Cijelo slavlje prožeto je snažnom simbolikom: svjetlo vazmene svijeće označuje Krista koji pobjeđuje tamu, voda novi život, riječ Božji plan spasenja, a euharistija uprisutnjuje uskrslog Gospodina. Liturgija se slavi noću, jer upravo noć najdublje izražava prijelaz iz tame u svjetlo, iz smrti u život.
U nastavku pogledajte fotogaleriju vazmenog bdijenja iz četiri velika centra naše Misije.
Fotogalerija
Karlsruhe (snimke: Mato Kovačević, Darko Rubčić)
Pforzheim (snimke: Jacqueline Zadravec, Vedran Zadravec, Danijela Horvat)
Gaggenau (snimke: Vesna Grančić, Danijela Jurić Kaćunić, Nikolina Palameta, Mirela Skorupski, Marijana Ćorković)
Bruchsal (snimke: Darko Rubčić, Marija Vasilj, Igor Širhuber, Mihajela Domjančić Kapuralić)
Misijske obavijesti za Nedjelju Uskrsnuća Gospodinova (6. 4. – 12. 4. 2026.)
1. Danas je svetkovina Uskrsnuća Gospodinova. U ime svećenika, pastoralnih suradnika i tajnice HKM Mittelbaden, Sretan Uskrs svakome osobno i svim vama dragim osobama.
2. Sinoć je, u uskrsnoj noći, osmero odraslih primilo sakramente inicijacije. Čestitamo im u ime cijele vjerničke zajednice.
3. Sutra, na uskrsni ponedjeljak, slavimo svete mise u Baden Badenu u 11 sati, u Eppingenu u 15.30 i u Kirrlachu u 16 sati.
4. Od 9. do 12. travnja jedna skupina naših srednjoškolaca putuje na hodočašće u Torino.
5. Vjeronauk: ovaj tjedan nema vjeronauka zbog ferija, a sljedeći tjedan je ispovijed za prvopričesnike u svim zajednicama.
6. Bruchsal: u petak 10. travnja krunica i sveta misa će biti u 19 sati, a ne u 18 jer Nijemci imaju probu za Prvu pričest. U nedjelju 12. travnja sveta misa je u 12.30 u Stadtkirche zbog Prve pričesti u njemačkoj župi.
7. Rastatt: prošle nedjelje su za vrijeme mise oštećena četiri vozila koja su bila parkirana u istom redu, ispred doma u Carl-Friedrich-Straße. Netko je sa oštrim predmetom povukao crtu po vratima na sva četiri auta. Dva vozača su se javila i prijavila slučaj policiji. Policija moli da se jave i ostala dva vlasnika kao i potencijalni svjedoci ukoliko su iz naše zajednice.
8. Na Veliki petak ste darovali 5.300,00 eura za Kristov grob u Jeruzalemu. Novce ćemo ovaj tjedan poslati na račun Franjevačke kustodije u Svetoj zemlji.
9. U Uskrsno vrijeme, tj. do Duhova umjesto molitve Anđeo Gospodnji molimo Kraljice neba.
10. Prvih osam dana vazmenog vremena, tj. cijeli sljedeći tjedan, tvori osminu Vazma i svaki dan se slavi kao svetkovina Gospodnja.
11. Sljedeće nedjelje je Nedjelja Božjeg Milosrđa (Bijela nedjelja). Na taj dan možemo dobiti potpuni oprost. Za potpuni oprost, uz prethodnu sakramentalnu ispovijed, sv. Pričest te molitvu na nakanu Svetog Oca, potrebno je pred Presvetim izmoliti Vjerovanje i Očenaš dodajući zaziv: Isuse milosrdni, uzdam se u te! Sljedeće nedjelje ćemo na kraju svetih misa svi zajedno izmoliti te molitve.
Neka vas, po zagovoru Marije Pomoćnice kršćana i bl. Alojzija Stepinca, prati Božji blagoslov.
Petak Muke Gospodnje u Mittelbadenu (fotogalerija)
Na Veliki petak, 3. travnja 2026., kada se u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta slavi obred Muke Gospodnje, jedan od najsvetijih trenutaka kršćanske liturgije, u našoj su Misiji održani obredi u četiri velika centra: Karlsruhe, Bruchsal, Gaggenau i Pforzheim.
U središtu ovoga dana nalazi se spomen i uprisutnjenje muke i smrti Isusa Krista, pri čemu naglasak nije samo na patnji, nego na njegovoj otkupiteljskoj ljubavi i potpunoj poslušnosti Ocu. Križ se tako očituje kao znak smrti, ali i pobjede, jer po njemu dolazi spasenje, pa liturgija, iako prožeta šutnjom i ozbiljnošću, nosi i tihu nadu uskrsnuća.
Veliki petak jedini je dan u godini kada se ne slavi misa, nego se obred sastoji od triju dijelova: službe riječi (s čitanjima iz Knjige proroka Izaije, Poslanice Hebrejima i Evanđelja po Ivanu), klanjanja križu te svete pričesti s hostijama posvećenima prethodnog dana, na Veliki četvrtak.
Liturgiju obilježavaju ogoljen oltar, tišina, prostracija svećenika te izostanak zvona i orgulja, dok crvena liturgijska boja simbolizira Kristovu krv i njegovu žrtvu.
U nastavku pogledajte fotogaleriju obreda Velikog petka iz četiri velika centra naše Misije.
Slavlje Mise Večere Gospodnje u Mittelbadenu (fotogalerija)
Na Veliki četvrtak, 2. travnja 2026., kada se u Katoličkoj Crkvi diljem svijeta slavi Misa Večere Gospodnje, u našoj su Misiji svečano slavljene svete mise na hrvatskom jeziku u većim centrima: Karlsruhe, Bruchsal i Gaggenau, dok je u Pforzheimu održano zajedničko euharistijsko slavlje s njemačkom vjerničkom zajednicom.
Nakon mnogo godina ove je godine obnovljena i lijepa tradicija obreda pranja nogu dvanaestorici muškaraca – zauzetim i predanim vjernicima naših misijskih zajednica. Taj čin podsjeća nas na Kristovu gestu ponizne ljubavi i služenja, kada je na Posljednjoj večeri oprao noge svojim učenicima.
Veliki četvrtak uvodi nas u samo srce otajstva naše vjere. Na taj dan Crkva se spominje ustanovljenja euharistije i svećeništva. U kruhu i vinu, koje je Isus predao svojim učenicima, daruje samoga sebe – svoje Tijelo i Krv – kao trajnu prisutnost među nama. Euharistija tako nije samo spomen-čin, nego živa stvarnost Kristove ljubavi koja se neprestano daruje za život svijeta.
Istodobno, Isusov čin pranja nogu otkriva duboku logiku kršćanskog života: ljubav koja se očituje u služenju. Onaj koji je Gospodin i Učitelj prigiba se pred čovjekom i pokazuje da prava veličina leži u poniznosti i darivanju. Zato je Veliki četvrtak poziv svakom vjerniku da preispita vlastiti odnos prema drugima i da, po uzoru na Krista, postane bližnji u konkretnim djelima ljubavi.
U nastavku pogledajte fotogaleriju.
Znakovi nade – simboli u uskrsnom vremenu
Uskrsna vatra i svijeća
Svjetlo u noći
Vatra tjera hladnoću, svijeća nas prati kroz osobne tame.
Lomljenje kruha
Krist je uistinu prisutan
U kruhu i vinu Krist je s nama – opipljiv i blizak.
Daruje nam samoga sebe kako bi nas ojačao.
Križ
Oslonac u boli
Bog poznaje našu bol iz vlastitog iskustva i nosi je s nama.
On je uz nas.
Voda
Hrabrost za novi početak
Voda označava osvježenje i novi početak: Bog nam danas i svakoga dana daruje priliku da započnemo iznova.
[Tekst: Nadbiskupija Freiburg]
Put kroz tjedan od Cvjetnice do Uskrsa
Cvjetnica | Nada u nešto novo
Zajedno se zauzimati za promjenu. Trenutak kada osjećamo: može biti drugačije.
Veliki četvrtak | Istinska solidarnost
Zajedništvo nas jača. Biti tu jedni za druge, dijeliti kruh i zajedno nositi terete.
Veliki petak i Velika subota | Oproštaj i tišina
Tuga treba prostor.
Zajedno podnosimo tamu i dopuštamo i bol.
Uskrs | Život pobjeđuje
Iza horizonta se nastavlja. Nasilje i smrt nemaju posljednju riječ – nada pobjeđuje.
[Tekst: Nadbiskupija Freiburg]
Uskršnje uspomene
Od svih uspomena vezanih uz Uskrs, najdublje mi se urezalo okupljanje mještana na križni put u našoj maloj crkvi Blažene Djevice Marije, na koju smo i danas ponosni. Zaštićena je kao nacionalni spomenik, stara više od sedam stoljeća, i kažu da je najstarija u istočnoj Slavoniji.
Mi djevojke iz crkvenoga zbora dobivale bismo od svećenika Luke sve najpoznatije uskrsne pjesme na učenje. One se i danas ore našim crkvama, a i nama su još u glavi. Često se sjetim stihova: Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš…
Kažu da se kućni odgoj iz kuće ponese, a naši su nam odmalena usađivali da se „od pamtivijeka tako radilo“ – lekcija koju smo morale utuviti u glavu. Žene u našem mjestu postile su o kruhu i vodi; korizma je bila vrijeme milosti i skrušenosti. Mama i baba su na Veliki četvrtak kuhale koprive:
– „Jedite, dice, ne znate kako je Isus bio gladan kad su ga vodili“, govorile su, dok se miris svježe pečenog kruha širio kućom.
Baba je molila zlatnu krunicu od Cvjetnice do Velikog petka; nije je ispuštala iz ruku. Na Veliki petak govorila bi:
– „Keve, nemojte češljati kose, danas se kosa ne dira. Kad su Isusa vodili na Golgotu, Majka Božja je na izvoru kosu prala.“
– „Nemojte da bi tko radion upalio“, naglašavao je dida.
U koritu kraj bunara majka se žurila oprati rublje, zavjese i posteljinu. Krečari su tada dobro prosperirali. Vozili su se kroz selo vičući kroz prozor: „Krećaaaa!“ A naše žene – kao da alvu prodaju – sve su kupovale po vreću. Tata se uključio pa je u jami iza kuće nadolijevao vodu da „proradi“, pazeći da se ne bi koja, kako je znao reći, „kezmica spržila u živom kreču“.
Kuća se krečila izvana i iznutra, čak i stabla duž cijelog šljivika – kao da će sam Isus osvanuti na Uskrs u našoj kući. I danas mi je to u krvi; sve to radim gotovo mehanički, nesvjesno.
Za Cvjetnicu smo zorom brale ljubičice, visibabe i maslačke te se umivale vodom iz bunara ispred kuće. Tata je u velikoj kotluši, na vatri nasred dvorišta, kuhao šunku; miris se širio do Svetoblažija, ali nitko je nije smio taknuti do uskrsnog doručka. Mama je voskom šarala jaja pa ih kuhala u ljusci crvenog luka.
Najviše smo se veselili pravljenju gnijezda u kojem bi nas na uskrsno jutro čekalo nekoliko šaranih jaja i vrećica jajašaca – tada nama najomiljenijih slastica. Sa vrećom u rukama razbježali bismo se po livadi i čupali travu objema rukama dok vreća ne bi bila puna. Po kući je nastajala graja oko toga čije će gnijezdo gdje biti, a obilježavali smo ga svojim papučama. Mama nas je mjesec dana prije „ucjenjivala“: ako se ne budemo držali reda, zeko nam neće ništa donijeti.
Na Veliku subotu nosile su se korpe na blagoslov – vazmeno otajstvo uz paljenje ognja i čitanje Staroga zavjeta. Svi smo nestrpljivo čekali da se svjetla upale i da svećenik ispred oltara zaželi sretan Uskrs.
U korpi je bio komad kuhane šunke, domaći sir, kuhana jaja, mali kićeni kruh, nekoliko pera mladog luka, malo soli i boca vina. Korpu smo prekrivali najljepšom krpom koju smo imali; mama ju je čuvala kao oči u glavi.
Na uskrsno jutro tata bi uzeo sol, posolio kuhano jaje, prekrižio se i prvi zagrizao komadić – kao glava kuće. Zatim majka, potom ja, pa redom po starini.
– „Prekrižite se i pričestite, ovo je blagoslovljeno“, govorio je.
Na Uskrs smo smjeli popiti i čašu vina od našeg grožđa – sorta se zvala mirisavka. Tata je objašnjavao:
– „Danas se vino pretvara u krv, a ovaj sveti kruh nemojte prosipati. Mrvice će mater odnijeti među živinu i rastresti.“
Svi smo dobili ponovu od glave do pete. Naši stari znali su od ničega stvoriti sve za taj najveći blagdan nas kršćana; naš je svijet dobivao najvedrije boje.
Isus je svjetlo! Isus je uskrsnuo! Aleluja!
Uvijek bi mi laknulo kad bi prestali oplakivati muke, bičevanje, krunjenje i razapinjanje. Najviše me rastuživalo kad smo pjevale: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“
Laknulo bi mi tek kad bi Isus uskrsnuo i kad bih, nakon predugih krunica i ukočenih koljena od klečanja, dobila mamin znak da tucanje jaja može početi.
Lijepi uskrsni dani moga djetinjstva i danas zažive u vazmenom otajstvu – u tuđini, daleko od doma, ali srcem blizu vjeri i tradiciji koju čuvam kao kap vode na dlanu.
Gordana Kopačević
Slavlje Cvjetnice u Mittelbadenu (fotogalerija)
Cvjetnica, odnosno Nedjelja Muke Gospodnje, kršćanski je blagdan koji se slavi nedjelju prije Uskrsa i označava početak Velikog tjedna. Toga dana vjernici se prisjećaju Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, kada je narod klicao i dočekao ga s palminim i maslinovim grančicama.
Ovaj blagdan nosi duboku poruku: Isus se objavljuje kao Mesija, ali ne kao moćni vladar, nego kao ponizni kralj mira. Liturgija Cvjetnice spaja radost i patnju – od svečanog dočeka do čitanja Muke – podsjećajući da put prema uskrsnuću vodi kroz križ.
Kristova muka nije samo povijesni događaj, nego otkupiteljski čin kojim donosi spasenje svijetu. Ujedno nas Cvjetnica usmjerava i prema konačnoj nadi – pobjedi života nad smrću.
Ovim blagdanom započinje Veliki tjedan, koji nas poziva na zajedništvo, vjeru i hod s Kristom prema uskrsnuću.
U nastavku donosimo fotografije s ovogodišnjih misnih slavlja u našoj Misiji, iz zajednica: Karlsruhe, Bruchsal, Gaggenau, Pforzheim, Bretten i Rastatt.
